Jedan od najvećih autoriteta na polju riječke arhitektonske baštine zasigurno je doktorica znanosti i profesorica Nana Palinić, autorica nekoliko iznimnih knjiga koje se bave upravo tom tematikom, ali i brojnih tekstova o povijesti riječke arhitekture, posebno zgrada namijenjenih kulturi, zdravstvu i nekadašnjim industrijskim postrojenjima, objavljenih u domaćoj i stranoj periodici. Kada je pak u pitanju Teatro Fenice onda od Nane Palinić u ovom gradu nema većeg autoriteta, ova iznimna Riječanka temom Teatra Fenice bavi se od ranih devedesetih godina.
HNK Ivana pl. Zajca 28. veljače premijerno će izvesti Puccinijevu operu „Djevojka sa Zapada“, pod ravnanjem Valentina Egela i u režiji Giorgia Suriana, riječki HNK tako se pridružuje glazbenom svijetu u obilježavanju stogodišnjice smrti Giacoma Puccinija. Zašto je to bitno u uvodu ovoga teksta? Pa zbog toga što je upravo Nana Palinić upozorila da je Teatro Fenice otvoren 2. svibnja 1914. godine izvedbom Puccinijeve „Tosce“, te da se sam Giacomo Puccini glavom i bradom zahvalio dvama telegramima upućenim upravi kazališta i dirigentu Farinelliju, počašćen što je novo riječko kazalište otvoreno upravo njegovim djelom. Telegrami su pročitani 3. svibnja uoči druge predstave.
U prvom telegramu Puccini je napisao: „Direkciji Teatra Fenice. Zahvaljujem iskreno radostan što se otvorilo novo kazalište s Toscom. Molim čestitajte u moje ime maestru Farinelliju, poštovanim umjetnicima. Čestitke, s poštovanje, Puccini“. U drugom telegramu Puccini je napisao: „Maestru Farinelliju. Radostan sam zbog uspjeha Tosce pod vašim vrstnim vodstvom. Pozdravi. Puccini.“.
Teatro Fenice prošao je, dakle, put od Giacoma Puccinija do rugla u strogom centru grada. To ti je sudbina.
Što Vas je privuklo Teatru Fenice, što Vas je potaknulo da na početku znanstvene karijere, uvjetno rečeno na početku, krenete u istraživanje ove Rijeci iznimno značajne građevine?
– Nakon Arhitektonskog fakulteta upisala sam magistarski studij koji je bio vezan uz graditeljsko naslijeđe. Za rad smo morali odabrati temu koja nam je bliska i za koju imamo interes. Kako je Teatro Fenice bio javna građevina u Rijeci koju je moja generacija najčešće posjećivala (tada je to bilo Kino Partizan) mi smo svi tu zgradu na neki način osjećali kao svoju. Zanimljiva mi je bila i zbog arhitekture, uvijek me je fasciniralo to kino svojom veličinom i izgledom. Malo sam prethodno znala o tome, ali sam istraživala, a tada je o tome pisala i profesorica Matejčić, kako to izvorno nije bilo kino, već i kazalište, ali i ne samo to. Do tada se općenito mislilo da Rijeka nema neke posebno vrijedne arhitekture, ali to jesu bile neke godine ponovnog otkrivanja grada. Kroz rad Radmile Matejčić, Vande Ekl i drugih sve više smo upoznavali svoj grad, imali smo osjećaj da je prošlo to vrijeme kada smo kritički gledali na neka prošla razdoblja. Kada to kažem onda mislim općenito na struku, na primjer arhitektura 19. stoljeća se do tada nije smatrala nečim posebno vrijednim, a ni ona s početka 20. stoljeća. Cijenila se moderna arhitektura, međuratna, ali s obzirom na to da je dio Rijeke tada bio pod Italijom, nije se cjelovito sagledavala. Došlo je, međutim, doba kad ste osjećali optimizam u smislu upoznavanja grada i nadu da će se to valorizirati na pravi način, te da će i građani, ali i oni koji odlučuju uvidjeti da je to vrijedna arhitektura. Teatro Fenice je svakako bila zgrada koju je vrijedilo valorizirati.
