Ovakovi kakvi su danas ne uljepšavaju našeg grada nimalo; naprotiv, oni mu svojim nedostacima oduzimlju i ono malo građanskog lica što bi ga imao kad ih ne bi bilo. Ovamo dakako ne spadaju svi pločnici. Ima ih dobrih, a naročito su dobri i lijepo izvedeni oni što ih je naša općina sretno izgradila u vremenu kada je bio načelnikom dobre uspomene g. Domazetović, a to su pločnici uzduž cijelog Boulewarda, sada Šetališta kralja Petra, oni u ulici Račkoga (prije Lujzinska cesta) te oni na Kranjčevićevom šetalištu (pred pročeljem gimnazije). Nedvojbeno je, da se je g. Domazetović ovim svojim svakog obzira i hvale vrijednim, korisnim djelovanjem ovjekovječio u našem gradu. Jest, jer da ova njegova korisna ideja kojim slučajem nije ostvarena bila, odnosno da on nije uporno ostao kod toga, da se njegova osnova izvede – koju je on na opće zadovoljstvo i korist svojih općinara i svih poštenih ljudi sjajno izveo – i danas bismo mi gradjani Sušaka gazili kaljužu na Boulewardu, u ulici Račkoga i drugdje isto tako kao što je kod najmanje kišovitog vremena gazimo recimo u Mažuranićevoj ulici (od ribarnice do t. zv. „Kučićevog gata”), po novoj tržnici, po Jelačićevom trgu i drugdje. U ono doba su svi misaoni ljudi bili mišljenja da ovomu vrijednom čovjeku (Domazetoviću) treba za ovo njegovo izvanredno zauzimanje te lijepo i korisno djelo izraziti naročito priznanje, a eventualno ga na svoj način i dolično nagraditi te mu tim načinom podići volju za rad i dati pobude da na opću korist i dalje djeluje. Ali da, kao kod nas, dogodilo se obrnuto. Za „uzdarje” ga njegovi dalekovidni poglavari, a naši vajni onodobni upravnici uz pomoć svojih prijatelja htjedoše proglasiti ludim. – Pa da ne svisneš!- Prepuštamo ljudima koji su u ovu stvar možda bolje upućeni od nas, da sami nepristrano i razborito prosude, je li bolje ovo što je onaj čovjek za naš grad učinio, ili bi bilo bolje da nije ništa učinio kao ni njegovi predšasnici, prema tome je li bio sulud on ili je bio posve lud onaj koji ga je htio zdrava u ludnicu strpati.
Da se vratimo k pločnicima:
Prošle se je godine imao popraviti mjestimice istrošeni i razrovani pločnik u Strosmajerovoj ulici i popravljao se je – ali taj posao nije izvršen do kraja, jer je onaj komad pločnika na Trumbićevom trgu ostao nedogotovljen, a isto tako je i sa onim komadićem na zaokretu u Draškovićevu ulicu. Ovo je trebalo istodobno urediti jer ovako kakvo je, jedno i drugo nagrdjuje onaj dio grada i pokazuje neinteresovanje za ljepotu. Pločnik uz Rečinu na Kačićevom šetalištu ne izgradjuje se, premda se to pitanje već davno i opetovano pretresalo, o tom pisalo i navodno zaključilo tako, da bi se radnjom u najskorije vrijeme imalo početi, ali nema ništa. I ovaj ništa znači nešto.-
Mažuranićeva ulica, a to je cesta od ribarnice do t. zv. „Kućićevog gata” – povila se u kaljužu odnosno uvalila se u prašinu i samo se primjećuje da je cesta – čeka ruku radilicu da je izvuče iz neprilike. Neodložna je potreba da se ova ulica poploča ovako ili onako i svjetski izradi i uredi, jer će inače, kao i do sada držati stranci koji odasvud k nama dolaze i svukud odlaze, da to nije naše, da je tudje kad još i sada ovako sirotno izgleda. Blato – prašina. Jednaka je cesti jedne obične slavonske selendre. Zašto se toliko odugovlači sa uredjenjem ovog najprometnijeg ali i najzapuštenijeg komadića ceste, te velike žile kucavice našeg grada? Zašto?
A Jelačićev trg? To je naše ogledalo…
Da malo zastranimo:
Pisac ovih redaka je slučajno nedavno išao iz Rijeke u pratnji jednog svog dobrog prijatelja, koji je Riječanin – puro sangue – pa voli govoriti talijanski i kad stupismo sa mosta na naše tlo (kiša je ponešto sipila) podižući moj drug svoje hlače i zureći u svoju obuću pokaza prstom na blato na Jelačićevom trgu i pred nama, reče mi tiho tihano: „Guarda, qui comincia la questione orientale”.
Pretresalo se je puno i pisalo mnogo da će se Jelačićev trg urediti čim se uspostavi promet preko novog mosta, a veli se da je i osnova već davno gotova. Promet je već davno uspostavljen, ali Jelačićev trg sa svojim blatom još uvijek mirno čeka – bolja vremena.
Trumbićev trg ima tu prednost što je ondje malo manje blata nego na Jelačićevom trgu. I on čeka posve strpljivo – poboljšicu.
Što imaju da znače ova čekanja?
Nije li možda u pitanju „budžetska mogućnost” našega grada? Ili je možda pomanjkanje „radne snage” kod nas?
Ne, nije ni jedno ni drugo.
E, onda onaj tko ima sada riječ treba da govori.
Argus
Izvor: Novi list, 19. ožujka 1927.
Tekst izabrao: Saša Dmitrović
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
