Najljepše pjevaju iluzije

„Krhko je znanje“, što bi rekao pjesnik. Što je utjecaj te i takve krhke znanosti manji otvara se više prostora za carstvo obmana, koje kratkoročno ili dugoročno čovjeka izbacuju iz prirodnog životnog kolosijeka na stramputice „deluzije“. Deluzija je netačno, ali ukorijenjeno vjerovanje koje se održava uprkos objektivnim dokazima i kulturnim normama koje ne podržavaju to vjerovanje. Često je sastavni dio psihoza i paranoidnih stanja, a osnovne vrste su deluzije veličine i proganjanja. Deluzije se nekad više a nekad manje upliću u vidljivom i nevidljivom obliku u gotove sve društvene pojave. Evo jednog primjera. Sovjetski vojnici su prilikom bitke za Staljingrad u polarnoj zimskoj noći ugledali jedan neobičan fenomen. Prema njihovim riječima se na nebu pojavio veliki krst, a potom i sam Isus koji je „blagosiljao“ njihovu borbu za oslobođenje domovine. Bez obzira što se ne može dokazati navedena tvrdnja, ona se ugradila u povijesne priče, koje se vežu za staljingradsku bitku. Tvrdnja vojnika može biti izmišljotina, a može biti i halucinacija zbog bolesti. U svakom slučaju se njena istinitost ne može dokazati. Religije su prepune takvih deluzija. Ali nije cilj ovog ogleda da se iz ugla znanosti osporavaju razne forme sujevjerja i obmana, koje prate vjeru. Pogotovo što se u temeljima svake znanosti nalazi jedna određena doza vjere. Čovjek najprije povjeruje da se nešto može izumiti, a potom razvije znanstvenu metodologiju kako bi to ostvario. Vjeru ne treba potcjenjivati, posebno što ni znanost još uvijek ne vlada konačnim spoznajama. Ali isto tako krhke potencijale znanosti, koja nam nudi kakve takve činjenične spoznaje, ne treba gurati u stranu radi nekih disciplina, koje su mnogo više uronjene u sfere obmane, nagađanja i nadriljekarstva. Društva na današnjem stadiju razvoja još uvijek imaju veliki stepen tolerancije prema brojnim vrstama obmana i deluzija. Navest ćemo jedan primjer – prodaja cigareta. Čovjek kupuje „dim“ – obmanu, dakle. Smatra da ga to umiruje, iako znanost ne potvrđuje umirujuću prirodu nikotina. Taj dim je uz to i kancerogen i kao takav razvija brojne bolesti. Bez obzira što na svakoj kutiji piše nikotin ubija, država to ipak proizvodi i prodaje ljudima. Dok smo imali svoje fabrike kutija cigareta je koštala jednu marku, a kada su tvornice preuzeli strani kapitalisti, ista kutija košta šest maraka. Dakle, nešto što objektivno vrijedi jednu marku prodaje se za šest. Što nam govori da država učestvuje u eksploataciji ovisnosti, kao što to rade narko dileri. To je samo jedan najbanalniji primjer kako društvo posjeduje jako visok stepen tolerancije za deluzivne sadržaje, pogotovo ako se oni mogu dobro prodati, bez obzira što to ide na štetu zdravlja građana. Tako treba istaći da sustavno djelovanje koje je zasnovano na standardima znanosti važi u samo jednom uskom radijusu društva, dokle dopire utjecaj univerziteta, zdravstvenih ustanova, instituta i tome slično. Najveći dio društva je pod mnogo većim utjecajem deluzivnih tendencija. Virtuelizacija stvarnosti je još jedan teren koji je jako izložen demonima obmana. Bil Gejts, koji je uveo čovječanstvo u tu virtuelnu eru, svojoj djeci je zabranjivao upotrebu pametnih telefona do četrnaeste godine, zato što je smatrao da loše utječu na san. Trenutno su aktuelne inicijative brojnih zemalja, među kojima se ističe Australija, koje žele ograničiti maloljetnoj djeci upotrebu društvenih mreža, jer mogu izazvati zdravstvene probleme i poremećaje u razvoju. Ovom prilikom se možemo samo zadržati na tvrdnji Bila Gejtsa da prekomjerno gledanje u ekran može izazvati poremećaje sna kod djece. Ukoliko samo deset dana imamo smetnje sa snom, to može izazvati lančani niz zdravstvenih problema. Virtuelna komunikacija je postala jedan novi planetarni kulturni model, bez obzira što ljudima nije pouzano razjašnjeno koliko ta virtualizacija stvarnosti dugoročno može štetiti zdravlju čovječanstva. Bitno je da se može prodati, da ljudi to vole i da su spremni za to da plate. To je još jedan primjer visokog stepena tolerancije vlasti za deluzivne sadržaje. Društvene