Tih godina sam, s još nekoliko kolega dobila priliku da izradim Elaborat vezan uz obnovu pročelja zgrade, jedan opsežan i proširen konzervatorski elaborat koji je uključio i povijesno istraživanje i istraživanje na građevini, arhitektonski snimak i prijedlog rješenja. Zahvaljujući interesu Moderne galerije, rad je prezentiran ljeti 1991. na izložbi u Malom salonu, a kasnije i na Biennaleu mladih Mediterana u Valenciji.
Na temelju Vaših radova, a budući da ste zaista i najupućenija što se Teatra Fenice tiče u ovom gradu, možete li pokušati približiti značaj Teatra Fenice, koji je višestruk.
– Ako gledam sa stanovišta arhitektonske struke, zgrada je značajna po svojoj konstrukciji. Riječ je o vrlo ranoj konstrukciji od armiranog betona na jednoj javnoj građevini, koja je bila vrlo zahtjevna s obzirom na njenu veličinu i kapacitet. Nije ona prva kazališna građevina od armiranog betona, ali je među prvima u Europi. Usporedo je rađeno i Théâtre des Champs-Elysées od Augustea Perreta u Parizu, taj je projekt također bio iz 1911. godine i zgrada je otvorena 1913., a Teatro Fenice 1914. jer su imali problema kod realizacije. Naše kazalište je bilo zahtjevno jer su dvije dvorane u jednoj zgradi, a sam projekt je bio još kompleksniji jer je predviđao još jednu zgradu s južne strane, zgradu Kazina – kluba. Te su dvije zgrade međusobno trebale biti povezane koncertnom dvoranom na prvom katu. Međutim, zbog izbijanja rata ta druga zgrada nikada nije izgrađena, što je bila velika šteta. U toj zgradi bili su predviđeni stanovi, lokali, restoran, tj. sadržaji koji su, zajedno s varijetetskim kazalištem, trebali osigurati isplativost velikog kazališta jer kazališta u principu i nisu lako isplativa.
Nadalje, tu je i stil, kasna secesija koju je arhitekt Theodor Träxler učio na akademiji kod Otta Wagnera, što je tada bio trend u arhitekturi. Ne više onaj vegetabilni, slobodni stil, nego više geometrijski, a ima tu i nekih elemenata futurizma. Može se uočiti to pročišćavanje od prvog projekta do same izvedbe kako su se sve više približavali protoracionalizmu i modernoj arhitekturi.
Rijedak je i koncept dva kazališta u jednom, kao i izniman kapacitet – u pitanju je bilo 2650 mjesta s donjim kazalištem, a također i činjenica da je to jedino kazalište na teritoriju Hrvatske iz tog doba, a i šire. Postojali su projekti za Osijek i Split, koji nisu realizirani.
Naravno, važnost se ogleda i u tome koliko je izgradnja Teatra Fenice značila za sam grad. Projektirao ga je arhitekt koji je iz Beča došao u jedan prosperitetni grad koji se ubrzano razvijao i gradio, koji je imao veliku kazališnu tradiciju i nekako se činilo sigurnim da će to jako dobro funkcionirati. Projekcije Rijeke iz toga doba bile su da će to uskoro biti jedan sredozemni velegrad, kroz neko dogledno vrijeme s 500 tisuća stanovnika, poput Barcelone. Tada se činilo da je Teatro Fenice pravo mjerilo za taj budući grad, ali onda je došao Prvi svjetski rat i sve je stalo. U doba kada je izgrađeno Teatro Fenice postojalo je veliko Općinsko kazalište (tada Teatro Verdi) i druga kazališta i kina, u to doba Rijeka u kazalištima i kinematografima ima mjesta više od svih tadašnjih hrvatskih gradova zajedno. To dobro pokazuje koliko je bio velik interes za kazalište. Što je bio razlog? Svakako je postojao poseban lokalni interes, ali i činjenica da je to bio grad-luka s jako puno stranaca koji su trebali mjesta za zabavu, ali i specifična politička situacija. S jedne je strane bila Rijeka (Fiume), s druge Sušak. Svi su kazalište doživljavali kao mjesta političke borbe pa su se prostori multiplicirali. U programskom smislu najveći je bio kulturni utjecaj Italije. U međuraću Rijeka je stagnirala što se osjećalo i u poslovanju, a nakon Drugog svjetskog rata našla se nova-stara funkcija za tu veliku zgradu.
