Split je istovremeno mjesto razdvajanja. Kratki flash-back: meni, kao čudaku splitsko-dalmatinske naive, postalo je jasno da od mirnog razlaza jugoslavenskih republika nema ništa tek kada sam u novinama pročitao da se Tuđman, Milošević i Izetbegović sastaju u Splitu ( ! ) da bi to dogovorili. Dakle, prekasno. Jer Split je split: pukotina, rascjep, dijeljenje, razlaz, ponor… Pa se čak ni „Hajduk“ nije mogao osnovati u Splitu nego u Pragu. A Split ostaje Split & split identičan sebi, bez obzira na povijesne i klimatske promjene; ne može – i da hoće – drugačije. Takav mu je škorpionski karakter: sve se oko njega mijenja ali on, u svojoj biti, ostaje isti. Pa ga valja uvažavati barem kao konstantu u vremenima koja se mijenjaju, u kojima se varijable množe do vrtoglavosti; takva su konstante planetarna rijetkost.
O temama o kojima se drugdje glasno govori, u njemu se još glasnije šuti, a o onima gdje se drugdje šuti, u njemu se glasno i direktno progovara (što nekada djeluje besprizorno a ponekad iznenađujuće i neobranjivo, kao asovi Gorana Ivaniševića. Isto je, naime, genius loci u pitanju (koji, naravno, ima sjenu/protutežu u najvećem broju degena po kvadratnom metru). Local & cosmic balance in the same time. A kao što znamo još od 60-ih, od izlaska albuma „Question of balance“ grupe „Moody Blues“, to je najvažnije pitanje na svijetu: pitanje mjere! Ovdje, u Splitu i Dalmaciji, došlo je do nezdrave neravnoteže zbog previše vjere a premalo mjere. Društvena atmosfera je, ne od jučer, prezasićena religioznošću (koliko je razrijeđena racionalnošću i kritičkim mišljenjem) pa su štetne pretjeranosti, radikalni ispadi i prekoračenja granica umjerenosti, zdravog razuma i bon-tona neizbježna – pače i periodična – posljedica.
Najsvježiji primjeri toga dogodili su se prije par dana i o njima je zabrujala sva, medijska i ina, Hrvatska jer oni se ne mogu prešutjeti. Radi se, naravno, o manjim i većim masovkama na javnoj društveno-političkoj sceni i u javnom prostoru. No, s druge strane Splita postoje individualni istupi koji predstavljaju kontrapunkt ovim kolektivnim. Te se ipak događa, muzički kazano, Split harmony ali ne ona klasicističkoga tipa (pa ni operetnog a la Tijardović) nego suvremena harmonija, s elementima rocka i sinkopama free jazza. Jbg, bolje (Split) jazz nego (splitska) jeza. Ili, u prijevodu na jezik splitske ulice: bolje trava nego strava! Ne znam da li pod utjecajem (domaće) trave ili (domaćeg) vina, taj je lik neku za susjednim stolom moga večernjeg kafića rekao nešto vrijedno citiranja.
„Desnica se kurči jer se ljevici ne diže! Mlohava čuna“ – onda je otpio gutljaj, povukao dim i nastavio. „Lijevi se bave pizdarijama i drkaju na spolne i rodne teme, zaboravljajući na klasnu erekciju, a desni nas onda jebu bez kurca u mozak, iako nisu intelektualno potentni i – još se time diče“. Dalje nisam mogao pratiti njegov reski monolog jer mi je za stol pristiglo društvo u posve drugom filmu pa sam se ad hoc akomodirao novonastaloj situaciji i naručio još jedno pivo. No, par večeri poslije, u jednom posve drugačijem interijeru (reprezentativne štukature i osvjetljenja), susreo sam drugog splitskog lika čija lucidna zapažanja također vrijedi citirati. „Znaš li zašto se naši muškarci i žene tako malo druže i rijetko spajaju?“ – pitao me je bez uvoda, a ja sam mu priznao da ne znam. „Zbog crkve i interneta!“ I zato polako ali i sigurno, kao narod, izumiremo (zaključio sam u sebi). Što bi mogao biti duboko podsvjesni vid kolektivne sklonosti liniji manjeg otpora kao prevladavajućem stilu životarenja, a otpor je jak samo kada su Jugoslavija i Srbi u pitanju. Ili se naprosto radi o strahu od života kojega se, kako misli treći splitski lik iz kafića, pravi Hrvati zapravo boje, za razliku od Srba koji se boje smrti.
