Split is my twilight zone of comfort. Iako mi je svakim danom sve manje udoban (a ja sve manje podoban?) i sve manje moj (o čemu je Boris Dežulović neki dan napisao sjajan tekst), Split mi je (iako sve više sumračan) i dalje zona komfora jer se čovjek vremenom na sve privikne (kao žaba na porast temperature vode u loncu), čak i na postepeno gubljenje svoga grada i samoga sebe. Onda se nekako ipak trgne te iskoči iz lonca svoga grada (u kojemu se kuha, dok voda vrije, miješano turističko meso sa svih strana svijeta) te uskoči u noćni vlak za Zagreb i rano ujutro se nađe u njemu dobro naspavan (jer mu godi spavanje u kretanju). Croatian metropolis is my zone of comfort (bez pridjeva). No, kako se radi o troskoku, isto popodne me evo u busu za Hrvatsku Kostajnicu, u koju dolazim na 18. SEFF – Smaragdni Eco Film Festival i to kao član žirija (molit ću lijepo).
„Rijetko te viđam u žirijima“ – mogao bi mi pjevno šapnuti Šaper iz negdašnjih „Idola“, da mi je kojim slučajem dovoljno blizu. Ostali članovi žirija su Nebojša Slijepčević, Tisja Kljaković Braić, Silvestar Kolbas, Ivanka Mazurkijević, Anđelko Jurkas, Anna Rybakova, Oskar Luko, Morana Komljenović i Anđela Marunović. Kum festivala je bio glumac Leon Lučev, s kojim sam se upoznao par dana prije u Splitu povodom nekog drugog filma (koji spada u domenu ekologije duha), ali to je neka druga priča (za neki drugi tekst). Na stanici me dočekao Daniel Pavlić, duhovni tata, domaćin i organizator Festivala, koji me je zatim odveo za obližnji kavanski stol (u Kostajnici je sve blizu pa se i ljudi brzo zbližavaju), gdje je već sjedila i pila mala ekipa u sastavu: Robert Sironi iz Umaga (fotograf itd.), Goran Gazdek iz Virovitice (novinar itd.) i Igor Trajbar (psihijatar itd.). Dolaskom splitskog pacijenta stol se zaokružio pa nam, nakon još jedne runde, nije preostalo drugo nego da odemo na večeru u obližnji hotel (izrađen u secesijskom stilu), a zatim u obližnju kuću (prvi red do vode Une), gdje smo tih dana noćili Goran i ja.
Kao što rekoh, u Kostajnici je sve blizu pa i dvorac Zrinski (pet minuta šetnje uz tihu i plitku Unu), a tamo smo završili prvu festivalsku večer. After midnight nije za javnu prezentaciju, ali pohvala Robertu za istarski doprinos gozbi (u vidu probranih sireva, bakalara i odabranih craft piva) svakako jest. I tu moram staviti točku da me splitski čitatelji ne bi etiketirali kao novog Smoju koji mukte jede i pije na raznim lokacijama o kojima zatim piše onako kako diše (plućima punim duhanskog dima).
Prirodna i natprirodna logistika
Ja obično stižem zadnji, a često na posljednje izdanje nečega. Tako bi lako moglo i ovog Smaragdnog puta biti: Festival je dosegao punoljetnost, a aktualni gradonačelnik Kostajnice za njega ni ne zna. Toliko o podršci grada ovoj filmskoj manifestaciji. Nitko nije prorok u svom selu. Ja jako dobro poznajem tu situaciju iz prve ruke pa je Ja empatijski solidaran s malim timom koji je SEFF dogurao do 18. rođendana, glede i unatoč. No, voda uvijek nađe prolaz pa prorokujem nastavak tijeka Festivala i dogodine – pod geslom „Voda i Sloboda“?! Bez jedne i druge ne možemo živjeti kao ljudi pa se vrijedi iz/boriti za obje. Una i Pounlje daju prirodnu logistiku toj borbi, a Duh (koji lebdi nad vodama) natprirodnu. Dakle, vertikala je tu pa još ostaje, zajedničkim snagama, povući (društvenu) horizontalu i Smaragd će nastaviti teći kao rijeka koju jačaju njeni pritoci. U konačnici, SEFF nije sudbinski vezan za geografsku širinu i dužinu pa može oteći npr. u Istru, a i sušni predjeli će ga rado primiti u goste, da ih malo ekološki natopi.