Je li propadanje Teatra Fenice počelo kada je napravljena njegova prenamjena u kino, je li tako umanjena njegova prvotno zamišljena namjena ili je to bio način da se pokuša spasiti pa dobije svoj zamišljeni društveni značaj?
– U situaciji u kojoj je bio grad nakon Drugog svjetskog rata to se činilo kao optimalno rješenje. Postojalo je jedno veliko kazalište s klasičnim kazališnim ansamblima i repertoarom, a ovdje je bila zgrada s dvoranom velikog kapaciteta. Možda se moglo već tada smjestiti ansamble u dvije zgrade, ali Teatro Fenice je uvijek bilo zamišljeno kao politeama, kino je u njemu bilo od samog početka, imalo je potrebnu aparaturu, 1926. godine je na pozornici izgrađena i kino-kabina. Postojao je prikazivački kontinuitet, i ranije su ovdje bile kino premijere i bilo je logično da se u tom smjeru nastavi. Premda, i nakon rata je često funkcioniralo i kao koncertna dvorana i kao mjesto na kojemu su održavane kazališne predstave. Što se samog varijetetskog kazališta tiče mijenjali su se ukusi, ali očito je postojao interes da se tu smjesti noćni bar i u nekom financijskom smislu je to sve zajedno dobro funkcioniralo. Budući da su se kazališne predstave sve manje održavale neki unutrašnji sadržaji više nisu bili potrebni pa su se prenamjenjivali ili zapuštali. Jedan dio zgrade s južne strane pozornice gdje su izvorno bile sobe za glumce, pretvoren je u stanove djelatnika, a onaj sa sjeverne strane gdje su bili prostori za zbor, scenografiju, kostime, malo-pomalo su se zapuštali. Nakon pretvorbe i privatizacije i otvaranja multipleks kina u Tower centru koji je postao velika konkurencija klasičnim kinima smanjio se interes publike i postalo je izgledno da će se sve to zajedno prije ili kasnije ugasiti.
Jako dobro ste upoznati s točnim stanjem Teatra Fenice, do koje je razine zgrada propala?
– Što se tiče konstrukcije ona je u dobrom stanju, a to je samo dokaz koliko su kvalitetno radovi bili izvedeni kad je građena. Problem je nastao prije više godina kada je počeo prokišnjavati krov, na početku samo na stubištima za galeriju, a kako se galerija više nije koristila onda to nije toliko smetalo i dok je kino normalno radilo. No, kako se to nije saniralo na vrijeme, tako se stanje postupno pogoršavalo. Sada imamo prodor vode i u dvoranu na spoju ventilacijskih kupola i krova, na nekim mjestima na terasama i pročeljima rastu invazivne biljke koje razaraju strukturu. Nije problem to nekim kemijskim sredstvom tretirati da se zaustavi daljnje razaranje. Ono što se također može uočiti je vlaženje donjih ukopanih etaža. Posebno je to intenzivirano nakon izgradnje garaža Zagrad 1 i 2. Tim garažama napravljeni su veliki zahvati u podzemlje, koji su prepriječili put podzemnim vodama, a one su se podigle na razinu na kojoj zgrada Teatra Fenice nije zaštićena. Kada je izgrađena bila je zaštićena, postoje i crpke koje se uključuju kod većeg prodora vode, ali sada voda prodire gdje ranije nije pa je samim time i propadanje brže.