Torcidadaizam na Rivi
Bilo kako bilo, Split se periodično pokazuje kao – s jedne strane – pozornica velikih govora na Rivi, još od onog Titovog preko Tuđmanovog do Sanaderovog (a i Kerum je iskoristio tamo svoju priliku) i krupnih govorancija, urbi et orbi – u torbi, kojima smo svjedočili proteklih dana. S druge strane, to je i grad koji govori samome sebi (inter muros tj. unutar zidina Dioklecijanove palače), kroz usta pojedinaca uskog grla (malo riječi) i široke glave (puno misli). Vrijeme kasnije pokaže da su njihove originalne opservacije bile duboko ukorijenjene u stvarnost (ma kako plitko izgledale na prvo slušanje), a da su one kolektivne deklamacije bile plodovi projekcija, strahova i manipulacije (ma koliko izgledale na prvu loptu uvjerljive). I tako to ide: tko želi nešto umjetničko izložiti urbi & orbi, taj to u/čini na najimpozantnijoj pozornici u gradu (tj. unutar zidova) – na Peristilu (još od Crvenog preko Zelenog do Crnog itd.). Oni koji nešto žele politički iskazati biraju najljepšu pozornicu izvan zidova – Rivu. A Peristil i Riva se postavljeni jedno prema drugom kao vertikala prema horizontali: prva je za manjinu, drugu ispunjava većina.
„Hajduk“ ima najveći broj emocionalno-mentalnih dionica Splita pa je grad većinski u njegovom vlasništvu. A „Torcida“ drži u svom džepu najveći broj dionica „Hajduka“ pa je ona njegov većinski vlasnik. To je bilo evidentno na masovnom prosvjedu „Torcide“ nekidan na Rivi; takav je aktualni omjer snaga tog emocionalno-mentalnog (i političko-ekonomskog) kapitala u Gradu ali i šire (naročito u predgrađima i okolici). Pitanje koje još nije dobilo odgovor glasi: a tko je većinski vlasnik „Torcide“, tko njome upravlja? Ono traži stručnu i dublju analizu, a ovaj tekstopisac niti je stručan niti dubok (on piše kako diše – plitko). U svakom slučaju, tu se vrte velike brojke ljudi i novaca: ljudi kojima se kalkulira kao brojkama i novaca koji dolaze od ostriženih ovaca.
Marko Skejo (onaj pitoreskni lik s A.H. brčićima) vidio je na Rivi 50.000 ljudi (u strahu su velike oči), organizatori prosvjeda oko 15.000 (plus dioptrija), a mediji oko 3.000 (minus dioptrija). Policija se po tom pitanju još nije precizno izjasnila iako je sve snimala i osiguravala. Tako se Split još jednom potvrdio kao – po brojkama -drugi grad u državi (a po riječima prvi?!). U metropoli (pače u samoj njenoj jezgri tj. u Saboru) nedavno se okruglo pričalo o većim brojkama od splitskih, onim jasenovačkim naime. Provincija je eho metropole, ona reproducira riječi i brojke odozgo, unutar svojih gabarita (kako materijalnih tako i duhovnih). A moglo bi se reći i da je oponaša (na svoj način, na nadmorskoj visini od jednog metra).
Kada su se u podne eksplicitno oglasila zvona Sv. Frane (s nadmorske visine od dvadesetak ili nešto više metara), prosvjed je bio na samome kraju, završavajući grupnim pjevanjem s pozornice i masovnim ispod nje. Trajao je jedan školski sat. Produžio se izvan škole, ali brojčano smanjen na 50-ak torcidaša, ispred Palače slijepe božice pravde i završio se mirnim razlazom po direktivi snaga reda u uniformi.
Postmodernizam u Podrumima
Ja sam proslijedio svojom artističkom putanjom (nakon što sam odradio žurnalističku), prema Dioklecijanovim podrumima, u čijem zapadnom krilu je bilo otvaranje izložbe „Mijene“ Vlatke Horvat, koja „istražuje ritmove promjene, ravnoteže i vremena“. Dakle, tema koja interferira s neuravnoteženim povijesnim vremenom u kojemu živimo, izlažući ili lažući, nalazeći se ili tek snalazeći, kako tko. Na otvaranju je bilo 50-ak ljudi sklonih artu, dakle, otprilike taman toliko koliko ih je bilo otišlo pred Palaču pravde i koliko ih je bilo došlo u dvoranu kotara na Blatinama. Split balance.
Bili su, u realnom vremenu, leđima okrenuti rijeci prosvjedaša koja je Rivom polako otjecala prema istoku jer su slušali i gledali umjetnicu smještenu na sjevernom dijelu izlagačke odaje. U irealnom vremenu perfekta, stajali su bočno od blatinaša (čiji je sankcionirani, upadni ispad na folklorni ansambl iz Novog sada bio povod prosvjednog okupljanja na Rivi). Svi najbolje vide slike iz svog filma, a tek se manjina usuđuje pogledati stvarnosti u oči i vidjeti, na primjer, skockanog mladića na rikši, također skockanoj crveno-bijelom hrvatskom šahovnicom, kako čeka nekog turistu da ga unajmi za vožnju, dok mladići redizajnirani u crno prolaze, ne primjećujući ni njega ni rikšu. Kao ni stvarnost kakvu su im dizajnirali euro- mega-bossovi, čije majice mogu nositi ljeti (ako ih masno plate), izvan sezone prosvjeda, i čije turiste će usluživati kao radna snaga za vrijeme sezone. Sezonski radnici u zemlji kojoj je određeno da bude turistički jednodimenzionalna pa onda i jednoumna, ako želi ekonomski preživjeti (po cijenu biološkoga izumiranja).