Voda se najviše cijeni u pustinjskim predjelima, a sol tamo gdje teče slatka voda. I obratno: rijeke i riječne krajolike najviše trebaju (radi osobne ravnoteže) slani ljudi s mora, a Ja spada u takve. Njemu je pun kufer morskog plavila, a prazan mu je neseser riječnog zelenila pa je koristio svaki slobodni trenutak da bude u Uni ili pokraj nje. Štoviše, sudjelovao je kao asistent u ribolovu Nikoli Šoliću (lovcu na dobre fotografije, bivšem fotoreporteru Reutera, alpinistu itd.) ali neuspješno: dvije krupne ribe su mu kliznule iz nevještih ruka, a Ja je pri tom dva puta pao na koljena u rijeku. Prva mu je pobjegla između nogu (skupa s plovkom), a drugu je gledao predugo i presuosjećajno u oči dok se, širom otvorenih usta, trzala iz sve snage kako bi spasila život. Ja priznaje da joj je u tome pomogao. No, Nikola je uhvatio i treću pa je ekipa imala vrlo ukusnu večeru te noći, poslije projekcije filmova.
Zlo pod zemljom
Ja kao takav nikako ne bi mogao biti lovac na glave ali na talente bi. Goran Lederer je bio talentirani fotograf koji je – radi dobre fotografije – izišao na proplanak ponad Kostajnice i tada bio usmrćen četničkim metkom iz obližnjeg šumarka. Na tom mjestu mu je podignut jednostavan i moćan spomenik u obliku objektiva foto-aparata, kroz čije staklo je ispaljen metak da bi ono djelomice popucalo i tako trajno označilo njegovu pogibiju. Mjesto zločina je lijepo: svuda uokolo su zeleni proplanci, brda i šumarci; milina za oči. Tim više dušu ranjava zlo koje to tlo pamti. U Jasenovcu, gdje smo otišli dan poslije, taj je kontrast između pitomog zelenila krajolika i divljaštva počinjenog na tom mjestu još jači. Od logora su ostali samo željeznički pragovi koji vijugavo vode prema impozantnom spomeniku Bogdana Bogdanovića i kružno su postavljeni unutar njegove baze: njihov miris se još osjeća i Ja ga duboko udiše.
Sve je mirno i tiho, u daljini se vidi silueta vlaka kojim su zarobljenici dovođeni u logor, tek dva-tri blago zaobljena humka narušavaju ravninu velike ledine, ne čuju se jauci i krikovi ispod zemlje, pokraj metalne makete logora Ja čuje nekoliko tihih rečenica na francuskom jeziku – to jedna francuska obitelj s pijetetom verbalizira svoj doživljaj. Ja osjeća nešto što izmiče jeziku, pokušava naći par pravih riječi da to opiše, ali ne uspijeva pa se oslanja vizualno – snima niz fotografija pejzaža, spomenika, dva mala jezerca i pokušava uhvatiti u kadar jednu rodu koja kruži iznad spomenika ali ne uspijeva ni u tomu. Polako odlazimo s mjesta zločina, vraćamo se odakle smo krenuli, čekaju nas filmovi…
Dobro nad zemljom
Žiri je nagradio Dominicu Harrison za animirani film „ In the Garden: Giggles in the Greenery“, Samera Angelonea za dugometražni film „Lupi Nostri“ te Brunu Atkinsona za kratkometražni film „El Jable“. HAVC je dobio posebno priznanje za dugogodišnju podršku, a priznanje, kojeg je Ja uručio, za predanost u ekološkom radu je dobio bosansko-hercegovački snimatelj Hasan Arnautović, čiji smo film o dabrovima u Uni gledali večer prije završne. Nikola Šolić i Robert Sironi su održali fotografske radionice za djecu i omladinu, a filmska je održana pod mentorstvom Branka Ištvančića, Marine Pavlić i Silvija Mirošničenka. Ja, po starom dalmatinskom običaju, nije smetao nikome u radu već se čuvao za desant na jedan otočić posred toka Une, na kojeg je ekipa izvršila desant predzadnjeg dana Festivala, naoružana bocama, jednim velikim loncem, ćevapima i ražnjićima pa je operacija Roštilj uspješno izvedena bez žrtava (osim jedne japanke kolege Gazdeka koju je Una odnijela prema Bihaću).
Čini mi se da se više razgovaralo nego što se jelo i pilo, a i kupalo se i sunčalo sve do sutona. Potreba duha za komunikacijom, razmjenom mišljenja i iskustava, za razgovorom i druženjem pokazala se osjetno većom od potreba trbuha, što je posve prirodno (osobito u prirodi) i posve ljudski (posebno u društvu različitih) pa je dio namirnica prenesen u povratku na obalu. Ja je tom prilikom čuo nekoliko istinitih priča po kojima bi valjalo snimiti dokumentarne ili igrane filmove, više informacija o ratnim događajima iz prošlosti, a sam je dao par artnih informacija iz budućnosti pa su se svi mogli sutradan vratiti svojim kućama obogaćeni i ekološki još pročišćeniji. Smaragd Eco Film Festival je time na najbolji način proslavio svoj 18. rođendan.
Vidimo se i čujemo opet dogodine!
Istaknuta fotografija: Robert Sironi
#18. SEFF #Ante Kuštre #Jasenovac #Smaragd Eco Film Festival #Split
