Stranice Seksizam naš svagdašnji na Facebooku i Instagramu su neformalna mreža za suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji koja je od ožujka ove godine prikupila čak 3700 primjera seksističkih i homo/bi/transfobnih članaka. Cilj mreže je odgovornije izvještavanje ali i podizanje svijesti o štetnosti koju seksistički i homo/bi/transfobni sadržaj ima na žrtve nasilja. Mreža Seksizam naš svagdašnji pokrenula je kampanju “Reci to naglas!” kojom se žele osvijestiti mrzilački komentari upućeni žrtvama, odnosno medijski članci koji zaobilaze pravila izvještavanja kao, ali i pozvati žrtve svih oblika nasilja da podijele svoje priče. Razgovarali smo s programskom koordinatoricom za ženska, LGBTIQ i ljudska prava u Centru za građanske inicijative Poreč, Natašom Vajagić.

Predstavite nam projekt Seksizam naš svagdašnji i kampanju „Reci to naglas!“. Kako je sve počelo? Kako ste došli na ideju projekta koji tematizira ali i uključuje svjedočanstva žrtava seksizma i nasilja? Koje potrebe društva ste prepoznali i na koji način ste uključili društvo u projekt?

Seksizam naš svagdašnji stranica je na Facebooku i Instagramu koja svakodnevno prenosi primjere seksizma i homo/bi/transfobije iz medija, oglašivačke industrije industrije te izjava osoba na pozicijama moći. Pokrenuta je 2017. godine, a otada je objavljeno preko 1000 primjera te je nadležnima prijavljeno 60-ak najgorih primjera na koje su reagirali upozorenjima, preporukama, isključenjem iz članstva i slično.

Kampanja “Reci to naglas”

Seksističko izvještavanje i mizogini komentari na društvenim mrežama imaju dalekosežne posljedice na stvarne živote žena u Hrvatskoj. Pogrdne komentare i uvrede napisane na digitalnim kanalima ljudi vjerojatno ne bi nikad žrtvama izgovorili u lice te bi dvaput promislili o tome što iznose, posebice kad bi imali relevantna znanja o problematici nasilja i kako ono utječe na žrtve. No, potaknuti člancima koji propituju krivnju žrtve, koji su senzacionalistički i koji traže opravdanje za nasilnike i ubojice, ljudi pišu komentare pune mržnje. Kako bi ukazala na oba problema, stranica Seksizam naš svagdašnji pokrenula je kampanju “Reci to naglas!”. Kampanjom se s jedne strane želi osvijestiti apsurd mrzilačkih komentara upućenih žrtvama i medijskih članaka koji se ne pridržavaju pravila izvještavanja, dok se s druge želi pozvati žrtve svih oblika nasilja da podijele svoje priče. Na taj način želimo potaknuti medije da odgovornije izvještavaju, podići svijest o štetnosti koju takav sadržaj ima po žrtve nasilja te koliko ih se time obeshrabruje za sam izlazak iz nasilja. Tijekom kampanje podijelile smo brojne priče žena žrtava nasilja, kao i komentare s kojima se svakodnevno suočavaju, kako bismo probudile suosjećanje sa žrtvama i informirale o oblicima i posljedicama nasilja. Iskustva žena važna su kako bi kao društvo osvijestili štetnost stereotipnih, nasilnih poruka punih predrasuda upućenih ženama žrtvama nasilja od strane njima potpunih stranaca, ali i najbližih osoba u koje imaju puno povjerenje.

Na koji su način navedene teme vezane uz medijsko izvještavanje i javno mnijenje?

Postoji velika razlika u komentarima na društvenim mrežama potaknutih medijskim člancima. Recimo, članak u kojem se izvještava o suludo niskim kaznama za silovanje maloljetnice – u komentarima se ljudi zgražaju kakvo pravosuđe imamo i na strani su žrtve. S druge strane, članak naslova “Mirni poljoprivrednik djevojčici 12 plaćao seksualne usluge”, u kojem se iznose detalji silovanja, navodi se nacionalnost djevojčice, nagađanja susjeda, dakle protivno svim pravilima izvještavanja o nasilju – u komentarima ljudi okrivljuju djevojčicu, optužuju je da ga je prijavila kad je prestao plaćati, ili da je on s njom prekinuo pa mu se osvećuje. Takve komentare odrasle osobe upućuju djevojčici staroj 12. godina, žrtvi silovanja, dijete ne može dati pristanak u toj dobi. Vrlo je jasna poveznica između načina na koji se izvještava i komentara koje takvo izvještavanje potiče. Mediji su dužni odgovorno izvještavati i morali bi biti svjesni svog utjecaja na javno mnijenje.

Kakav je bio odaziv javnosti u provođenju projekta? Kako ste pristupili ljudima? Podijeliti svoje traumatično iskustvo može djelovati i terapeutski za ljude koji svoja iskustva dijele, a ljudima koji se nalaze u sličnim situacijama može jasnije dočarati ozbiljnost situacije u kojoj se nalaze te im pomoći da shvate da im je potrebna pomoć. Kakvo iskustvo imate sa željom ljudi da dijele svoja traumtična iskustva i kakve su reakcije na ta svjedočanstva?

Žene žrtve nasilja podijelile su s nama zaista puno priča, a pisale su nam i da se, kad čitaju iskustva žena, osjećaju manje ludima i da razumiju da nisu same i jedine te da nisu one krive za nasilje koje su doživjele ili doživljavaju. To je jedna od važnijih stvari koje smo htjele ovom kampanjom naglasiti, da žrtva nikad nije i ne može biti kriva. Za nasilje je kriva isključivo osoba koja ga vrši.

