Otvorenje izložbe kojom se zatvorila ovogodišnja sezona riječkog MMSU-a naziva Nakon prvog puta održalo se 18. srpnja, te nije riječ o samoj jednoj u nizu izložbi koje su tu da se odradi kvota. U njoj su sudjelovali umjetnici i umjetnice iz raznih dijelova Hrvatske, a to su: Kristian Kožul, Vedran Perkov, Viktor Popović, Gaia Radić, Igor Ruf, Sara Salamon, Tanja Vujasinović, Vlasta Žanić. Upravo takav odabir Ksenije Orelj, koja je mađioničarka u kustoskom svijetu, a to bi značilo da ni od čega može stvoriti život kao takav jer umjetnost nije ništa drugo doli život, a Orelj i od nula kuna ili ako vam je milije eura daje viziju koja je na sreću nije i dalje napustila što čini da provinciji u koju se Rijeka posljednjih godina pretvorila – skače za vratom.
Orelj, smirena kakva jest, neumorno vrišti umjetnost i baš, baš ne dopušta da Rijeka postane bastion irelevantnog. Izložba Nakon prvog puta otvara naše rane koje dolaze s porastom fašizma te nas čelično podsjeća na ono što Rijeka u korijenu i dalje jest – grad koji od svih gradova u Hrvatskoj ponajviše prima drugačije i čini da tuđe postane naše. Samim time i odabir umjetnika kopa dublje, izlazi is sfere naučenog i u umjetničko-akademskom svijetu oportunog.
Kustosica MMSU-a i izložbe Nakon prvog puta Ksenija Orelj ne zaboravlja velikane, ali shvaća da nakon prvih dolaze drugi te da je to jedina ispravna putanja tijeka razvijanja nepatvorene umjetnosti. Riječki MMSU pretvorio se ovom izložbom u igralište i gradilište – prostor iskrenog promišljanja. Riječka “estetika ružnoće”, ostaci post industrije koju MMSU posjeduje, a građanstvo kao ljupkost i dalje prepoznaje, slučajno je poslužila kao savršena igra u kojoj postavljene skulpture nisu statične već rezoniraju s publikom. Da je tako zaista bilo pokazuje posjećenost, ljudi koji su se zadržali dugo nakon odgledane izložbe. Na izložbi, moglo bi se slobodno kazati, nema tko nije bio. A skulpture, premda različite u izričaju činile su homogenu masu zbiljskog diverziteta – svega onoga što Rijeka u suštini jest, a možda je zaboravila biti.
U svakodnevici, kada gledamo porast fašizma diljem svijeta, pa samim time i u našem gradu, izložba nas nenasilno vraća na tvorničke postavke – Rijeka je grad otvoren za sve, za drugačije koji bez obzira na različitosti dijele isti habitus koji govori da ima itekako mjesta za sve.
Da izložba “vrišti” potvrdila je za naš portal i kustosica izložbe Ksenija Orelj. Bilo joj je važno da se izložba ne sastoji od radova fundusa već da se stvori nešto novo te kako naslov sugerira – da se otvori put onima koji stvaraju i itekako postoje unatoč “u kamen uklesanim” velikanima hrvatske umjetnosti. Naglasak izložbe poručuje da iza prvaka umjetničke hrvatske scene postoje i drugi vrijedni da se o njima također govori kao o velikanima. Njezina vizija imala je intenciju da skulpturu protjera iz zadanih okvira te pokaže što skulptura u svojoj srži može biti i predstavljati – živo tijelo spremno na komunikaciju.
Orelj nam priča da takva praksa često izostane u muzejima jer je zahtjevna za održavanje. Ono što je izložbu izbacilo iz očekivanih okvira jest činjenica da su pojedini radovi izloženi u dvorištu muzeja te su samim time ostavljeni slučajnim prolaznicima na vlastitu interpretaciju pa čak i vandalizam što se je bio slučaj s jednim radom, ali takva situacija je ujedno značajan dio izložbe – komunikacija s građanima i građankama pa kakav god ishod bio. Ako nema reakcije, nema ni umjetnosti, čega je svjestan svaki umjetnik ili umjetnica koji svoje radove daju ulici ne sluteći kakva će biti povratna informacija.