mreže loše razdvajaju istinite i lažne sadržaje, što u ljudima može oslabiti sposobnost da razdvajaju ono što je bitno od nebitnog, ono što je istinito od lažnog. Sama ta činjenica otvara prostor za širenje obmana i deluzija u društvu. Spomenuli smo poremećaje sna. U kolikoj mjeri nam se svjesno poturaju i prodaju sadržaji koji remete san? Ne kaže se uzalud da droga ubija snove. Alkohol također pomućuje pamet i remeti prirodan san. A ipak je dozvoljena prodaja alkohola, što je još jedan veliki biznis. Društvo pokazuje visok stepen tolerancije čak i za nelegalne opijate, kakvi su narkotici. Zakonom je zabranjena njihova upotreba (osim u nekim tolerantnim zemljama poput Nizozemske), ali među „rajom“ vlada visok stepen tolerancije, posebno što je droga jako pristupačna za mlade ljude. Tako je jedna mlada djevojka nakon upotrebe LSD tablete dobila želju da skoči sa balkona na vrhu solitera, jer je bila ubjeđena da je ispod more. Tih primjera deluzija, halucinacija i delirijumskih stanja prilikom upotrebe narkotika ima jako mnogo. Premda zakon zabranjuje droge, njihova primjena u društvu je jako rasprostranjena. Tema ovog ogleda su mnogo više deluzivni sadržaji koje sustav legalno prodaje ljudima, a koji prema znanstvenim standardima ne bi trebali imati primjenu. Visok stepen tolerancije za prodaju takvih sadržaja dolazi otuda što su finansijski isplativi, radi čega vlast zatvara oči prema brojnim nus pojavama i lošim utjecajem na zdravlje populacije. Posebno ako u nekom društvu zavlada „ratno stanje“, nastaje i popalava deluzivnih sadržaja. To je posebno izraženo u ratnom i poratnom društvenom stanju, kada je utjecaj ustanova koje rade po određenim znanstvenim standardima manji. Medije preplave razni spiritualni iscjelitelji, proroci, nadriljekari i čitači sudbina. Medijski diskurs je jako otvoren za „neprovjerene“ narative, koji kao takvi imaju veliku prođu među čitateljima. Dobar primjer je politička propaganda. Ona se isto tako može podvesti pod deluzivni sadržaj, jer je zasnovana na efektu obmanjivanja, manipulacije nad ljudima putem ideološke indoktrinacije. Politika, posebno na Balkanu, više djeluje u sferi estradizacije politike, jer se ne zasniva na standardima te struke, koji kao takvi postoje još od Rima i Stare Grčke. Politička propaganda je vrlo tolerantna za deluzivne sadržaje, bez obzira što je to zvanični narativ vlasti u društvu. Posljedice mogu biti vrlo ozbiljne, posebno u ratnom stanju. Takvi politički narativi mogu služiti opravdavanju masovnog stradanja i slanja u smrt. Tako određeni deluzivni narativ može biti pokriće za smrtonosnu primjenu vojne tehnologije i zloupotrebu medicine. Tokom pandemije Korone smo vidjeli koliko malo vremena u kriznim situacijama postoji za primjenu znanstvenih standarda. Dogodi se masovno stradanje, ljudi se iznesu u crnim vrećama sa pozornice i niko više za njih i ne pita. Sve se odvija u hodu, malo je prilike da se osvrćemo i provjeravamo sumnjive slučajeve stradanja. U temeljima naše civilizacije se nalaze dva narativa – Homerovi epovi i Biblija. Prvi je poticaj na putovanje, a drugi na bogotraženje. Mi se danas zaklinjemo u Isusa, bez obzira što je narativ o njemu zasnovan na legendi, a svi mitovi i legende su jako propusni za deluzivne sadržaje. Takvi su primjeri iz Novog Zavjeta, razna uskrsavanja iz mrtvih, hodanja po vodi i tome slično. Ali bez obzira što Biblija, kao veliki mitski i narativni fond, ima jako mnogo deluzivnih sadržaja, ipak je ona baza višemilenijske filozofske i teološke refleksije. Tako da je teologija znanost, koja je razvila određenu znanstvenu metodologiju, bez obzira što je bazirana na vjeri. Ali stepen odstupanja od teološke znanosti je u sferi vjere jako veliki. Nadahnut mitskim sadržajima, narod sam razvija narative zasnovane na deluzijama i obmanama. Navest ćemo jedan na našim prostorima jako poznat primjer deluzivnih formi religije. To je ukazanje Gospe u Međugorju. Bez obzira što Crkva, držeći se svojih standarda teološke znanosti, ne priznaje to ukazanje, postoji jako veliki stepen tolerancije prema takvim i sličnim ukazanjima. Ukazanja su stvar usmenih