Dnevna doza umjetnosti
Koliko sam puta dopješačio od kuće do kinoteke Zlatna vrata (u prosjeku, tri puta tjedno), za proteklih desetak godina, mogao sam dva puta obaviti Camino do Santiago de Campostella. Ta mi je misao pala jučer na pamet (nikad nije kasno!), a zaprepastila me je spoznaja koliko rijetko prave ideje i uvidi dolaze do čovjeka ušuškanog u svoju zonu komfora unutar zidova Dioklecijanove palače (kinoteka – izložba – atelje ).Iskustvo hodočašća bi mi sigurno promijenilo život, najvjerojatnije bi rezultiralo putopisnom knjigom, na njemu bih upoznao desetke ljudi i vjerojatno stekao nove prijatelje. Ovako sam neke prijatelje izgubio, a sam sebi postao još gorim neprijateljem. Gledao sam na velikome ekranu živote drugih, dok se moj život smanjivao, zadovoljavajući se surogatima, fikcijom i mrvicama s raskošnog stola Postojanja. Bijedno!
U kino uvijek odlazim (još od djetinjstva) s velikim očekivanjem Doživljaja. Moja se očekivanja, naravno, rijetko ispunjavaju; gledanje filmova je postala navika, a ja njen rob. Dobro, pretjerujem, ali ipak sam se mogao ove korizme odreći odlazaka ili barem odlazaka na otvaranje izložbi. Umjesto toga sam pokušao lišiti se cigareta i – sad ću zapaliti jednu: toliko o snazi moje volje. Pisanje i pušenje su mi još uvijek nerazdvojan par pa nastavljam u dimu. Jer gdje njega ima, ima i vatre.
Lajanje i griženje
Jedan prijatelj mi se nekidan javio iz Švicarske, u koju često odlazi poslom. Rekao sam mu da ću se toliko smanjiti da me može staviti u kufer pa da me sljedeći put povede sa sobom. Jer da spadam u onu vrst ljudi koje putovanja liječe. Druga vrsta su, po Matošu, ljudi koja putovanja razbolijevaju. Odgovorio mi je glasovnom porukom, pročitavši mi ulomak iz nekog Matoševog putopisa s periferije Zagreba. Nije me utješio, a nije me se primio ni njegov savjet da potražim inspiraciju u šetnji uz rijeku Žrnovnicu, koja pruža „milijun divota“. Jebiga, teško sam bolestan – dugo nisam bio na nekom dužem putovanju – pa mi kamilica ne može pomoći. I tako sam ostao u svome Bermudskom trokutu: kinoteka – atelje – galerija, iz kojeg vam šaljem ovaj putopis bez puta.
„Pas na sudu“ je švicarsko-francuska humorna sudska drama, koju je režirala i u kojoj glavnu ulogu tumači Laetitia Kosch. Bazirana je na stvarnom događaju iz tamošnje sudske prakse, kada se sudilo psu Cosmosu jer je ugrizao par ljudi i dosudilo mu smrtnu kaznu uspavljivanjem. Štos je bio u tomu što je cucek bio tretiran na sudu kao pravni subjekt to jest samostalno biće, a ne stvar (kako ga švicarski zakon shvaća) i to je bio presedan. Slučaj je izazvao lavinu protesta i peticija, mirni švicarski grad se pretvorio u bojno polje za prava životinja i digao je veliku medijsku prašinu te proizveo gotovo pravi društveni potres (naravno, u švicarskom smislu te riječi).
Redateljica je skuhala ovo filmsko jelo na laganoj vatri, ubacivši u lonac sve sastojke koji se danas traže jer ne debljaju, a pružaju osjećaj građanske sitosti i mirne savjesti (feminizam, ekologiju, nasilje u obitelji, nedostatak seksa, tinjajući rasizam, eksploataciju emigranata…). Začinila ih je humorom s umjerenim (politički korektnim) kritičkim žalcem, pazeći da ne stavi previše soli (koja je metafora za dublje razmišljanje) i šećera (kao metafore za površnu dopadljivost) pa je sve to lijepo servirala na kanskom festivalu, u programu Certain regard. I isplatilo joj je se: i kod žirija (pas Kodi , koji je igrao psa Cosmosa, dobio je Pseću palmu/ Palm Dog) i kod publike (koja voli i cijeni ovakve pričice iz bogatih i rafiniranih zemalja). Ukratko, još jedna simpa filmska stvar, o kojoj ćete malo proćaskati s prijateljicom nakon projekcije (ali ne duže od duljine Dioklecijanove ulice tj. par desetaka metara). Ugodan je to osjećaj, jelte, da ste in i da ste normalni, da ste usklađeni s duhom vremena: to je dobro za dobru probavu i miran san bez snova.
Rastakanje i utakanje
Ali meni, kao starom ovisniku o umjetnosti, nije dobro nego tek dovoljno da se udobno provede jedno kišno popodne, u gradu koji bezglasno izumire. „Pas na sudu“ mi je došao kao metadon heroinskom ovisniku koji se ipak nada da će mu večer donijeti pravi šut. U tom stanju sjeda u bus broj 9 i njime kreće – iz praznog centra grada, prema periferiji, gdje se nalazi Studio 21 (u kojemu je i sam dva puta izlagao) – na otvaranje izložbe „Rastakanja“ Alema Korkuta. Pri jednom krivom koraku u galeriji, nehotice ruši autorove aluminijske artefakte s drvene geometrijske konstrukcije kao postamenta, oni glasno odjeknu prostorom, a Korkut, Vedran Perkov (kustos izložbe) i kipar Viktor Popović se brzo prigibaju da vrate stvari na njihova mjesta, dok se ja ispričavam dosjetkom: „Evo, uskličnik na početku rečenice“! Pa odmičem prema šanku, gdje mi je i mjesto. Kasnije mi, sa smiješkom, pristupa umjetnik Jakša Matoćič i kaže: „Dao si izložbi zvuk“. Pa da, to bi bio z/vuk u ovoj priči.
