„Moja muza nije konj i ja nisam ni u kakvoj konjskoj utrci, a i da jesam, svejedno je ne bih upregnuo u ova kola, kola koja vuku odrubljene glave svih ostalih umjetnika. Moja bi se muza mogla uplašiti! Mogla bi pobjeći! Mogla bi me potpuno napustiti!
Stoga još jednom kažem ljudima na MTV-ju: hvala vam, ali ne, hvala.
S poštovanjem,
Nick Cave“
Tako glasi odlomak iz pisma koje je Nick Cave 21. listopada 1996. godine uputio upravi MTV Networksa. Povod pismu bila je njegova nominacija za najboljeg muškog izvođača, koju je odbio nakon planetarnog uspjeha pjesme „Where the Wild Roses Grow“ s albuma „Murder Ballads“, snimljene s tadašnjom pop-ikonom Kylie Minogue. Pridodamo li tome i duet s PJ Harvey u pjesmi „Henry Lee“, uspjeh albuma „Murder Ballads“ bio je zajamčen na svjetskoj razini.
Album je u Australiji dospio na prvo mjesto liste najprodavanijih albuma, u Velikoj Britaniji zauzeo je osmo mjesto, a iste se godine našao među deset najuspješnijih albuma u Europi. „Murder Ballads“ do danas je ostao najprodavaniji album Nicka Cavea and the Bad Seedsa i, htjeli mi to priznati ili ne, upravo je on Cavea predstavio širokim masama, odnosno mainstreamu kojem nikada nije pripadao. Ne pripada mu ni danas, bez obzira na to što puni dvorane i arene, poput pulske Arene na jučerašnjem i današnjem koncertu.
Nick Cave postao je fenomen koji najveće svjetske koncertne prostore puni isključivo prema vlastitim pravilima i vlastitim muzama. Zato je MTV dobio odbijenicu, kao što je i Cave odbio biti tek jedan od mnogih sudionika u toj „konjskoj“ utrci za slavom i popularnošću.
A sada se vratimo svetoj misi rock and rolla i manjem dijelu pjesama koje je izveo na prvom od dva koncerta u pulskoj Areni. Prema osobnom izboru, dakako. Pritom nemam jednog favorita među izvedenim pjesmama jer me svaka pogodi na svoj način, ali izdvajam one koje su me sinoć naježile, rasplakale ili histerično podigle i odnijele ravno u mračni svijet Nicka Cavea.
Mračan? U njegovu se svijetu spajaju istinske životne tragedije, religijski motivi od kojih je pokušavao pobjeći još dok je bio ministrant, susreti s prorocima, ovisnosti i život na rubu. Nick Cave vjerojatno je jedan od najkompletnijih umjetnika današnjice: pisac čija se djela ekraniziraju, redatelj, scenarist i producent. Ne znam postoji li takvo što, ali Nick Cave nacionalno je blago Australije. Da ovo čita, vjerojatno bi mi pokazao srednji prst i rekao da odjebem s takvim pizdarijama.
Nick i ja „poznajemo se“ još od vremena The Birthday Partyja i prvih Bad Seedsa, čiji je „otac“ dugogodišnji član Mick Harvey, mađioničar koji je od Caveovih kaotičnih tekstova stvarao pjesme.
Nakon odlaska dvojice ključnih stupova benda, Blixe Bargelda 2003. i Micka Harveya 2009. godine, glazbena kritika i obožavatelji masovno su predviđali siguran kraj Nicka Cavea and the Bad Seedsa. Blixa nije bio samo gitarist, nego zvučni arhitekt buke benda, njegovih mračnih tekstura i sirove atmosfere. Kada je otišao, činilo se da je bend izgubio svoj prepoznatljivi identitet. No Cave je preokrenuo situaciju: u prvi je plan izbio Warren Ellis, a bend je objavio moćni dvostruki album „Abattoir Blues / The Lyre of Orpheus“.
Još teži udarac uslijedio je šest godina poslije, odlaskom Micka Harveya, Caveove desne ruke još od tinejdžerskih dana i vremena The Birthday Partyja, suosnivača benda, aranžera i glazbenog koordinatora koji je držao cjelokupnu strukturu Bad Seedsa. Mnogi su tada tvrdili da je to konačni čavao u lijesu benda i da Cave ubuduće može nastupati jedino pod vlastitim imenom. Umjesto gašenja dogodila se nova evolucija. Cave i Ellis potisnuli su klasični post-punk zvuk u korist ambijentalnijeg, eksperimentalnijeg i poetičnijeg izraza.
Za Nicka Cavea više me nitko ne pita, kao što su me pitali osamdesetih godina: „Tko ti je taj?“ Mlađim generacijama poznat je po seriji „Peaky Blinders“, koju otvara njegova „Red Right Hand“ s albuma „Let Love In“. Ta ista pjesma početkom devedesetih, dok su se još mnogi pitali tko je taj Nick Cave, krasila je filmove poput iznimno uspješnog serijala „Vrisak“ i bedastog „Glup i gluplji“, a poslije i brojne reklame.
A onda se pojavio onaj album s početka ove priče i ostalo je, kako se kaže, povijest.
