“The girls in Paris are special and unique.“You see it in their eyes when they walk down the street”
Lee Hazlewood – Girls in Paris (1967)
U Parizu sam bio dvaput. Jednom kad se Gitanes mais mogao kupiti svugdje. Drugi put kad se Gitanes mais nije mogao kupiti skoro nigdje.
Gitanes mais je žitan cigareta, legendarni francuski brend cigareta, u ovom izdanju cigaretni papir je od kukuruza.
Cigareta je jebeno jaka i nakon jedne, druga ti ne treba više od par sati. I boja glasa ti se spusti par oktava. Preporučivala se pubertetlijama da mogu lakše kupovati alkohol i ulaziti u klubove… dublji glas. Serge Gainsbourg je pušio Gitanes. Par kutija dnevno. Možda i više.
Kada bi Parižani primijetili da u ruci imaš Gitanes, mudro i s izrazom poštovanja bi kimnuli. Moj poznanik, arhitekt, koji je bio scenograf predstave s kojom smo putovali, uputio me na Gitanes. Sjedili smo na nekoj klupi na kopnu ispred Bastilje i on je vadio Gitanes i pričao o francuskoj povijesti, najviše o arhitekturi i sličnome. Omamljen Gitanesom ništa nisam zapamtio. Sjećam se da smo kasnije sjedili na trgu ispred George Pompidou centra, ispijali butelje vina, pušili Gitanes i gledali Parižankama u noge. Nešto se zbivalo u centru, ali sigurno nisam imao novaca za ulaznicu.
Mislim da sam i Montmartre posjetio, ako je to ono blizu rijeke Seine, ali nisam siguran. Da sam slušao svirku orgulja u Notre Dame, jesam.
Eiffel izdaleka. I sjećam se nekog kasnonoćnog preskakanja rampi/ulaza u metro stanicu. Podzemna željeznica je još vozila, ali rampe, one više/cijevne/rotirajuće naprave, su bile zatvorene, nije se više moglo ući u stanicu. Sami žandari su nam predložili da preskočimo rampe, oni će zažmiriti. I jesu, okrenuli su svoje bijele pendreke na drugu stranu.
Spavali smo u aerodromskom hotelu. Zapravo, od buke aviona nismo spavali. Na balkonu smo pušili Gitanes, spuštali boju glasa, pili vino i gledali te iste avione. U Parizu smo bili zbog pauze između dva leta. Gospodin mr.sc. Božo Biškupić je platio let do Pariza. Putovao sam na ime dragog R.I.P Pere Kvrgića. Ne znam zašto.
Drugi put sam bio u Parizu kada smo frend i ja pohodili koncert Nick Cavea and The Bad Seedsa u Casino du Paris, 16, Rue de Clichy.
Stari cool teatar. Koncert možda i ne baš za pamćenje. Momci iz Maroka su na ulici ispred casina prodavali bootleg T-shirte; Nick Cave and The Bad Deeds.
U avionu sam frendu stalno srao o Gitanesu, kako je to cool cigareta, jedva čekam da ih opet pušim etcetcetctetc. U jedno 560 kioska su me blijedo gledali. U drugih 300 su me pitali iz kojeg sam povijesnog razdoblja, da se to više ne proizvodi, a u nekoliko drugih su mi rekli da ne izmišljam, da to nije nikad ni postojalo i kakav Serge Gainsbourg, on je mrtav već godinama. Fuck.
Sjedili smo u nekakvom baru u blizini casina i čekali vrijeme koncerta. Bar je imao i mini kiosk, drveni, nekakvi izrezbareni stupovi sa staklenim oslikanim površinama. Jako lijepo. Iza tih stakala je sjedio jedan prilično star gospodin. Mislim, “…ma ovaj zna za Gitanes mais…fuck!”
“Bon apres-midi… tu as des cigarettes Gitanes mais?” (to sam si još doma napisao na ruku). Starčić me sa čuđenjem i veseljem pogledao, sagnuo se i pet minuta kopao po doljnjim ladicama kioska – “…ils doivent etre la quelque part/trebale bi tu negdje biti…” ( nisam to razumio, ali zbog priče…). Izvukao je nekoliko kutija, kupio sam dvije i čini mi se da je objašnjavao kako se više ne proizvode, glupa vlada i premijer, ali da se još mogu naći u nekim starim skladištima, da je to tradicija, i on se uvijek trudi imati nešto kutija za stare mušterije i da pizda materina što ih više ne proizvode i da je i Serge Gainsbourg pušio Gitanes mais, «et ceci et cela»/i ovo i ono.
