Na kraju svog (auto) biografskog dugometražnog dokumentarnog prvijenca Sve o Evi (Factum, 2003.), tijekom rođenja kćeri Eve, Silvestar Kolbas ima prehladu. Na početku svog trećeg autorskog filma Naša djeca (Factum, 2024.), Silvestar Kolbas kiše. Ljudi smo, kroz sve. Evu Kolbas upoznali smo prije no li se rodila, prateći Kolbasovim pogledom, hrabro intimistički, mukotrpan proces umjetne oplodnje Kolbasove supruge Nataše, žene koja duboko čezne za djetetom. Evino rođenje bio je ultimativni happy end, a Naša djeca odgovor je na pitanje koje si nakon happy end-a nitko nikada ne želi postaviti – i onda?
Redatelj za orijentaciju gledatelja ne gubi ni kadra; Kolbasovi su sada savršeno proširena obitelj – imaju i psa, i mačku, i kuću u prirodi. Eva je postala tinejdžerica i izgleda i pleše kao vila, Jakov, Kolbasov sin iz prvog braka, kojeg smo također upoznali u prethodnom filmu, posjećuje ih, bavi se glazbom i zvukom, nije više čudesan na isti način kao kad je bio mali (u Ratnom reporteru, Factum, 2011.), ali je i dalje svoj, a tu je i živahan dječak savršene frizure otprilike Evinog uzrasta. To je Ante, usvojen s osam godina, što, osvježavajuće, sa sigurnošću saznajemo tek duboko u filmu. Obiteljsku kuću u Samoboru posjećuju i rodbina i prijatelji, no Kolbas se uglavnom ograničava na snimke najuže obitelji. U kratkom uvodu kaže kako, budući da je on sada najstariji Kolbas, nema više vremena za razmišljanje o tome što su mu ostavili njegovi roditelji, već razmišlja o tome što će on ostaviti svojoj djeci. Kroz priču o obitelji i vlastita promišljanja, Kolbas nas vodi staloženim glasom naratora u off-u, kao što je to već učinio u Ratnom reporteru.
Obiteljski život Kolbasovih nije idila svih obitelji sretnih na isti način, što god to zapravo danas u kulturi narcisizma značilo. Ali Kolbasovi nisu ni unikatno ili uopće zaista suštinski nesretna obitelj, oni su samo kompleksna životna obitelj u procesima. U zahtjevnijoj, ali pitkoj montaži (Denis Golenja) u kojoj Kolbas efikasno zapošljava snimke iz obiteljske arhive – članovi obitelji prikazani su kao zanimljive, vesele, talentirane, intenzivnije osobe, u kontaktu same sa sobom i drugima. Kao takvi, protagonisti su neminovno privlačni i s lakoćom plijene i zadržavaju pažnju gledatelja. Ako film ima problema s ritmom, iz ovog razloga smo skloni ne primjetiti ih. Roditeljske opservacije i impresije vlastite djece iz prošlosti preklapaju se s manje prijatnom realnošću sadašnjeg trenutka, a sadašnji trenutak, kao i trenutak snimanja filma Sve o Evi, trenutak je krize. Jakov dolazi i odlazi, naizgled u nemogućnosti da se „nečega zaista uhvati”, Ante ne komunicira s Natašom i Evom, uhvaćen je u uličnoj tučnjavi tijekom fašnika, krade od sestre i čini se jednako dezorijentiran kao i Jakov, a Eva odlazi na studij u inostranstvo, s čime je Nataša nezadovoljna jer smatra da je kćer odabrala nepraktičan studij. Film kao da pulsira između prikaza dezintegracije jedne obitelji i afirmacije apsolutne nemogućnosti takvog scenarija.