No sveukupno stanje zgrade nije tako loše da se ona ne može relativno brzo sanirati, rekla bih da nisu čak niti u pitanju velika sredstva.
Mislite da su u pitanju puno manji iznosi od onih koji se uporno ponavljaju?
– Sve ovisi o tome što hoćete, sanirati možete i s manje i s više sredstava. Nužna sanacija, koja bi spriječila daljnje propadanje, sigurno nije toliko veliki zahvat. Ono što se sigurno može napraviti, s obzirom na to da su neka prozorska stakla polomljena, je da se zgrada zaštiti od kiše i golubova. Oni rade nered, nije niti zdravo da je u zgradi stanište golubova. Mislim da bi vlasnik toliko mogao napraviti, barem nužno zatvoriti takva mjesta. Prije nekoliko godina za potrebe snimanja filma u svega par tjedana uređena je Opera, to je bilo ograničeno uređenje, ali dovoljno da se prostor može dovesti u funkciju i zaista se koristio više puta nakon toga i bio otvoren za građane. Slično bi moglo biti i s ostatkom zgrade. Inače, dobro je što zgrada nije potpuno zatvorena i bez nadzora, dva puta tjedno redovito se obilazi, za što su angažirani bivši djelatnici Rijekakina.
Ključni problem Teatra Fenice je njegov vlasnik. Vlasnik se želi riješiti zgrade, Grad Rijeka uporno ponavlja da novaca za kupnju nema, iako je u posljednje vrijeme promijenjena retorika pa se i ta opcija aktualizirala, ali ključni je problem što se vlasnik oglušuje na sve primjedbe konzervatorskog odjela, Teatro Fenice je od 2003. godine na popisu zaštićenih kulturnih dobara, za što ste i Vi zaslužni, a ispada da je sve to samo mrtvo slovo na papiru?
– S jedne strane mogu reći da su vlasnici uvijek bio iznimno susretljivi, kad god sam trebala doći ili sama ili sa studentima uvijek mi je to omogućeno, bili su ljubazni, ali i govorili da nemaju sredstava za sanaciju i ponovno otvaranje zgrade. Teško mi je o tome suditi, ali stanje zgrade je činjenica, a čini mi se da bi svatko tko želi prodati zgradu ipak nastojao malo je urediti da bi je lakše prodao. Imam dojam da se kod nas svi zapravo boje kada zgrada dobije status kulturnog dobra, ali činjenica je da nekih zgrada više ne bi bilo da nisu dobile taj status. Ipak, treba reći da se status često ne dobiva po nekom planu, koji bi bio regularan da u društvu sve normalno funkcionira. Postoje ljudi koji se bave istraživanjem, valorizacijom, oni koji su zaduženi za registraciju tj. konzervatori i društvo koje je osjetljivo na to da baština i memorija, nešto najvrjednije mora ostati za budućnost. Na žalost odluke se često ne donose tako. Vidi se da se nešto namjerava srušiti ili devastirati, pa se to onda zaštićuje i nastoji spriječiti barem rušenje. Nema jasne politike zaštite, ali to nije krivnja konzervatora.
Berislav Valušek kaže da je bolje imati Teatro Fenice u ruci, nego Galeb u luci. Što mislite o tome?
– Slažem se. Pitanje je što bi većina građana odlučila da je mogla birati u trenutku kada je kupovan brod Galeb, a kada je na kupnju bilo ponuđeno i Teatro Fenice. Mislim da je cijena Galeba bila povoljna i da nije bilo jednostavno odlučiti se na kupnju Teatra Fenice, ali da se pitalo građane čini mi se da bi se većina ipak odlučila za Teatro Fenice. Ne mislim da Galeb treba potopiti, vrijedna je i ta memorija iako mnogi imaju sasvim drugačiji stav, ali pokušavam gledati na to da je i Galeb dio naše povijesti i mi je ne možemo izbrisati. S druge strane, činjenica je da to nije riječka baština. Čudno mi je da je samo Rijeka sudjelovala u toj kupnji, možda je to trebalo biti na razini države ili široj. Teatro Fenice je, međutim, vrijedna riječka baština.
