Bosna je uvijek začudni spoj različitosti. Sarajevo je poput flipera tih različitosti.
U Sarajevu sam bio tri puta. Jednom jako dugo i bez veze, drugi put jako kratko, ali skoro smisleno. I treći put nedavno, polukratko i kompletno sa smislom. Niti jednom nisam pojeo ćevapčiće. Ne jer ih ne volim, nego kao koncept. Prvi put kad sam bio jako dugo u Sarajevu svaki dan bi me neki glupan, odjeven isto kao i ja, pitao jesam li probao – “ćevape tu i tu?”
Kad bih odgovorio – “NE” – pogled kojeg bih dobio je bio otprilike bio isti kao kad su našli ono svjetleće biće u New Mexicu ili gdje već. Dopao mi se taj pogled pa sam odlučio odgovarati sa što više – “Ne” – cijelo vrijeme.
Kad sam napuštao tu “garderobnu farsu”, jedan od glavnijih mi je rekao: “Ti si nešto najgore što je ušlo u ovaj prostor!”. “Znam!” – i replied.
Prošli tjedan, kako smo se približavali centru grada Sarajeva, ZM me pita pali li mi se memorija, titra li mi nešto po mozgu. Kompletno ne, nisam ni željezničku stanicu prepoznao, Miljacku znam iz filmova, OK Baščaršiju svi znamo iz neke podsvijesti, ali baš aktivna memorija o gradu nije se aktivirala.
“Zašto niste prekrili te svjetleće, odgrizene jabuke na laptopima?” – pita jedan stariji gospodin iz publike – “…pravite finu atmosferu i onda zaboravite te detalje”. (ovo probajte izgovoriti na mekanom sarajevskom naglasku)
U pravu je sigurno, ali nakon šest sati kišne i dobrim dijelom “uske i spore” vožnje, zaboraviš na poneki detalj.
Pa i Gavrilo je zaboravio ili nije predvidio par detalja… da će postati turistička sprdnja, a da će poveći broj ljudi solidno najebati.
ArtKvart nas je pozvao da sudjelujemo u programu razmjene Rijeka – Sarajevo – Rijeka, art razmjena, ne turistička. Izložba, panel i par koncerata. Vjerujem da znate o čemu se radi.
Nastupali smo u Bosanskom kulturnom centru, bivša sinagoga pretvorena u galerijski, koncertni i što već treba prostor. Zanimljivo zdanje. Dobri domaćini i solidno crno vino. Blatina, iz okolice Mostara. Na hrpu mjesta u Sarajevu se ne nudi alkohol, čak nema ni gaziranih pića.
Uključujući i benzinske stanice.
EL TARIK OIL – “žao nam je , ne držimo alkohol!”
U Bosni ima milijarda benzinskih stanica, svaka ima drugo ime, valjda oni znaju zašto.
Srećom, na hrpu mjesta u Sarajevu se nudi alkohol, lako za gazirana pića.
Zadovoljni smo koncertom. Provodom i lumpanjem nakon istog.
Soba u hotelu ima dva bračna kreveta, valjda oni znaju zašto.
Drugi dan smo napravili nekih 30 kilometara pješice, up and down po gradu. Vidjeli sva vesela i tužna mjesta grada. Slatka i kisela. Vidjeli mjesto gdje su se oformili Indexi, na ulici doslovce uklesana stopala. Vidjeli mjesta gdje su mnogi ljudi ne želeći uklesali stopala.
Probali smo nešto folklorne hrane. Ćevapčiće ne.
Završili na sarajevskom Ri-rocku u čast Palestine.
Jedan bend solidan, jedan odličan, a jedan za zaboraviti – “kad nemamo para za ići na more, skupljamo se na krovovima solitera i pravimo roštilj, dođi i ti, ljubavi…” – kaže stih. Legit but boring.
Klub je bio krcat i znojan. Konobar koji skuplja čaše i boce po klubu malo je deblji i očigledno se fetišizirano mora s obje ruke osloniti na šank, znači vodoravno uz šank, i zauzeti pola šanka… Namjerno sam mu smetao. Pio se solidni crnogorski Vranac. Pješice preko brda u dva bračna kreveta.
Sad znam grad.
Vožnja za nazad je bila splendid. Bistar, sunčan dan i voziti se po dolinama Bosne uz sav dekor lijevo i desno je predivno. Time travel. Fliper različitosti. Rijeku Bosnu smo presjekli tri tisuće puta. Željezara u Zenici, koja je dužine otprilike od Opatije do Lovrana, ni po suncu ne dobije neki splendor.
I očito je da postoji prešutni dogovor tko sagradi neugledniju, ružniju i nedovršeniju kuću ili zgradu dobiva neku nagradu. Building on acid.
Kada sam prvi put dugo boravio u Sarajevu javio sam se u orkestar i to za bubnjara. Naravno da nisam znao svirati bubanj. Harmonikaš iz Bosne
mi je dao popis s naslovima 678 narodnih pjesama. “Zaokruži koje znaš.”. Nisam znao baš niti jednu.
“Pa odakle si ti?”
“Iz Opatije, blizu Rijeke.”
“Pa šta slušate tamo?”
“Mamu i tatu” – odgovorio sam mu. Bio sam primljen u orkestar.
Kad sam drugi put kratko boravio u Sarajevu nakon modne revije/performancea kolegice T.Č. (metalne pičke, krv, menstruacija, trenutna lokalna filmska zvijezda zalijepljena od glave do pete u selotejp s mokrenjem unutar tog istog selotejpa etcetcetctetctetc)… Dakle, kad sam nakog tog nastupa vidio lokalne manekenke koje su bile angažirane u tom istom nastupu… vidio ih kako bježe iz backstaga… bježe požarnim izlazom… i pitao sam ih – “Zar nećete ostati, ima još programa?”… Jedna od njih, naravno impresivna kako manekenke već bivaju impresivne, dakle jedna od njih mi je kroz zube siknula – “Ma mrš!!!”
Bitna je razmjena.
glazbena preporuka
– MATMOS – Return to Archive (2023)
– MUSLIMGAUZE – Remix (2023)
– ALVA NOTO – Hybr:id II (2023)