iskaza očevidaca, koji se činjenično ne mogu dokazati. Baš kao što je Gospa sakralna figura, prorok Muhamed je isto tako sakralna figura. Po nekim kosmičkim zakonitostima vjerovatnoće se u Međugorju umjesto Gospe mogao ukazati i prorok Muhamed. A kako bi lokalna štampa pisala o ukazanju proroka Muhameda u Međugorju? Možda bi se govorilo da je to dio neprijateljske propagande, neki bi spominjali špijunske aktivnosti. Ali u svakom slučaju na ukazanju proroka Muhameda u Međugorju lokalno stanovništvo ne bi razvilo vjerski turizam. To dolazi otuda što su današnja božanstva još uvijek atropomorfna, jer se na metafizički plan projektuju sami ljudi u skladu sa svojim sklonostima. Bez obzira što je ukazanje deluzivni fenomen, vjerski turizam cvjeta i to je najveći turistički potencijal za ljude tog kraja. S obzirom na tu profitabilnost, društvo pokazuje toleranciju za deluzivne manifestacije vjere, jer donose profit a od njih naizgled ne boli glava. Međutim, ako je zajednica udaljena od znanstvenih standarda, a boravi u sferi deluzivnih praksi, to može izazvati razne oblike zastranjenja. Što je i odlika zaostalih i slabo razvijenih sredina. Ali ne treba, kao što je na početku navedeno, imati ni veliko povjerenje u znanstvena dostignuća. Znanost je u procesu formiranja, njene mogućnosti su relativne. Sigmund Freud se sam pitao da li se psihoanaliza može nazvati znanošću. Mnogo prije nego što su se pojavili u psihijatrijskoj znanosti, brojni fenomeni su se ispoljili u književnosti. Književnost je uvijek psihologija, jer otvara ponore ljudskog duha. Naročito jer ističe individualno iskustvo. Freud je bio svjestan da su književnost i slične discipline još uvijek najpouzdanije sredstvo koje brojne znanstvene discipline posjeduju, a potogovo psihologija. Toga je bio svjestan i papa Franjo o čemu je pisao u eseju „Uloga književnosti u svešteničkom formiranju“: „Šta je Pavle uradio? Shvatio je da „književnost iznosi na vidjelo ponore unutar ljudskog bića, dok objava i zatim teologija treba da pokažu kako Krist ulazi u te dubine i osvjetljava ih“. Suočena sa tim dubinama, književnost je stoga „put“ koji pomaže pastirima duša da uđu u plodan dijalog sa kulturom svog vremena.“ S obzirom da postoji jedna relativno velika tradicija književne, filozofske i teološke samorefleksije psihologija i teologija zaista imaju odlike znanosti. Nekakav sustav i znanstvena metodologija postoje u tim disciplinama, za razliku od najvećeg dijela društvenih sfera koje djeluju izvan svakog znanstvenog sustava, izložene djelovanju deluzija i obmana o kojima smo u ovom ogledu govorili. Deluzivna stanja na poslijetku izazivaju simptome bolesti. Što više pojedinac ili društvo borave u deluzivnim sferama, sve se više može govoriti o bolesnim stanjima. Stoga bi bilo poželjno smanjiti stepen deluzivnih sadržaja u društvu, kako bi bilo jasnije razgraničeno ono što je bitno od onog što je obmana. Deluzije su preduvjet za pojavu simptoma bolesti. Evo kako Sigmund Freud piše o tome u svom „Uvodu u psihonanalizu“: „O neurotskim simptomima već znamo da su rezultat koji nastaje oko neke nove vrste zadovoljenja libida. Obje sile, koje su se zavadile, iznova se sureću u simptomu te se istodobno i međusobno mire kroz kompromis pri tvorbi simptoma. Zbog toga simptom i jeste toliko sposoban za pružanje otpora; podržavaju ga obje ove strane. Također znamo, da je jedan od oba sudionika sukoba nezadovoljeni libido, odbijen od stvarnosti, koji sad treba potražiti druge puteve za svoje zadovoljenje. Ostane li stvarnost neumoljiva, pa i kad libido postane spreman da na mjesto uskraćenog prihvati neki drugi objekt, konačno će biti primoran krenuti putem regresije i nastojati ostvariti zadovoljenje u jednoj od već prevladanih organizacija, ili kroz jedan ranije već napušteni objekt. Na putu regresije, libido je primamljen fiksiranjem, koje je ostavio na tim mjestima svoga razvitka.