Što Vi osobno vidite ili osjećate kada prolazite pored današnjeg Teatra Fenice?
– Možda je u pitanju profesionalna deformacija, ali ja, pored realnog stanja u kakvom se nalazi zgrada, imam i viziju zgrade kakva je nekad bila i kakva bi mogla biti. Većina ljudi vidi kakva je sada, pa ima lošu percepciju. Osim toga, vanjština zgrade je u puno lošijem stanju od unutrašnjosti koja je građanima nedostupna. Kad bi se Teatro Fenice uredilo, bilo bi arhitektonski dragulj ovoga grada. Ljudi se naviknu na neke prizore, možda su naviknuti da to tako stoji i propada, ali oni koji imaju imalo senzibiliteta na to se ne mogu naviknuti niti to smatrati prihvatljivim.
Spomenuli ste da se početkom 20. stoljeća, kada se planirala izgradnja Teatra Fenice, razmišljalo o načinu da ta zgrada bude samoodrživa, a ta samoodrživost se i sada provlači uvijek kada je o ovoj temi riječ. Kako obnoviti Teatro Fenice, a da nakon toga ne troši novac poreznih obveznika?
– Teatru Fenice nedostaje sadržaja, jer su se neki drugi prostori aktivirali. Teatro Fenice je od 2007. godine zatvoreno, a Opera još dulje, od 1991. godine. To je jako dugo razdoblje. Građani imaju određene potrebe i za predstave i za koncerte, za razne skupove, ali nakon što je zgrada zatvorena morali su se snaći, pa se sve to odvija negdje drugdje. Danas bi graditi kazalište bilo iznimno skupo, a bilo je skupo i kada je građena, jer je koštala više od četvrtine gradskog proračuna. Stoga je nelogično, ako već postoji takva kazališna zgrada, gradnja koje je rijetka i skupa, da se ne koristi za ono čemu je i inače služila. Nema smisla da se u nekakvim novim trgovačkim centrima predviđaju multimedijalne dvorane ili da se adaptiraju objekti bivše industrije za kazališnu namjenu, dok postoji dvorana koja je namjenski građena za tu svrhu i njoj najbolje prilagođena. Racionalno je iskoristiti ono što već imate. Ali nekako imam dojam da se uvijek daje prednost onom što je novo, iako nije arhitektonski vrijedno i neće biti baština koju ćemo čuvati. Današnja gradnja uglavnom odražava arhitekturu kakvu možemo vidjeti bilo gdje u svijetu, nema tu ničeg specifičnog. Ovdje imamo nešto autentično, a ne koristimo.
Projekt novog stadiona na Kantridi i onih triju nebodera mogao bi se jako dobro uklopiti u ovu vašu tvrdnju?
– Mislim da nitko nema ništa protiv stadiona, možda nije neophodna ta promjena orijentacije, to je predložio i akademik Boris Magaš sa svojim projektom, jer je tada bio predviđen stadion s 30 tisuća sjedećih mjesta i takav se nije mogao smjestiti zadržavajući sadašnju orijentaciju. Projekt ne poznajem dovoljno, ali sigurno su najproblematičniji neboderi jer je u čitavoj toj zoni uz more niska izgradnja. Da steknete predodžbu koliko bi visoki bili ti neboderi od 116 metara, dobro bi bilo otići u Vodovodnu ulicu i stati ispod dimnjaka Energane koji je visok 85 metara. A neboderi su predviđeni 30 metara viši i bilo bi ih tri. Možda se nešto drugo moglo napraviti, u smislu da se za dodatne sadržaje ponudi neki drugi teren, jer ovo je zaista teren s velikim ograničenjima i premalena parcela za sve planirane sadržaje.
Potpuno je jasno da je pitanje rješavanja Teatra Fenice, kao i nekih drugih ugroženih ostataka riječke baštine, pitanje političke volje?
