Radio sam kao roadie i lightman za jedan od naših najpoznatijih rock bandova… (da, da imam ja i ozbiljnih perioda u životu). Roadie je onaj koji brine za instrumente i opremu, a lightman je osoba koja se brine za rasvjetu… design… dinamiku… atmosferu… ritam… etcetcetc.
Bili smo na nekoj kratkoj turneji po Austriji. Šofer kombija je bio malo nadrkan tip. Nije nam dao da pušimo iako je kombi bio sav na rupe… kroz rupu u podu mogli smo promatrati razlike u asfaltima autoputova. Ne bi htio stati kad nam se pišalo ili pilo. Nije mi htio stati da skočim bungee-jumpingom… na autoputu… 80 metara visine. A imali smo vremena i imao sam novaca… vijadukt pa drito prema maloj rijeci. Skočio sam u Rovinju… 50 metara… zapravo 48… dva metra je kabina. Preporuka, jednom tjedno.
Uglavnom, zajeban tip i svima je išao na živce… duhovito, ali je išao na živce. Mislim da je i sam sebi išao na živce.
Jedne večeri se sviralo u nekom malom austrijskom mjestu. Nazovimo ga Burg. Koncert se odvijao na lokalnom sportskom aerodromu, tipa Grobnik, u aerodromskom hangaru. Backstage je bio u radionici aerodroma. Šofer se nešto raspizdio i otišao pješice do hotela, nije bio daleko. Meni je ostavio bunt ključeva: “Evo ti ako što treba iz kombija, ja idem”. “Fuck you”, pomislim.
Sjedio sam u backstageu/radionici. Prišao mi je neki tip i pitao hoću li droge i izvadio je iz dupeta najlonsku vrećicu. “Hvala, ne bih, večerao sam!”.
I dalje sam sjedio u radionici, vrtio bunt ključeva u ruci i skužio brusilicu za željezo… onu stolnu… nogom pokreneš motor. Pogledao bolje ključeve i hehehehe, osim ključeva od vrata kombija, motora i poklopca za gorivo, bila su još tri ključa. Vjerojatno od portuna, haustora i stana.
Pogledam brusilicu i sjetim se odjebanog bungee-jumpinga. Ponovo pogledam ključeve pa brusilicu. “Hm, možda ću požaliti, ali ponuđeno je!!”, pomislim i ustanem, priđem brusilici, stisnem nogom pedalu za upaliti motor i nježno lagano, nevidljivo izbrusim zupce ključeva od portuna, haustora i stana našeg dragog šofera.
Kratki, tanki, sitni rez.
Par tjedana kasnije šećem Korzom i čujem iza leđa, iz prilične daljine:
“Pizda ti materinaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!” i vidim poznatu glavu kako trči prema meni. Znao sam da ću požaliti, ali bilo je ponuđeno.
Šofer me stigne, stane i nasmije se: “Jebi se… nisam mogao otvoriti portun… a stigli smo doma ujutro taman da me svi susjedi vide kako preskačem preko zida… nisam haustor mogao otključati pa sam zvonio tim istim susjedima… da ne budim svoje… pa na kraju nisam stan mogao otključati… pa sam budio svoje… i mislim… fuck… pa što je sa svim tim ključevima… i sjetim se da sam ih jedino tebi dao… u jebenom hangaru… s radionicom… i brusilica… glupane… ali čestitam… ni ja se ne bih bolje sjetio… hehehehehehehehe… ali nisi morao sva tri…”.
Bilo je ponuđeno.
Glazbena preporuka
– Sve od Lubomyra Melnyka, ukrajinskog pijaniste i kompozitora
– Sve od Jamesa Blackshawa, britanskog gitariste i kompozitora
– Julia Holter – Something In The Room She Moves (2024.)
– Raoul Eden – Incarnation (2024.)
– Elephant9 – Mythical River (izlazi 19. travnja 2024.)
– USA/Mexico – Del Rio (2021.)
– MIZU – Forest Scene (2024.)
– Lustmord – Much Unseen Is Also Here (2024.) – Lussuria – Three Knocks (2024.)
#Austrija #brusilica #Burg #Josip Maršić #Na putu
