Početkom novog stoljeća, 1900. godine, nastaje drama „Tri sestre“ tada već poznatog ruskog realista Antona Pavloviča Čehova, koji je čitateljima poznat po zbirkama novela „Šarene priče“ i „Pripovijesti“, gdje vješto bilježi rusku svakodnevicu. Kako mu je drama uvijek bila izazov, pokušava navedenim književnim rodom ostaviti trag kojim reducira dramsku radnju, stvara osjećaj nostalgije, nemogućnosti komunikacije te likove koji nose praznine koje se osjete i u ovoj drami.
Danas znamo da je Čehov stvorio rusko moderno kazalište koje ne trpi sukobe, koje prati atmosferu, stanku, a ne riječ.
Iz istog je redatelj Boris Liješević imao težak zadatak, ali Liješević nije redatelj koji će se zadovoljiti postavljanjem klasika – njemu klasik postaje polazna točka. Zanima ga Čehov koji propituje današnje vrijeme kroz kolektiv i društvo. Taj kolektiv pronalazi u glumcima, a društvo smo mi. Dramaturg Dimitrije Kokanov uspješno je sve prebacio na papir i oživio sjećanja koja postaju okosnica predstave. Zbog toga ćete kao potpisnike teksta uz dramaturga pronaći i imena glumaca – svi su oni utkali djelić sebe u tekst.
Iz navedenog proizlazi i ono „ja“ u naslovu koje se odnosi na sve nas, tj. „mi“ koji promatramo svijet kroz svoje životno iskustvo, a koje se naslanja na dramu „Tri sestre“. Svi imamo Moskvu, nedosanjane snove iz kojih uvijek izviru pitanja: kako bi naši životi izgledali da su se želje stvarno ostvarile i gdje smo uopće zastali u njihovoj realizaciji. Čast koju smo imali prilike doživjeti na pozornici činom otvaranja samih glumaca (i redatelja u offu) ostavlja gledateljima mogućnost otvaranja pred drugima ili samima sobom, priznajući si sve propuste koji su nas doveli baš do ove točke u životu.
S tom mišlju lakše prolazimo kroz vlastite procese koje smo vješto krili i od samih sebe, vjerujući da potiskivanjem živimo u iluziji kako je sve u redu. Dodatnu dimenziju dubine djela redatelj koristi činjenicom da su neki od starijih članova ansambla već igrali neke od likova djela, ali s vremenskim odmakom to su bili mahom mlađi likovi. Na taj način, linearnim putem prikazuje prolaznost vremena koje ostavlja traga i na samim glumcima, a nama ostavlja dojam tješnje emotivne povezanosti s njima.
Redatelj smatra da taj „ja“ pripada samom kazalištu – instituciji koja promišlja život, postavlja pitanja, ali i pronalazi odgovore. Vjerujem da glumcima nije bilo jednostavno ogoliti se do te mjere da na pozornici iznose svoju intimu, ali to može jedino biti posljedica zdravih međusobnih odnosa u koje je bio uključen i redatelj predstave. Sve su to procesi koji su u gledatelju izazivali paralelno više procesa propitivanja i povezivanja u istom trenutku te ga vodili u skrivene unutarnje procese, ne dajući mu ni trenutak mira.
Iako Liješević kao redatelj ima dosta iskustva, vizija da pomakne granice klasika, koji će biti samo okvir za jednu drugu priču, bio je rizik koji je svjesno preuzeo – i uspio. Kao redatelj preuzeti takvu odgovornost na sebe i uspjeti u tome znači samo da je na dobrom putu i na tome treba ustrajati. Često to traži neku žrtvu, ali rezultat je predstava kojom bi se svako kazalište ponosilo.
Prozorov, Andrej Sergejevič (Mario Jovev) odlično je svladao ulogu lika koji je potpuno nezainteresiran za egzistenciju, ali isto tako dopušta da žena Natalja Ivanovna (Aleksandra Stojaković Olenjuk) upravlja njegovim životom. Aleksandra se tiho, ali ustrajno pretvara iz nesigurne žene u onu koja je zavladala kućom Prozorovih. Olga (Jelena Lopatić) savršeno fizički i psihički prilagođava pojavu sestre, vječne patnice koja bez pogovora prihvaća svoju sudbinu. Maša (Ana Marija Brđanović) zadnjim atomima snage prezire svoju životnu odluku, iz koje viri bijes umjesto nemoći. Irina (Nika Grbelja) odlično je prenijela emociju neodlučne osobe koja još uvijek pokušava promijeniti životnu situaciju.