– Mislim da najviše ovisi o tome. Nama su bili upućeni komentari zašto se nismo angažirali. Pa mi smo se jako angažirali, ali to izlazi iz okvira onoga što mi možemo i što trebamo raditi. U konačnici niti gradonačelnik ne odlučuje, već Gradsko vijeće. Ne odlučuje niti župan, već Županijska skupština. Oni daju privolu, ili je ne daju, građani odlučuju putem svojih predstavnika. Ipak, sve se to može riješiti dobrom komunikacijom ako postoji stvarna želja da se zgrada obnovi i ponovno služi građanima. Može se postići dogovor, napraviti analiza isplativosti. Za koncerte za koje sada koristimo sportske dvorane možemo koristiti ovu dvoranu, jednako kao za skupove i svečanosti, u blizini je hotel koji može koristiti dvoranu za neka događanja. Postoji i stalna potreba Gradskog kazališta lutaka za adekvatnijim prostorom, ansambli HNK Ivana pl. Zajca mogu imati bolje uvjete aktiviranjem ove dvorane, a tu su i neke kazališne skupine koje desetljećima nemaju svoj prostor. Donja dvorana idealno je mjesto za Festival malih scena i takve scene općenito ali ne mora nužno biti samo to, u njoj može biti i neki drugi sadržaj koji bi poboljšao isplativost gornje dvorane, uz uvjet da se ne naruši osnovni karakter prostora.
Autorica ste znanstvene monografije Riječka kazališta, tim djelom na jednom ste mjestu obradili čitavu kazališnu baštinu ovoga grada, kažete da je Rijeka početkom 20. stoljeća imala više kazališnih i kino mjesta nego čitava Hrvatska zajedno, dojam je da je Rijeka tada u mnogim stvarima prednjačila u čitavoj Hrvatskoj, a da danas nezaustavljivo nazaduje u odnosu na mnoge sredine?
– Imamo višeslojan i teže čitljiv urbani identitet. Najstariji je sredozemni, primorski identitet onog grada prije razvoja. No, taj identitet, koji je vezan uz povijesnu jezgru, smo uglavnom izgubili. Drugi je identitet koji je nastao u 19. i prvoj polovini 20. stoljeća – u to zlatno doba klasicizma, historicizma, secesije, rane moderne koji je ostavio zaista lijepu baštinu kojoj pripada i Teatro Fenice a predstavlja spoj mediteranskog i srednjoeuropskog. Treći je identitet koji je bio još snažniji, a vezan uz prvo i drugo industrijsko doba, kada je grad postao industrijski centar. Tada se dogodila najveća promjena u urbanističkom smislu izgradnjom luke, željeznice i čitave te industrije uglavnom smještene uz obalu. Ona je nosila grad. I jedan i drugi razvoj dogodio se u razdoblju kontinuiteta vrlo povoljnih uvjeta nužnih za afirmaciju znanja i rada, pa su se ovdje mogli dogoditi izuzetni uspjesi u tehnici, arhitekturi, medicini. To je na žalost prekratko trajalo i grad je praktički doživio samo početak svoga razvoja. Čini mi se da je najdominantniji identitet onaj kojeg uvjetno možemo nazvati „stresnim“, a odnosi se na diskontinuitet, mijene, višestruke političke utjecaje koji su globalno a ne lokalno uvjetovani. Taj stresni identitet obilježava i današnje doba kad se Rijeka ni po čemu ne razlikuje od ostalih tranzicijskih gradova u mreži trgovačko-potrošačke globalizacije. Vidljivo je to i u arhitekturi, rušimo ono što je autentično, a gradimo građevine koje konfliktno ulaze u urbanu strukturu grada.
