Nebojša Lujanović dobitnik je VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, u konkurenciji 103 pristigla djela žiri u sastavu Drago Glamuzina, Vanja Kulaš, Strahimir Primorac, Mile Stojić i Jagna Pogačnik odlučili su se upravo za njegov roman „Tvornica Hrvata“, što je na natječaj pristigao pod šifrom „kuduz555“. Nebojši Lujanoviću tako je sinoć u Art kvartu Benčić uručen primjerak njegova romana i ček na iznos od 15 tisuća eura, što još uvijek predstavlja najizdašniju književnu nagradu u Hrvatskoj, ali i čitavoj regiji, a neposredno nakon što je u najkulturnijem od svih riječkih parkova svečano otvoreno 16. izdanje Vriska, riječkog sajma knjiga i festivala autora.
– Usuglašeno smo odabrali favorita, koji se izdvojio stilom, vizurom i jezikom pripovijedanja, nagrađeni autor napisao je roman o najsramotnijem pitanju devedesetih, jesmo li mi naši?, neposredno uoči proglašenja pobjednika rekla je Jagna Pogačnik, predsjednica VBZ-ova žirija, koja je naglasila da je žiriranje i ove godine bilo rudarski posao jer kandidati svoje radove šalju u raznim fazama, ali da se čitav taj proces pretvori u zadovoljstvo kada se izaberu finalisti, u konačnici i pobjednik.
– Kod mene vlada odgođeni doživljaj, vjerojatno ću sutra ujutro skakati po krevetu kada budem shvatio da sam izabran za pobjednika. Zahvaljujem se svima koji su odlučili za moj roman „Tvornica Hrvata“, ova nagrada došla mi je u onoj fazi života kada sam kao autor već pomislio da neko vrijeme neću pisati, započeo je Nebojša Lujanović, nedugo nakon što je iz ruku Mladena Zatezala i Sandre Krpan primio nagradu, a koji je 1981. godine rođen u Novom Travniku, te diplomirao politologiju na Fakultetu političkih znanosti, kao i sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 2012. godine i doktorirao. Blaženka Leib, koja je vješto moderirala čitavim programom svečanog otvaranja 16. Vriska, pobjednika je predstavila kao pisca, znanstvenika, predavača, autora pripovijetki, eseja i književnih recenzija, autora tridesetak znanstvenih radova, ali i čovjeka koji vodi radionice kreativnog pisanja, strastvenog ljubitelja trčanja po Marijanu, oca dvoje djece.
Tijekom svečanog otvaranja Vriska bila je otvorena i Dječja kuća, u kojoj će se odvijati jedan dio programa namijenjen uvođenju najmlađih u svijet čitanja i književnosti, jedno je vrijeme bio otvoren i MMSU, ali postavljenu izložbu ipak nisu mogli obići svi oni koji se nisu zatekli na njezinu otvaranju, iz potpuno nepoznatog razloga vrata MMSU-a zatvorila su se nedugo nakon što je izložba otvorena, odnosno uoči početka svečanosti u parku Art-kvarta Benčić
– Od svega toga najranije sam počeo pisati. Ne postoji veći opijum od onoga kojeg čovjek doživi kada svojim rukama nešto stvori, dodao je Nebojša Lujanović pa rekao nekoliko riječi o „Tvornici Hrvata“, romanu koji mu je donio prestižnu i izdašnu književnu nagradu: Sve svoje romane sam morao proživjeti da bih ih mogao napisati. Naravno, život nije priča da bi se kao takav mogao ispričati, kao takav on i nije književno zanimljiv, ali postane zanimljiv kada se književno modelira. Kod mene je emocija autentična, da moram napisati nešto fikcionalno po zadatku, vjerojatno bi to bio najgori roman. Rat je u ovom romanu kontekst vremena, epizoda života, osjeti se u njemu autentična emocija, a radi se o apsurdnom dijelu povijesti u kojemu je trebalo dokazati jesi li Hrvat ili nisi, a paralelno s tim sustavom dokazivanja stvarao se sustav potplaćivanja u prikupljanju tih potvrda, a sve zajedno kroz život jedne majke koja se tom kaosu mora prilagoditi. Možda mi to nije bila namjera, ali ispada da sam ovim romanom dotakao i tu žensku stranu te naše povijesti, znamo što se u tim teškim vremenima dešavalo s muškarcima, ali ne znamo što se događalo sa ženama. Izvan konteksta rata, ovo je priča o tome tko je naš, odnosno jesmo li mi naši. Roman je napisan u Robi K. stilu, gdje jedan dječak priča svoju priču, punu duhovitosti i života, Bosna tu čini važan korijen, a život u Splitu, koji često graniči s teatrom daje mu taj jedan mediteransko-bosanski mentalitet. Ja sam Dalbosanac, kako bi to rekao Emir Imamović Pirke, zaključio je Nebojša Lujanović.