Predziđe kršćanstva – na čemu?
Sutradan, na istom mjestu, dogodio se još jedan prosvjed pod nazivom „ Ne zamjeni stanovništva – Spasimo Dalmaciju u roku! Migranti i strani radnici su trn u oku“, u organizaciji udruge Za bolju Hrvatsku. Osim što je naziv preopširan, on je po sredini i nelogičan (bio bi logičan da je napisano „u roku odmah“), a trnovit na svome kraju (što je očigledno). Kao takav nije ni mogao privući više od par stotina prosvjednika, a nije mogao proći bez pjevanja (obavezne „Čavoglave“ itd.) i mjestimičnog deranja, na granici pucanja glasa uslijed siline emocija koje su govornici silno željeli prenijeti okupljenima. Pa je neravnoteža između emocija i racija bila očigledna, kako to inače biva na desnim performansima. Najviše je tu na riječima bilo boga, crkve, Hrvatske i Hrvata, a najmanje tj. nimalo stranih radnika i imigranata. Formula „bolje Hrvatske“ je njima jednostavna: Hrvatska Hrvatima – i točka s uskličnikom. Onda slijedi njeno klicanje i to je to.
Ostalima koji nisu Hrvati (ili koji nisu dovoljno veliki Hrvati), upućeno je ono Plenkovićevo „ Auf Wiedersehen”, što je u kontrapunktu s najvećim transparentom „HDZ – ODLAZI“ i glasnom i jasnom kritikom na račun „veleizdajnika koji su prodali zemlju” (sažeto kazano). Kada jedan najprije oštro kritizira „ Anemičnog” a potom zajapuren koristi njegovu sintagmu, usmjeravajući je trnovito prema imigraantima i stranim radnicima (ne videći logiku Kapitala-bez-granica u pozadini svega), onda to upućuje na ograničenost njegovog kognitivnog kapaciteta). A kada se drugi, u vatreno emocionalnom govoru, spominje Atlantide skupa s budućnosti ljubljene Hrvatske ( kojoj se crno piše na bijeloj podlozi padajućeg nataliteta ), onda je stvar otišla preduboko i preširoko pa su se pomiješale kruške i puške, samokresi i udesi itd. itsl. Tada i oni podaci koji drže vodu ( i koliku-toliku slobodu ) bivaju zagušeni bukom pomiješanih ideoloških, religioznih i političkih fraza i izraza.
Kao na primjer: da bi Hrvatska mogla hraniti 50 milijuna ljudi a uvozi lošu lobističku hranu, bivajući tako sve ovisnija o drugima, a sve manje neovisna po sebi. Kada mladi Hrvati u crnim trenirkama skandiraju „Hrvatska, neovisna država“ onda je to više izraz (puste?) želje nego prezentne stvarnosti, a nije više „Nezavisna Država Hrvatska“ nego je manje. Pred budućnošću koja djeluje zastrašujuće, sklanja se u prošlost, što dalju tim bolju. Najbolje je bila ona iz doba kralja Tomislava, o čijoj krunidbi na Duvanjskom polju nema nesumnjivih povijesnih dokaza, ali to ne smeta postavljanju izložbe na tu temu u Sveučilišnoj galeriji, par dana prije Blatina i Rive. Na kojoj je bilo izričito kazano da možda to ni nije bilo baš tako i baš tamo ali „za nas je to priča u koju vjerujemo“ i ona je za vjerujuće stvarnost koja ne treba dokaze.
Nešto lošije od Tomislavovog doba bilo je doba kada su Hrvati bili predziđe kršćanstva braneći Europu od islamskog napada ali je ipak Hrvatima bilo znatno bolje nego što je sada, kada je EU imprengirana muslimanskim dođošima i ne zove hrvatske vitezove u pomoć. A oni bi, po njihovim uzvicima, pjesmama i sentimentima, opet rado krvarili za kršćansku Europu i krenuli bi sutra u boj, da se njih pita. Ukratko, takvi bi Hrvati najprije uljepšali i poboljšali svoju prošlost pa tek onda krenuli u bolju budućnost. Ja sam pak iste večeri krenuo u HNK, na proslavu 100 godina Pučkog otvorenog učilišta Zlatna vrata, kao mjesta cijeloživotnog obrazovanja, umjetnosti i znanja, kojemu sam i sam dao svoj skromni doprinos kao suradnik istoimene Kinoteke i idejni autor rješenja njezina interijera. Pa je u obimnoj i par kila teškoj monografiji o Zlatnim vratima i moj mali prilog, jedna kartica teksta o zlatnim vremenima Kinoteke.
No, to je neka druga tema o kojoj ću drugi put nešto opširnije, ako je budući događaji na splitskoj sceni ne zasjene.
#prosvjed #reakcija #Split #Torcida