U jednoj sceni filma Sve o Evi, Natašina prijateljica pita Kolbasa što on kaže o svemu tome te primjećuje kako se Kolbas cijelo vrijeme „skriva iza kamere“. Kolbas ne odgovara na pitanje, on je čovjek s kamerom. Njegova suština možda je više promatračka no suučesnička. Možda je njegov način za najangažiranije moguće sudjelovanje upravo kroz korištenje kamere, kao interfejsa sa svijetom koji ga okružuje, kao sredstva za suočavanje i razmatranje svijeta i sebe te stvaranje zauvijek kreacije-dokumenta, kao ljubavnog pisma esencije najboljeg sebe koje ostavlja svojoj obitelji, svojoj djeci? U prilog tome govorila bi i autorova kratka primjedba iz filma Ratni reporter kada, fotografirajući svog oca, Kolbas govori o važnosti tog fotografiranja u smislu provođenja vremena s ocem, te spominje kako nikad nije ni sanjao koliko će mu kasnije značiti te fotografije. Kao filmska varijacija, na završetku Naše djece, Kolbas je odlučio dopisati: „Volio bih kad bi moji bližnji ovaj film doživjeli kao iskaz ljubavi”. No tijekom filma, i Nataša i djeca, a pogotovo otuđeni Ante i Jakov, naglašeno odbijaju biti snimani, izmiču se očevoj kameri i/ili izražavaju svoju frustraciju radi snimanja, što kod gledatelja stvara nemalu nelagodu, usprkos činjenici da se u filmu i sam Kolbas češće no obično pojavljuje pred kamerom, a svi članovi obitelji na odjavnoj špici navedeni su kao snimatelji.
I dok za gledatelja film može završiti i na ovom mjestu indignacije i brige, jer „zašto ne baci tu kameru i jednostavno ne priča s njima” ili „oni snimaju, ali on ima final cut“, bez obzira na u filmu jednako često prisutne pažljive, ali i razigrane nježnosti (na primjer prizor Eve i Ante dok se igraju u snijegu i način roditeljskog prisustva u toj sceni), za obitelj koja je film izabrala kokreirati, transformativna moć kreativnog procesa još uvijek traje. Pa tako gospođa Kolbas za Telegram izjavljuje: „Dok mi je Silvestar prikazivao nedovršene verzije već sam naslutila da film ima priču koja drži i koja me nosi, osjetila sam kako se distanciram i gledam ga… Kada mi se taj moment dogodio, shvatila sam da je to očito dobro… Bilo mi je bitno kako djeca to vide. Eva je hrabro film odgledala prva. Kad je Ante vidio prvu verziju, komentirao je da film lijep i tužan. I rekao je: ‘Oprosti mi, bio sam grozan’. Jakov je odgađao gledanje filma, da bi ga vidio tek u kinu pa je utvrdio da mu je lakše bilo gledati ga s publikom… rekao (je) da ga je Silvestar dobro prikazao… Mislim da je za Antu ovaj film najveće iscjeljenje. On ga je tri puta gledao, vrlo mirno. Prvi put sam, prije javnog prikazivanja, a onda dva puta pred publikom.“
Naša djeca ovogodišnji je dobitnik Zlatne Arene za režiju i Zlatne Arene za montažu Pulskog filmskog festivala, a progašen je i pobjednikom 22. Liburnia Film Festivala.
Sve o Evi i Ratni reporter Silvestra Kolbasa možete pogledati na zahtjev, na mrežnim stranicama Factuma.
Scenarist i redatelj: Silvestar Kolbas
Producent: Nenad Puhovski
Izvršni producenti: Davor Kanjir, Neda Frank, Vedran Šuvar
Snimatelji: Silvestar Kolbas, Jakov Kolbas, Eva Kolbas, Ante Kolbas, Nataša Kraljević Kolbas, Stanko Herceg, Goran Fuzul, Luka Matić, Romano Grozić
Montažer: Denis Golenja
Dizajneri zvuka: Tihomir Vrbanec, Luka Gamulin, Ana Grujić
Tonski snimatelj: Silvestar Kolbas
Grafička dizajnerica: Iva Kraljević
Kolorist: Matko Vodopija
Produkcijska podrška: Edita Sentić
Voditelj tehnike: Matija Mamuča
Plasman i distribucija: Luka Rinčić, Davor Kanjir