Pozvale smo žene da svoje priče podijele javno ili anonimno te su gotovo sva svjedočanstva koja smo prikupile anonimna, što govori u prilog strahu i sramu kojeg žrtve osjećaju, čak i puno godina nakon proživljenog nasilja. Često u komentarima čitamo “što je toliko čekala, tek sad se sjetila da je bila silovana” i slično – ljudi ne znaju i ne razumiju da nasilje ostavlja trajne i duboke posljedice po žrtve te da su često potrebne godine osnaživanja, skupljanja hrabrosti, terapije da bi se žrtva osnažila i prijavila nasilje. Brojne žrtve obeshrabruju i niske kazne za počinitelje nasilja, česta je i sekundarna viktimizacija, sustavno okrivljavanje žrtve, medijsko propitivanje krivice žrtve, opravdavanje počinitelja, romantizacija i banalizacija nasilja, kao i mrzilački komentari na društvenim mrežama. Želimo osvijestiti što je nasilje, kako ono funkcionira, s čime se žrtve suočavaju i utjecati na smanjenje mizoginih komentara s jedne strane te poticati odgovorno medijsko izvještavanje s druge strane.

Postoje li i kakvi su podaci na temelju kojih možete napraviti eventualnu usporedbu stanja u Hrvatskoj po pitanju femicida, nasilja, seksizma i načina izvještavanja medija kao i javnog mijenja u vrijeme početaka razvijanja ovog projekta sa stanjem istoga u Hrvatskoj danas?

Kao pokazatelj ozbiljnosti problema i potrebe za obzirnijim medijskim izvještavanjem, kao i strožim sankcijama za medije koji ih se ne pridržavaju, jasno govori brojka od 4000 primjera seksističkih i homo/bi/transfobnih članaka koje je prikupila Neformalna mreža za suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji od ožujka ove godine.

Kao pozitivan primjer mogu navesti da su se brojni članci i reklamne kampanje mijenjali i uklanjali nakon naše objave. Vidimo određene pomake, no promjena se događa sporo. Ne postoje ozbiljne sankcije za medije koji se ne pridržavaju zakona i kodeksa te upravo zato ovim projektom želimo zagovarati strože sankcije i primjenu istih. Većina medija koji seksistički izvještavaju svjesno bira klikove i zaradu na račun žena producirajući takav sadržaj te se oglušuju na preporuke i upozorenja nadležnih tijela. Upravo zato su potrebne strože kazne, koje produkciju seksističkog sadržaja više ne bi činile financijski isplativom.

Zašto je uvođenje građasnkog i seksualnog odgojna u odgojno-obrazovni sustav nužan korak za naše društvo?

Ako želimo raditi na kreiranju novih generacija koje će znati prepoznati i reagirati na nasilje, koje ga neće producirati, neće diskriminirati, koje će znati kritički promišljati i donositi informirane odluke za koje će preuzimati odgovornost – građanski i seksualni odgoj su prijekopotrebni.

Projekt su od 2017. provodili volonteri, no zadnjih godinu i pol dana to više nije tako. Što se pri provedbi projekta promjenilo?

Da, u CGI-u sam ja volonterski vodila stranicu, no od 1.10.2022. godine Centar za građanske inicijative Poreč u partnerstvu s Hrvatskim novinarskim društvom i Islandskom organizacijom za ženska ljudska prava Kvenréttindafélag Íslands ostvario je sredstva Islanda, Lihtenštajna i Norveške iz Fonda za aktivno građanstvo u okviru EGePe grantova u iznosu od €89.812,51. Ova sredstva od iznimne su važnosti za ključne probleme projekta – neprepoznavanje seksizma i njegove štetnosti, blage sankcije, normalizacija i prihvaćanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji, a time i u javnosti te njegovo rijetko i sporadično prijavljivanje.

Koji su sljedeći koraci?

Slijedi nam iduća faza kampanje. Dana 11.11. u 11 sati, tri grada Hrvatske – Rijeka, Poreč i Zagreb – postat će poprište važnog društvenog eksperimenta u sklopu kampanje “Reci to naglas”. Na ovim lokacijama postavit ćemo dvije stolice nasuprot jedna drugoj. Na jednoj stolici sjedit će glumica koja će preuzeti ulogu žene žrtve nasilja. S druge strane, prolaznike i prolaznice pozvat ćemo da sjednu nasuprot žrtvi te joj u lice pročitaju medijske članke i komentare ispod tih članaka koji su upućeni ženama žrtvama nasilja. Želimo probuditi nelagodu i senzibilizirati javnost i medije o štetnom utjecaju koje napisane riječi imaju na stvarne živote žena u Hrvatskoj. Ovaj društveni eksperiment ima za cilj osvijestiti javnost o brutalnosti seksističkih i mizoginih komentara na internetu i štetnosti medijskog izvještavanja koje često krivi žrtve, banalizira i romantizira nasilje te opravdava nasilnike. Kroz direktan susret s riječima izraženim na društvenim mrežama, želimo potaknuti razmišljanje o posljedicama koje takvi komentari imaju na stvarne živote žena.

U narednom periodu zagovarat ćemo strože sankcije za medije koji opetovano seksistički izvještavaju i to putem serije sastanaka sa saborskim zastupnicima/ama, nadležnim ministarstvima, političkim strankama, itd.

Istaknuta slika: Nataša Vajagić, Studio Partum