Mislim da je ključan bio gubitak proizvodnje. Govorimo o kulturi, prenamjenama, ali većina tih bivših industrija trebala je ostati u proizvodnoj namjeni. No, trenutna politika države i Europe nije takva da stimulira proizvodnju. Zašto se Rijeka razvila? Zato što je bila slobodna luka, bescarinska zona, država je besplatno davala zemljište i oslobađala od poreza svakog onog tko je osnovao tvornicu. I naravno da su mnogi to iskoristili i time bili privučeni, i domaći poduzetni ljudi i stranci. S raznim politikama može se napraviti da se nešto može ili ne može razvijati. Mislim da je ekonomija bazirana samo na jednoj grani poput turizma, osjetljiva i rizična. Ali, ako je to opredjeljenje, onda je autentična baština nešto što bi trebalo biti osnova urbanog turizma.
Rušenje skladišta je na neki način opet probudilo javnost, aktualizirala se tema očuvanja baštine?
– U Rijeci se u zadnjim desetljećima izgradilo puno toga novog, poput Tower centra, Zapadnog trgovačkog centra i drugih sadržaja, a istovremeno postoje u gradu mnoga mjesta napuštene industrije na kojima su ti sadržaji mogli biti smješteni. I bila bi riješena dva problema, i obnova i održivost baštine i realiziran sadržaj za koji postoji interes, revitalizirali bi se dijelovi grada koji su sada zapušteni. Ovako smo povećali izgrađene a smanjili ionako oskudne zelene površine, imamo probleme s odvodnjom, poplavama, jer ako pretjerate s betoniranjem to se mora negdje odraziti. Što se tiče željezničkih skladišta 31 i 32, kada su rađeni projekti i izložbe arhitekture moderne, secesije i historicizma u Rijeci, valorizirana su i ta skladišta i utvrđeno je da su vrijedna zaštite i očuvanja. Međutim, ona nisu zaštićena, iako je to bila namjera riječkih konzervatora. Kada je 2005. organiziran arhitektonski natječaj za autobusni kolodvor postojao je projekt koji je zadržao oba skladišta, ali nije odabran. Premda je u uvjetima natječaja pisalo da će se posebno vrednovati projekti koji će skladišta zadržati, prvu nagradu dobio je projekt koji je srušio oba. Nakon intervencije konzervatora jedan mali segment južnog skladišta 31 naknadno je ukomponiran u projekt.
Sada se realizira projekt rađen prije gotovo 20 godina, ako i zanemarimo estetiku, pitanje je je li on još uvijek optimalan u funkcionalnom smislu, koliko su nekadašnje projekcije danas realne za grad koji je u međuvremenu smanjio a ne povećao stanovništvo.
Skladišta koja se ruše imaju pročelja od klesanog kamena i opeke, a na njihovo mjesto doći će zgrada od stakla, aluminija, sintetskih materijala koji su manje trajni. Primjer koliko brzo ti materijali propadaju je autobusni kolodvor u Zagrebu koji je relativno nov. Zgrade od klesanog kamena su rijetke, danas je to iznimno skupa gradnja koja se koristi samo za spomenike, muzeje, vrijedne javne građevine. A mi nismo čak niti taj klesani kamen iskoristili.
Je li Rijeka izgubila bitku s očuvanjem kulturne baštine?
– Nije u potpunosti, ali puno toga je izgubila, sigurno više nego drugi gradovi. Uvijek se nadam da se neke zgrade i neki ambijenti koji su danas ugroženi neće izgubiti. Ne može se unaprijed reći da su izgubljeni, jer ako tako mislimo nitko ih neće niti pokušavati spasiti. No, i prostor bivše tvornice Rikard Benčić izgledao je dugo godina napušten i izgubljen, a neke od tih zgrada su bile u jako lošem stanju, pa su danas uređene i funkcionalne. To je dobar pokazatelj jer svi vidimo da građani pozitivno na to reagiraju, uočavaju kako su zapravo lijepe, a većina nije bila svjesna da su te zgrade kvalitetno građene, od trajnih materijala i da se tako danas više ne gradi. Povijesne zgrade sporije stare i dugoročno gledano u njih se isplati ulagati.
