“Nigdje, niotkuda” u Splitu

Konzorcij hrvatskih nacionalnih kazališta je ujedinio snage te u koprodukciji HNK Split s HNK Ivana pl. Zajca Rijeka nastaje drama Ivice Buljana „Nigdje, niotkuda“.

Sve tri večeri splitskog igranja gledalište HNK je bilo puno i nije izostao zasluženi pljesak i ovacije.

Smjestiti život Bekima Sejranovića na pozornicu u tri čina (Brčko, Rijeka, Otok S.) nije bio lagan zadatak, ali riječki ansambl uz pojačanu splitsku snagu Nives Ivanković je uspio iznjedriti dva sata punokrvne drame. S kojeg god aspekta želite sagledati ovu dramu koja je nastala po istoimenom romanu suosjećanje s tužnim životom jednog dječaka neće izostati.

Bekim je rođen 1972. godine u Brčkom gdje je živio do sedmog razreda da bi se zatim preselio u Bosansku Gradišku, te od 1985. seli u Bakar u Pomorsku školu. Devedesetih se seli u Oslo gdje magistrira južnoslavensku književnost. Od 2011. seli se u Ljubljanu zatim Zagreb pa Oslo, 2020. umire u Banja Luci. Istu toponomastičku putanju prati i roman pretočen  u dramu u veljači 2025.

Sve počinje generacijama iz prošlosti i njegovog strica Alije za kojeg nije sigurno tko mu je otac (iako je svima jasno da je riječ o incestu). Bekimu spoznaja svoje prošlosti kao da predviđa razvoj budućnosti („Amižda Alija zapravo i nije moj pravi amidža. On je brat moga djeda Kasima…“), obitelj koja u svojim postavkama nosi posljedice loših odluka prenosi se iz generaciju u generaciju, a transgeneracijska trauma stiže i do Bekima. Dijetetu razvedenih roditelja koje je oca rijetko viđalo, a majku je moralo zvati imenom (koja je pobjegla u Rijeku u školu) ostaje baki na odgoj ostavljena je tuga do kraja života koja se prelijevala iz jedne životne situacije u drugu. Druga  okolnost koja postaje dio njegove nesretne sudbine je rat  koji je i jedan od razloga stalnog seljenja koje  Bekima, kao i mnoge druge, stavlja u poziciju gubitka nacionalnog identiteta.

Epizode iz djetinjstva su sve što nosi sa sobom, sjećanje na strica Aliju kao simpatičnog čudaka koji je živio na zanimljiv način, benigno stvorenje koje je na svoj način bježalo od života. Odrastanje uz Suzanu koja postaje simbol prolaznosti ratnog vihora, umiranje, opijanje, sve je to utisnuto u svijest naroda Bosne koji je još jednom preživio ratno stradanje. Bekim se suočavao s tim na svoj način, bježanjem, uzaludnim pokušavanjima traženja pripadnosti iako je znao da se nigdje ne može prilagoditi, „picaro“ koji je vjerovao da „ljudi vole kad ih lažeš“. Nakon što je sustav još jednom slatko pokazao svu svoju moć nad nemoćnim pojedincem Bekim se identificira sa stihom pjesme Leta3 „Nigdje, niotkuda“ koji nakon lutanja trenutno nalazi sklonište u Norveškoj (posljednjoj europskoj zemlji koja je primala izbjeglice).

I baš kada pomislite da sva bijeda ljudskog postojanja živi na brdovitom Balkanu i da je mučnini napokon kraj, shvatite da ista ta bijeda živi i u dalekoj Norveškoj (svi likovi s kojima se susretao) samo u drugim oblicima, a da je sustav jednako okrutan na bilo kojoj strani svijeta (izbjegličke sudbine iz bivše Jugoslavije dok je radio kao prevoditelj na sudu).

Tako se bosanska priča poklapa s mračnom norveškom i sve se pretvara u kovitlac iz kojeg se nema snage izići. Željka Matijašević će reći „da je moguće da se preklapaju dvije separacije, separacije od oca i majke koja je psihološka, i druga separacija od domovine koja je identitetska.“ Na taj način njegova stvarnost postaje niz trauma koje su zalivene lošim odlukama i opijatima. Ništavilo pripadnosti (raspad Jugoslavije, nemogućnost da dobije državljanstvo, pozivi u vojsku sa sve tri strane) stavljaju lika u situaciju u kojoj shvaća da je cijeli život jedno veliko ništa kojeg mora nekako pr(o)(e)živjeti. Prihvaćajući tuđe traume stvara se empatija za prihvaćanje ostalih i zbog toga više nije mogao izaći iz začaranog kruga.  