Francuzi slabo govore i razumiju druge jezike. Vlasnik ili zaposlenik jedne vinoteke nas je hladno odjebao – “…oui, oui… juzt douwns z ztreet…”, kada smo ga pitali na engleskom za neku finu botelju vina… Trebali smo i to na ruku zapisati. Nakon koncerta smo se skoro očešali o vjetrenjaču Moulin Rougea. U nekom vinskom baru smo spuštali boju glasa Gitanesom i zabavljali se fantastičnim vinima. Pariz je skup grad.
Na nekom trgu u sklopu Rue de Saint-Petersbourg ili Rue de Leningrad smo stajali satima dok se moj frend pokušavao odlučiti da li da pojede tanjur “svježih” kamenica… Kiosk na ulici s tim morskim micelijima i kuhar/chef odjeven kao Popeye. Dok smo čekali, uspio sam se okliznuti oko trotoara i nekakve šahte i pasti. Cijeli trg je zaviknuo: “VOILA!”
Francuska je htjela osvojiti Europu i sada se čude.
Francuska je htjela osvojiti sjevernu Afriku i sada se čude.
Navodno su se u jednom momentu zbivali veliki prosvjedi zbog gašenja Gitanes mais cigareta i izgleda da ih sad opet proizvode i prodaju.
Malo francuske povijesti…
Joseph Pujol (1857. – 1945.) je, nakon što je učitelj zatvorio vrata škole za tu godinu, otišao na kupanje. Prilično se zbunio kada je zaronio i zadržao dah. Osjetio je ledenu grozu kako mu putuje leđima. Preplašeno je izletio iz vode i još više se zbunio kada je vidio kako mu hrpa vode curi iz guzice. Doktor mu je rekao da se ne brine, da ima samo “drukčije” razvijen anus.
Joseph je mogao usisati zrak ili vodu kroz jake sfinkterne mišiće. I kontrolirati ispust istih. Na odsluženju vojnog roka zabavljao je kolege usisavajući vodu iz kante i štrcajući je nekoliko metara u daljinu.
U rodnom Marseillu je nakon vojske otvorio pekaru, kupce je zabavljao “prdeći/imitirajući” razne instrumente i melodije. Kupci su veselo i začuđeno gledali odakle dolazi ta “muzika”. A Joseph prducka i reže kruh. Joseph zapravo nije prdio, da se razumijemo, samo je vješto koristio sposobnosti svoje guzice. Dopizdilo mu je biti pekarom i otišao je u Pariz okušati artističku sreću. I dobio je angažman u Moulin Rougeu kao “le flatuliste francaise”, profesionalni prdač, što bi se reklo.
Najveći uspjesi karijere su mu isprdavanje “O Sole mio” i “Marseillaise” (uz pomoć okarine i nekakve gumene cijevi u guzici), dok mu u publici kliču evropski kraljevi, carevi i prinčevi i princeze, navodno i Sigmund Freud. I posebna točka; ugasio bi zrakom iz guzice svijeću na udaljenosti od šest metara. Voila!
Posvađao se s Moulinom i pokrenuo vlastiti show. U vlastitoj režiji smislio je nastup u kojem je oponašao šumu i sve životinje i zvukove u njoj, kroz guzicu. Formidable!
Rastužio se i razočarao u ljudski rod kada je počeo Prvi svjetski rat. Vratio se u Marseille, ponovo otvorio pekaru i kasnije u miru umro. Mnogi su htjeli obducirati, secirati i forenzirati njegovu guzicu, ali obitelj nije dala.
Umjetničko ime mu je bilo Le Petomane.
Glazbena preporuka:
KRM&KMRU – Disconnect (2024)
People Like Us – Copia (2024)
Gudmundur Steinn Gunnarsson – Stifluhringurinn (2024)
Dirty Three – Love Changes Everything (2024)
Kate Carr – Midsummer , London (2024)
Lee Hazlewood – SVE
Sibylle Baier – Colour Green (2006)
John Luther Adams – Waves and Particles (2024)
Xylitol – Anemones (2024)
Suss – Birds & Beasts (2024)
Scanner & Neil Leonardo – The Berklee Sessions (2024)
Beissponny – The Small and the Many (2024)
#Gitanes #Josip Maršić #Na putu #Pariz #Pero Kvrgić #Serge Gainsbourg