Redovno odlazim na otvaranja izložbi u Splitu (a neke sam i sam otvorio). Gotovo nikada da bih vidio radove nego da bih sreo ljude i družio se s njima, uz iće i piće. Izloške dođem vidjeti koji dan kasnije, u miru i tišinu koji na njima redovno počivaju, budući da izložbe malo tko posjećuje pa jedinu konkurenciju – po tom pitanju – splitskim galerijama predstavljaju splitske crkve. Logično: koliko je malo istinskih vjernika toliko je malo i pravih štovatelja umjetnosti. U stvari, broj i jednih i drugih je u opadanju, a oni koje vidimo na otvaranjima izložbi i na misama su uglavnom obnašatelji kulta ( a oni ne podnose kritičku riječ ). I to također spada u proces rastakanja, zar ne?!
Draži mi je proces utakanja crnog vina u čašu, čemu sam pristupio odmah nakon usidravanja blizu šanka, u pokrajnjoj prostoriji. Volim promatrati ljude i stvari sa strane, iz pozadine: tako vidim širu sliku. Pa se zadovoljavam njenom širinom, kad već ne može imati dubinu (možda to činim iz straha od površnosti). Bilo kako bilo, nakon trećeg gutljaja postajem sam sebi jasniji: da bih nešto doživio na nekoj izložbi suvremene umjetnosti, netko bi mi trebao opaliti jak šamar (kad sam već tolika budala), uhvatiti me za jaja (ženskom rukom, por favor, i ne prejako) ili mi (ničim izazvan) dati 50 eura. Od primanja novih vizualnih informacija (na što se, u pravilu, svodi moja konzumacija izloženih djela) nemam nikakav doživljaj, a i kako bih kad time samo punim glavu, a srce mi i dalje kuca u praznom hodu. Kulturan jesam ali nisam pripadnik kulta pa u tim plemenskim ritualima sudjelujem kao distancirani promatrač (koji, u dubini srca, vapi za zanosnim sudjelovanjem ali nema u čemu).
Mlaki val tugaljivosti me oblije kada vidim napuštene i usamljene radove, kojima su svi okrenuli leđa, nakon završetka ceremonije otvaranja, i usmjerili pažnju jedni na druge, na svoje pričice uz čašice, od kojih nijedna ne govori o razlogu zbog kojeg su se tu okupili, a to su sama umjetnička djela. No, možda sva ona (ovdje i sad, tamo i nekad, ondje i sutra) i ne pružaju nikakav razlog nego tek daju povod povremenom okupljanju i druženju. Ipak su nam ponekad potrebni stvarni ljudi, licem u lice; ne možemo stalno biti licem u sučelje (iako se na tome intenzivno radi). Ni ja, za to vrijeme, ne stojim skrštenih nego fotkam znakovite momente i kompozicije koje uokolo uočavam, po broju kojih kasnije mjerim koliko sam bio uspješan na nekoj izložbi (stručnjacima ostavljam mjerenje uspješnosti samih izložbi, ne bi se štel mešati).
Artovanje
No, do dnevne doze umjetnosti (a meni treba malo jača) došao sam tamo gdje je uopće nisam očekivao: doma, pred malim ekranom. Upalio sam televiziju tek da mi pravi društvo dok pojedem večeru (količinom hrane kompenzirajući manjak umjetničkog doživljaja), a kad ono – već od prvog kadra – the art I need! Na Trećem je, naime, igrao „Solist“ (2009.) Joea Wrighta, sa sjajnim Robertom Downey Juniorom u drugoj glavnoj ulozi. Biografska drama, bazirana na stvarnim likovima i događajima, o genijalnom umjetniku s dijagnozom šizofrenije, uz to i Afroamerikancu i beskućniku iz Los Angelesa (znate li da ih tamo ima preko 60.000?), i njegovom odnosu s novinarom koji mu nastoji pomoći da ulicu zamijeni koncertnim podijem, ali u tomu ipak ne uspijeva. Ne možeš izliječiti drugoga, ne možeš promijeniti grad, ne možeš zaustaviti potres, čovječe. Možeš samo biti prijatelj drugom čovjeku, voljeti ga i poštovati takav kakav je, a to je ono što mijenja kemiju u njegovu mozgu, ne tablete.
Dobra umjetnost mijenja kemiju moga mozga na bolje. Jer ima alkemijsku moć transformacije: potiče nas da budemo bolji ljudi. Kao takva nije svrha samoj sebi. U službi je nekomu i nečemu višemu od sebe. I do nje dolazi, bilo kao artist bilo kao art lover, samo onaj koji ustraje na tomu putu, u tom hodu, na tom hodočašću. So, I keep walking….
#Ante Kuštre #Osvrt #rad #Split #Umjetnost