“Radovi koji su izloženi u dvorištu razbijaju našu svakodnevnu nelagodu koju jako dobro razvijamo kao društvo, a trebalo bi suprotno raditi. S radovima u dvorištu će se desiti što će se desiti jer su pušteni u javni prostor mjesec dana. U izložbenom prostoru imamo i dva rada koji se bave depoima i skrivenim umjetninama što je isti zanimljivo jer se muzej promatra kao neki džep koji se ispraznio na van”, priča nam Orelj.
Kao društvo živimo, kako je već ranije rečeno, u vremenu porasta fašizma. Izložba potiče na donedavno moćno obilježje Rijeke koje se reflektira u prihvaćanju drugih i drugačijih te teži istinskoj otvorenosti. “To mi je bila temeljna ideja što se tiče koncepta. Smatrala sam i da je važno odmaknuti se od mitova tko je bio prvi i tko je nešto učinio prvi jer se često ne vidi što je ispod i gdje je ta cijela podrška iza onih koji su se prometnuli kao prvi. Vrijeme je da taj cijeli sustav umjetnika i umjetnica počne izlaziti među ljude te dobije priznanje”, objašnjava Orelj pa nastavlja: “Poruka naslova izložbe jest da se maknemo od opsesije prvaka umjetnosti.”
Još jedan pogodak izložbe je taj da je izložba otvorena bez kataloga u koji ljudi mogu zagledati što je još jedan hrabar potez zbog pukog realiteta da katalog često služi kao odvajanje od vlastitih osjetila za kojim se poseže da bi se objasnili radovi, a samim time se događa izostanak introspekcije i razvijanja vlastitog kritičkog i emocionalnog upliva bez kojeg radovi postaju statični predmeti izgubljene svrhovitosti.
Izložba Nakon prvog puta otvorena je do 31. kolovoza te će biti zanimljivo pratiti hoće li se radovi postavljeni u dvorištu muzeja oskvrnuti. Radove umjetnika i umjetnica riječki MMSU opisuje ovako: “Umjesto jedinstvene narativne linije, izravnosti sadržaja i društvenog angažmana, radovi su refleksije o našoj zapetljanosti u simultane krize koje nameću oblike stvaranja, ali i potiču metode izmicanja iz uskih načina funkcioniranja. Gaia Radić evocira skulpturu kao drevno biće koje izranja iz substrukture prostora – potoka u Benčiću. Vedran Perkov koristi tekst i svjetlo kao nesigurne oblike samopomoći na muzejskoj fasadi, gdje svaka rečenica vibrira između banalnosti i urgentnosti.
Kod Igora Rufa skulpture se komešaju između odbačenog i novog prostora upotrebe, željenog i zbiljskog, a visoka kultura preobraća se u svoje svakodnevno okrilje gdje je apsurd glavna sastavnica. Sara Salamon proizvodi dodatni prostor koji se ‘pretvara da je dio postojećeg’ – lažnu vertikalu, prostorni glitch. Tanja Vujasinović poseže za kolekcijom Muzeja, kroz svjetlosnu skulpturu reinterpretirajući misao Ivana Kožarića. ‘Malo duha, malo materije’ ovdje ne sadrži pojmove suprotnosti, već označava istovremene uvjete. Viktor Popović otkriva arhiv muzeja kao mehanizam zaborava, konstrukciju u kojoj svjetlost sablasno usporava pogled. U instalaciji Vlaste Žanić susrećemo se s neprekidnom petljom, kolažem osobnih bilješki, odbačenih materijala i arhivskih tragova. Instalacija postaje arhitektura nevidljivih procesa, dnevničkog zapisivanja, emocionalnog usporavanja, ponovnog pogleda. Kristian Kožul gradi tijela u rastavljanju i međusobnom nadomještanju, kao protetiku koja ne skriva ranjivost nego je ističe.”
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