“ Tokom ovog ogleda smo vidjeli u kolikoj mjeri društveni sustav podržava širenje deluzivnih sadržaja, posebno ukoliko su oni isplativi i u kolikoj mjeri „zatvara oči“ ukoliko se zapaze odstupanja od znanstvenih standarda, bez obzira što to kao zadnju posljedicu može imati izazivanje zdravstvenih problema kod građana, pa čak i smrti. Dakle, društvo svjesno razvija simptome bolesti kod građana radi profita. Što se tiče same znanosti, samo se može ustvrditi da je bolje da je ima nego da je nema. Bez obzira što je znanstvenost same znanosti upitna, njen učinak je ipak pozitivan. U današnjem vremenu umjetne inteligencije trgovina obmanama dobija planetarne dimenzije, jer tehnologija otvara sasvim nov spektar mogućnosti za tu novu privrednu granu. To posebno dolazi do izraza prilikom zloupotreba umjetne intelignecije, koja je svima dostupna za korištenje. Premda se čini da se navedene deluzije javljaju sporadično kao nus pojave, po svemu sudeći postoje paralelne strukture koje su jako dobro upoznate sa tajnim zakonitostima kruženja spomenutih obmana u društvu. Čak štaviše, one su jače i bolje organizirane od ustanova države, koje se teoretski drže određenih znanstvenih standarda. O tome da su trgovci iluzijama omiljeniji u narodu, ne treba ni govoriti. Što ne treba da čudi pošto tokovi novca nekako uvijek uspješno zaobilaze znanstvene standarde, jer široke narodne mase vole šarene laže spektakla, parade i kiča.

Jedna kratka sarajevska priča za kraj:

Izložba „BLUE JEANS – Kult. Trgovina. Umjetnost.“
Već više od 150 godina traperice predstavljaju stav prema životnom osjećaju slobode i nekonvencionalne ležernosti. Klišej o slobodnom kauboju još uvijek živi, kao i legenda o revolucionarnim džins hlačama iz ꞌ68 godine. Ali s ovim komadom odjeće vezuje se puno više od običnog kulta i nostalgije. O blue jeans-u se mogu ispričati društvene priče o podijeljenoj Njemačkoj, prosvjednom pokretu iz 1968-e, emancipaciji žena ili rodnim stereotipima. Poznati umjetnici integrirali su traperice u svoju umjetnost, preuzeli njihovu simboličku snagu, preuveličali je i kritički propitivali. Drugi su pak kreirali dizajn za reklamiranje traperica. Povijest mode, reklamne strategije i umjetničke pozicije mogu se stoga ilustrirati razvojem traperica. Muzejska četvrt u Osnabrücku posvećuje višeslojnu izložbu ovom kulturno-povijesnom fenomenu, na kojoj radovi poznatih umjetnika kao što su Joseph Beuys, VALIE EXPORT, Wang Bing, Ian Berry i drugi prikazuju traperice u umjetnosti i bave se temama poput identiteta, kultnih predmeta ili proizvodnje. U kombinaciji sa fotografijama, filmom i glazbom, novinskim člancima i časopisima, s originalnim trapericama i dizajnerskim komadima izložba uranja u legende i priče vezane uz traperice, otkriva njihovu složenost i promišlja njihovu ulogu u oblikovanju identiteta. (Sa njemačkog preveo Marko Raguž)

ŠTA MI JE REKO UMBERTO EKO

Za Titovu Jugu se nekada s ponosom govorilo kako se proteže „od Triglava do Đevđelije, ali je samo rijetkima bilo poznato gdje se nalazio centar bivše Jugoslavije. Pa evo dragi moji, otkrit ću vam tajnu nad tajnama. Pogledajte malo bolje ovu sliku; ja se upravo nalazim na mjestu koje se smatralo samim geografskim središtem Titine države. Tu u blizini je bio i na daleko čuven restoran „Centar Jugoslavije“, koji je danas na žalost u ruševnom stanju, kao uostalom i država koju pominjem. Inače, moj oldtajmer „Žućko“, kojeg vidite na slici, je parkiran ispred ulaza u vikendicu moje nedavno preminule bake Zore. O njoj će se, neka joj je pokoj duši, još čuti. Možda će i za neki dokumentarni film biti dovoljno materijala. Evo baš ovih dana kod kuće, uz onu Sorošijevu lampu, što bi rekao Abdulah Sidran, „listam nekoliko pametnih knjiga. Znam šta tražim. Imam jasnu ideju. Nedostaju mi činjenice, slike, datum, brojevi“. O tom, potom. Otkrit ću vam ovom prigodom da se radi o ženi koja je bila prvi promotor talijanske mode u Sarajevu. Nije to malena stvar. Davnih pedesetih, šezdesetih pa i sedamdesetih stalno je putovala na relaciji Sarajevo – Trst i vraćala se sa punim torbama talijanske odjeće. Nije bilo tih godina čovjeka u šeheru koji nije bar jednom kupio njezine farmerke. U Trstu je bila slavna poput filmske zvijezde, Klaudija Kardinale joj nije bila ravna. Nazivali su je kraljicom „Ponte Rosa“, što je ime tamošnje pijace.