Vrisak je srce Rijeke, Rijeka je srce Vriska, ustvrdila je Blaženka Leib uvodeći brojne gledatelje, uzvanike i ljubitelje književnosti u program svečanog otvaranja riječkog sajma knjige i festivala autora, što će u narednih sedam dana kroz pedesetak programa i uz nazočnost više od stotinu autora, Rijeku pretvoriti u najznačajniji grad kada je u pitanju književnost.
– Puno smo se puta selili, bili smo u raznim prostorima, prošle smo godine došli u Art kvart Benčić i odmah smo shvatili da je to naše prirodno središte. Lani su nas ugostili, ali nama je odmah bilo jasno da ih želimo kao sukreatore programa i to se ove godine odmah vidi. Svi zajedno smo se potrudili da ove godine bude svega, iz godine u godinu rastemo i to nam je namjera i dalje, želja nam je da svi ljubitelji književnosti sve dane dolaze, da se družimo i uživamo u našim programima, rekao je Drago Glamuzina, programski direktor Vriska prije nego je prepustio riječ Sandri Krpan, dogradonačelnici Grada Rijeke, koja je 16. Vrisak i službeno proglasila otvorenim.
Inače, svečanom otvaranju Vriska prethodilo je otvorenje izložbe Godardove kutije multimedijalnog umjetnika Stephana Crasneansckog u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, odnosno predstavljanje foto-knjige „Ono što ostavljamo za sobom“. Godardove kutije postavljene su u suradnji s Filmskim mutacijama.
– „Ono što ostavljamo za sobom“ je fascinantna knjiga u kojoj su predstavljene 163 fotografije Stephana Crasneansckog podijeljene u četiri poglavlja. Jean-Luc Godard je svoj arhiv iselio iz studija, odlučio je zapakirati znanje i iskustvo u kutije i ostaviti ga za tko zna koga. Na ovoj izložbi nema kutija, ali su tu izložene fotografije njihovog sadržaja, uglavnom je riječ o kolažima, koji govore o višestrukim principima neobične plošne montaže. Fascinantan je to projekt, Crasneanscki je želeći snimiti zvučnu kompoziciju u Cantalu, otkrio te kutije, rekla je Tanja Vrvilo, koja je postavljala riječku izložbu.
Tijekom svečanog otvaranja Vriska bila je otvorena i Dječja kuća, u kojoj će se odvijati jedan dio programa namijenjen uvođenju najmlađih u svijet čitanja i književnosti, jedno je vrijeme bio otvoren i MMSU, ali postavljenu izložbu ipak nisu mogli obići svi oni koji se nisu zatekli na njezinu otvaranju, iz potpuno nepoznatog razloga vrata MMSU-a zatvorila su se nedugo nakon što je izložba otvorena, odnosno uoči početka svečanosti u parku Art-kvarta Benčić.
Naslovnu fotografiju dodjele nagrade Nebojši Lujanoviću i galeriju fotografija snimila Jelena Ternovec
#Art kvart Benčić #Drago Glamuzina #MMSU #Nebojša Lujanović #Vrisak