Cavea sam gledao više puta. Mislim da je prvi put nastupio u Ljubljani daleke 1987. godine, Velid kaže da jest, potom još nekoliko puta u Ljubljani, a onda je 1996. godine prvi put nastupio u Hrvatskoj, malo bliže. Od tada je čest gost Hrvatske, bilo na samostalnim koncertima, bilo na festivalima. Ipak, za Cavea vrijedi isto što i za Davida Byrnea: može on nastupati na festivalima, ali prvenstveno ga treba gledati i slušati na samostalnim koncertima, bez toga da ga razvodnjuju „dobitnici MTV nagrada“.
Na repertoaru se našla i antologijska „Tupelo“ s albuma „The Firstborn Is Dead“ iz 1985. godine. Pjesma u sebi nosi zastrašujuću, gotovo proročansku podudarnost. Cave kroz mitologiju o rođenju Elvisa Presleyja u gradiću Tupelo i biblijski potop pjeva o Elvisovu mrtvorođenom bratu blizancu.
Desetljećima poslije sudbina je u njegov život urezala vlastitu mračnu rimu, Cave je i sam dobio sinove blizance, od kojih je Arthur tragično stradao 2015. godine. Slušati „Tupelo“ uživo, s tom mračnom težinom stihova koji premošćuju desetljeća osobne i mitske tragedije, izaziva tugu, strah za bližnje, ali i strah od nas samih i vlastitih reakcija.
Dodatnu težinu toj bolnoj prošlosti donosi „Joy“ s aktualnog albuma „Wild God“. Pjesma se izravno suočava s tim nemjerljivim osobnim gubicima. U prvom dijelu stvara iznimno tešku i napetu atmosferu u kojoj Cave, kroz stihove o duhu i tuzi, uvlači publiku duboko u svoju dolinu suza, u sirovu i surovu bol.
Preokret nastupa porukom da je, nakon previše tuge, konačno stiglo vrijeme za radost. Uz silovit nalet benda i pratećih vokala pjesma doživljava zvučni i duhovni uzlet. Cave se pred publikom uzdiže poput feniksa iz pepela vlastite tragedije, pretvarajući izborenu pobjedu nad patnjom u čisto, katarzično oslobođenje.
Kada bih morao izdvojiti najbolji dio koncerta, iako je sve bilo najbolje, bila bi to upravo izvedba pjesme „Joy“. Malo tko kod slušatelja, odnosno u ovom slučaju gledatelja, može izazvati takvu oscilaciju osjećaja: od preteške tuge koju dijeli s nama do doslovnog uzdizanja prema savršenstvu unutarnje radosti, pa čak, koliko god to morbidno zvučalo, i sreće.
S albuma „Henry’s Dream“, meni osobno najboljeg albuma Nicka Cavea, iako se on s time ne slaže i nikada njime nije bio zadovoljan, upriličena nam je eksplozivna „Papa Won’t Leave You, Henry“. Savršeno je prenijela svu onu sirovu, divlju i akustično-pankersku energiju koja taj album čini toliko neponovljivim.
Ipak, s tog remek-djela nismo čuli dragulje poput „Straight to You“, „Christina the Astonishing“ ili „Brother, My Cup Is Empty“.
Nicke, daj Henryju još koji san.
Pjesma „Jubilee Street“ s albuma „Push the Sky Away“ iz 2013. godine vrhunac je Caveove koncertne dinamike i maestralan prikaz načina na koji se iz tihe, hipnotičke naracije gradi katarzični kaos. Iz uvodnog, suptilnog ritma i tihe priče o prostitutki Bee atmosfera se nezaustavljivo kuha sve do prijelomnog stiha: „I’m transforming, I’m vibrating, look at me now!“
U tom trenutku brana potpuno puca, a bend provaljuje u siloviti crescendo, u kojem grmljavina bubnjeva i vrisak gitara pretvaraju pozornicu u usijanu zvučnu oluju, dovodeći publiku do potpunog transa.
Za sam kraj drugog bisa Cave je ostao sam za klavirom. „Into My Arms“ stigla je poput tihog, svetog blagoslova nakon duge i olujne noći. Bez efekata, orkestracije i buke – samo Caveov ogoljeni glas i klavir.
Tisuće ljudi u Areni pjevale su stih po stih, gotovo šaptom, pretvarajući rimski amfiteatar u najintimnije mjesto na svijetu. Bilo je to savršeno zaokruživanje večeri, molitva bez religije i najnježniji mogući oproštaj čovjeka koji nas je prije toga proveo kroz sve paklove i čistilišta vlastite duše, a onda nas primio u naručje.
Na lijevoj strani zida Arene, namjerno ili slučajno, svjetlosni je snop povremeno ocrtavao sjenu Nicka Cavea dok je stajao na rubu pozornice. Drevni zidovi Arene, koji su preživjeli stoljeća i vidjeli nebrojene sudbine, na trenutak su postali platno za suvremenog umjetnika.
Ta sjena nadvijena nad kamen, spajajući dva svijeta i dva vremena, djelovala je kao svojevrsno vizualno proročanstvo. Bio je to susret vječnog kamena i prolaznog čovjeka, trenutak u kojem je povijest upila prisutnost suvremenog izvođača i njegove publike.
Ta slika u sebi nosi moćnu napetost, kao da kamen sam svjedoči nečemu novom, a opet poznatom krugu. U ovom slučaju, krugu života.
Istaknutu fotografiju snimio Svetozar Nilović
#Arena Pula #Nick Cave #Nick Cave and the Bad Seeds