Kuligin, Fjodor Iljič / Ferapont (Denis Brižić), kao glas prošlih vremena, zatvara oči pred okrutnošću svoje supruge, tim više što nema snage – lakše je živjeti u iluziji. Veršinjin, Aleksandar Ignjatjevič (Deni Sanković) odlično prenosi karakter lika za kojeg nismo sigurni bismo li ga mrzili ili sažalijevali, a tim dvojakim emocijama samo još više dobiva na jačini.
Tuzenbah, Nikolaj Lavovič (Jasmin Mekić) fino balansira na granici da izgubi strpljenje s Irininom neodlučnošću i svojom odlučnošću da je osvoji. Saljonij, Vasilij Vasiljevič (Petar Baljak) odličan je u ulozi, u svojoj odlučnosti, dok Čebutikin (Damir Orlić) prirodnošću vlada scenom te ima odličnu artikulaciju.
Anfisa (Olivera Baljak) i podrška Veršinjinovoj ženi / sobarica (Sabina Salamon) javljaju se u djelu kao duhovi prošlih vremena, ali i kao jako važne spone koje čine vezu s tom prošlošću bez koje ne bi bilo ni sadašnjosti.
Bez obzira na plejadu likova koji su ujedno uglavnom svi cijelo vrijeme na pozornici i uskaču iz svojih likova u njih same, nemamo dojam kaosa: radnje su pročišćene, pokreti i izrazi jasni, a odnosi duboki. Ni u jednom trenutku ne stječe se dojam da je to sve previše i da nismo sigurni je li riječ o priči iz vlastitog života ili o Čehovljevoj drami. Bez naglih prekida i iskakanja, u svakom trenutku nam je jasno kada glumac priča vlastitu priču ili se vraća u lik iz djela.
Ta lakoća postojanja na pozornici jedan je od ključnih elemenata ove predstave. Suosjećamo s likovima / glumcima, a dok ujedno slušamo njihove priče na dva fronta (dramskom i osobnom), podsvjesno kontempliramo o vlastitom životu pokušavajući mu naći mjesto u toj priči. Zbog toga se trajanje od skoro tri sata ni ne osjeti; zbog toga se spontani dugi aplauz pronio cijelim kazalištem.
U stvaranju te bure emocija doprinio je i scenograf (Igor Vasiljev) te asistent scenografa (Ivan Botički), koji su scenu „pretrpali“ vratima i sjedalicama kojih ni u jednom trenutku nije bilo previše jer su ispunile svoju funkciju. Suradnik za pokret (Deneš Debrej) izborom načina na koji će se likovi kretati učinio je scenu prohodnom tako da, unatoč svima na pozornici, nikad nije bilo tijesno. Kostimografkinja (Marina Sremac) odlučila se za klasične kostime koji su odraz onog i ovog vremena. Oblikovatelj svjetla (Dalibor Fugošić) uglavnom je ostavljao svjetla u potpunosti upaljena, kao da nam želi dati do znanja da će se predstava u potpunosti ogoliti, bez dodatnih zamračenja koja kriju tajne.
Glazba nije ujednačena: jedan dio (zvuk akustične gitare Luke Tomana) sjetan je i lagan, dok je onaj dio koji potpisuje Damir Urban jak i energičan, te između njih nedostaje simbioze.
Inspicijentica je Sandra Čarapina.
Predstava autorskog projekta Borisa Liješevića istinsko je ogledalo onoga što su mnogi zaboravili, a što bi kazalište uistinu trebalo biti: prostor propitivanja, prostor maštanja, prostor otpuštanja, prostor suočavanja i prostor prihvaćanja. Liješević je uz pomoć riječkog ansambla uspio to hrabro i prikazati.
Istaknutu fotografiju snimio Dražen Šokčević
#Anton Pavlovič Čehov #Boris Liješević #Tri sestre ja