Kada kažete da su mnoge bitke izgubljene na koje konkretno mislite?
– Na Stari grad. Ostali su samo fragmenti. Stari grad je bio prilično očuvan u smislu urbanizma ali su zgrade bile u lošem građevinskom stanju. Ne mislim da je krivnja samo na onom što se dogodilo nakon Drugog svjetskog rata, što se često naglašava. Planovi o tome da se Stari grad prestrukturira i da se ta urbana matrica poništi, postojali su od sredine 19. stoljeća. I planovi s početka 20. st. i iz međuratnog razdoblja predviđali su velika rušenja i nove blokove uz zadržavanje pojedinačnih, uglavnom sakralnih objekata. U međuratnom razdoblju je srušen Isusovački sklop, a još prije Kaštel, Benediktinski samostan i crkva sv. Roka kao i niz kapela. Ne možemo reći da se sve dogodilo nakon rata, iako je činjenica da se najviše toga tada rušilo. Nije se poštivala ni urbana matrica, ukidale su se ulice. Moglo se na istom tom mjestu staviti modernu kuću ali sačuvati ulicu. Tako se obnovio Zadar, oni su sačuvali urbanu matricu, pa nemate osjećaj da ne postoji povijesna jezgra. Europa je nakon rata bila fizički potpuno razorena, danas povijesnih gradova ne bi bilo da nisu obnavljani po povijesnom predlošku. Mogli smo i mi puno toga sačuvati. Osim Starog grada to je zona luke i željeznice. Nekad je tu bilo četrdesetak skladišta ali i drugih građevina, a većina je nestala, ostalo je osam skladišta koja su pod zaštitom. Za jednu državu bilo bi poražavajuće da ima povijesno najveću luku, a nema nikakav materijalni ostatak da je to bila najveća luka. Kako bismo se onda smatrali kulturnom nacijom a sve smo srušili?
Imam dojam da sve to o čemu Vi govorite velika većina ljudi ovoga grada zna, ali to uzimamo zdravo za gotovo i pravimo se kao da se ta devastacija ne događa?
– Neki od nas svjesni su što se događa, ali očito smo manjina. I nismo na pozicijama da možemo biti utjecajniji. Često govorimo da nam je vrlo mlada država i da je vrlo kratko imamo. Ali koliko smo samokritični, pitamo li se zašto je to tako? Zašto na primjer Mađari imaju državu tisuću godina duže nego mi? Kad sam radila u Državnom arhivu dolazili su ljudi iz mađarskih arhiva sređivati gradivo našeg pomorskog fonda, oni su jako ponosni na taj dio svoje povijesti. Njima je stalo da to ostane sačuvano, oni nemaju nikakvih pretenzija prema teritoriju, ali smatraju to dijelom svoje kulture i povijesti. Trebali bismo preuzeti nešto od njihovog stava.
Širok Vam je dijapazon interesa, električna energija, industrija, kazališta? Pripremate li neki novi rad, radite li na novoj knjizi?
– Fokus mi je nekako uvijek na Rijeci i na riječkoj baštini. Istraživala sam i druge tipologije, poput zgrada za zdravstvo, neke riječke lokalitete, razvitak konstrukcija. Upravo s kolegicama istražujem najstarije groblje na Kalvariji, pišem knjigu o riječkim kinematografima. U Sveučilišnoj knjižnici će za dan kazališta 27.03. biti predavanje „Jedanaest kazališta gradske četvrti Dolac“. Mislim da je tema zanimljiva, u području koje je relativno malo je bilo tijekom povijesti čak 11 kazališta i scenskih prostora, a i Općinsko kazalište se trebalo graditi na Dolcu a ne na sadašnjem mjestu, što je sve malo poznato. Kažu da volimo ono što poznajemo, što više upoznajemo to više volimo, a to nas onda i motivira.
Naslovnu fotografiju Nane Palinić ispred Teatra Fenice snimio Kristian Sirotich
#baština #Kazališta #Kultura #Nana Palinić #Teatro Fenice