„Italija je imala Bordžije, ali i Mikelanđela, Leonarda i renesansu, dok je Švajcarska za pet vijekova mira i demokracije dala samo sat s kukavicom”, mudrovao je svojevremeno poznati holivudski glumac Orson Vels, heroj našeg filma „Bitka na Neretvi“. Golotinja svih stvari je „dobar glas“, il ga imaš il ga nemaš, tako je to bilo od vajkada. A dobar glas se u ono vrijeme mogao steći i prodajom talijanskih farmerki. Dobrih je dvadesetak godina njezin „šverc-komerc“ cvato. Legendarna kraljica Ponte Rosa je zaradila malo bogatstvo, nije znala šta i kuda sa gomilom novca. Prema nezvaničnim informacijama uspjela je prodati preko milion italijanskih farmerki, što je uistinu povijesni rekord. „Poso dobar a para laka“, što bi rekao dr Nele. Uprkos burnom životu doživjela je duboku starost. „Stara mafijašica“, kako su je zlobnici nazivali, je nedavno sa 93 godine otplovila na drugu obalu. Današnje Sarajevo je na nažalost brzo zaboravilo kraljicu Ponte Rosa. Druga su ovo vremena, pozornicom marširaju novi idoli. Čitaju se nove knjige poput one „Grad od snova – te sjajne godine opsade“ Jasmina Durakovića, ili knjiga „Ovo vrijeme sada“ sjajnog Semezdina Mehmedinovića. U toku je snimanje filma „Ja i Sebija“ u kojem svi sudjelujemo, barem kao statisti. Nego šalu na stranu, htjedoh reći da jedna Razija Šaćirbegović ima u Sarajevu svoju ulicu, a (prema tvrdnjama nekih portala) jedva da je znala burek sa zeljem napravit, dočim slavna „prinćipesa iz našeg sokaka“ ni toliko. Da je dr. Nele gradonačelnik Sarajeva po njoj bi se već zvale tri ulice i dva mosta na Miljacki. Znate, ne umanjujem ničije zasluge u kulinarstvu, gluho bilo. Svak treba dobiti svojih „pet minuta“ slave. Golema je umjetnost napraviti burek vrhunske kvalitete, jednako kao što je golema umjetnost napisati kvalitetno štivo o kulinarskim specijalitetima. Evo primjera radi moja draga prijateljica Nera Karolina Barbarić je onomad napisala zanimljivu knjigu „Okusi srednjeg Mediterana“. Nera na jednoj od stranica svoje knjige pojašnjava da se „Burek konzumira kao međuobrok, predjelo, jutarnji obrok, pa čak i kasni noćni zalogaj. Najčešće korišteni nadjev u Bosni (mislim na BiH) je onaj od mesa, ali omiljene su i verzije sa špinatom i sirom. Danas je burek toliko raširen i uobičajen da je postao i uličnom hranom. Tradicionalno se peče u okrugloj tepsiji i poslužuje narezan na ploške, no u street food verziji (to bi, po Jergoviću, bio burek iz pekarnica Mlinar) pojavljuje se u bezbroj oblika“…

Istaknuta fotografija: Makarska rivijera-gradić Podaca, na fotografiji Marko Raguž