Danas, 29. travnja u Galeriji Pasaž, a u organizaciji Fokoluba Color, otvara se treća izložbu iz ciklusa “Ogledi u vizualnom” na kojoj se svojom prvom izložbom “Devet vrana na četvrtu svraku” predstavlja riječka autorica Sonja Diklić.
Sonju Diklić nefotografskim rječnikom može se nazvati poetom dualizma. Premda se njeni subjekti kreću u okruženju stvarnog svijeta, Sonja u oblikovanju kadra spontano kombinira svoju, na određeni način zavodljivu atmosferu. Koristi se svjetlom koje daje toplu prostornost, a zatim pažljivo uspostavljajući međuodnose ne dopušta subjektu da se razvije u svojoj dominantnosti.
Ispitujući odnos između subjekta – bilo da su to urbane ulice, arhitektura, pejzaži urbanog ili ruralnog, neodređene obale, izgubljeni melankolični krajolici, zaleđeni trenutci dinamike, ili pak delikatna međuigra svjetla, sjene, oblika i prostora, ona vodi na putovanje u kojem se pred gledateljem otkrivaju intimni trenutci, neobični, na određeni način nadrealni svjetovi, u kojima se pronalaze zbunjujući detalji. Ta nadrealnost, nesvodljiva kategorija stvarnosti, autentična egzistencija kojom su prožeti njeni radovi osjeti se gotovo u svakoj njenoj fotografiji. Promatrači smo likovnog izričaja koji nije toliko mističan, koliko magičan – što od nas iziskuje potrebu da ih osjetimo i razumijemo i na podsvjesnoj razini. Ona suvereno vlada svjetlom, pokretom, životnošću, prenosi duboku dubinu i tišinu ljudskog iskustva, stvara vizualne snove u kojima se utapaju nade i ispunjenja.
Njeni radovi koji bilježe plesačice u pokretu odišu erotičnom energijom kakvom su primjerice nabijene fotografije Koppitzovih plesača. Temelj za prepoznavanje njihove estetike leži u njihovoj prirodnosti, nepoziranosti i punoći života koja iz njih izbija. Isto vrijedi i za fotografije skakača, čija tijela poput preciznog skalpela naprosto režu zrak, zaleđujući ljepotu, kako tijela tako i trenutka, dok se oko njih odvija neki drugi život prepun mogućnosti i iščekivanja.
Na ruralnim fotografijama, kao i fotografijama prirode, melankolija i nostalgičnost čine važan element kojima postiže dojam pronalaska davno izgubljenog vremena, onog vremena u kojem je svijet još bio u redu, a ljudi toplo otvarali srca. Fotografije iz te serije nabijene su emocijama. Njihova dramatika počiva na prigušenom svjetlu, tami, magli, podjednako dobro izraženima na crno-bijelim kao i na fotografijama u boji. Čovjek i pas, bezrezervna ljubav prema konjima, osjećaj pripadnosti, opstanak i trajanje. Svega tu ima.