Roman je dramatizirao Goran Vojnović. Ispočetka je sve dosta podcrtano dok objašnjava obiteljsko stablo, ali poslije je fino izvedena kompozicija preklapanja dvostrukih uloga likova Bekima te izmjena dijaloške forme s naratorskom.

Scenograf Aleksandar Denić je imao izazovan zadatak gdje je morao osmisliti prostor koji će predstavljati sva tri čina i to je učinio životopisno, posebno slika Edvarda Muncha „Krik“ (norveškog slikara) koju će na kraju i sam Lučev interpretirati (prigušeni krik nemoći).  Stalna Buljanova suradnica kostimografkinja Ana Savić- Gecan vjerno je prenijela odraz onog vremena koji je posebno došao do izražaja u trenutcima kada glumci imaju prijelaze iz jednih likova u druge. Skladatelj Mitja Vrhovnik -Smrekar za pozornicu prilagođava pjesmu  „Nigdje, niotkuda“ grupe Let3 (autori: D. Martinović i Z.Prodanović), a koristi se i pjesma „Javna kupatila“ grupe Paraf (autori: D.Ladavac, G.Lisica, R. Varljen, M. Vičić, Z. Čabrijan i P. Čabrijan). Punk na sceni- dobitna kombinacija koja kroz svoj nesavršeni zvuk iznosi sav bunt jednog vremena. „Punk je j… sustava u njegov nezdravi mozak“ odlično je zaključio jedan od likova, a njegovo ime je iskorišteno u kratici PUNK (Pomozimo ugroženom narodu Kosova). Dizajner svjetla Sonda Trinaest, video Toni Soprano Meneglejte također su odigrali važnu ulogu u stvaranju atmosfere.

Kako sam već spomenula u predstavi postoji mladi i stariji Bekim (Leon Lučev) (Tarik Žižak), te su svi glumci odigrali i više uloga. Udovica, Službenica i Prodavačica, Suzi (Aleksandra Stojaković Olenjuk), Suzana, Recepcionerka, Selma (Romina Tonković), Alija, Kole, Crnjomasti (Zoran Prodanović Prlja), Dino i Meleć, Dalton, Marko (Petar Baljak), Pele i Kasimova ljubavnica, Silvija, Službenica (Jelena Lopatić), Liso i Bekimov otac, Hamid, Lars (Deni Sanković), Majka, Nastavnica, Žena (Nives Ivanković), Kasim, Policajac, Aljoša,  (Damir Orlić), Suljo i Hodža, Luburić, Mile Glava, Inspektor HVO, Harald (Dražen Mikulić), Pripovjedačica, Karmen, Sara (Nika Grbelja), (Ana Marija Brđanović) Zada, Dekan, Gradonačelnica.

Leon Lučev samouvjereno vlada pozornicom i balansira između interakcije s publikom i lika Bekima koji nosi cijelu paletu emocija tuge i izgubljenosti u ovom svijetu koji nije imao niti malo milosti za nj. Tarik Žižak je odlično iznjedrio ranije faze Bekimova života noseći dječačku zaigranost i mladenački bunt pojedinca koji je u svojoj okolini uvijek bio autsajder iako je bio dio zajednice. Aleksandra  Stojaković Olenjuk bez problema izlazi iz uloge u ulogu od Udovice do Suzi. Romina Tonković se dala u potpunosti u svim ulogama i svaku okarakterizirala bez obzira je li zaigrana djevojčica ili mlada žena u incestuoznoj vezi. Zoran Prodanović Prlja je ugodno iznenađenje. Naviknuta ga vidjeti na koncertnim pozornicama moram priznati da i kazališnom dobro vlada. Introvertnom glumom privlači pozornost dajući likovima poseban ugođaj sveprisutnosti i istovremeno izoliranosti. Petar Baljak odlično niže sporedne uloge, dok Jelena Lopatić svaku ulogu odlično isprofilira. Deni Sanković u sebi nosi patos iz kojeg u svakoj ulozi izbija tuga nastala iz životnog iskustva. Nives Ivanković je maestralna u svakoj ulozi što su gledatelji i prepoznali, a ulogu Majke je sama raspisala. Damir Orlić je poseban u ulozi Aljoše koji nosi duh Bosne u tuđini. Dražen Mikulić stvara posebnu atmosferu pojavom Haralda jer nam nosi pomiješane osjećaje zaštitnika i nositelja tajne sve dok je ne otkrijemo. Nika Grbelja odlično utjelovljuje jednu od stanovnica sjevera koje su prošle kroz Bekimov život, a Ana Marija Brđanović odlično utjelovljuje Bekimovu majku koja nije to bila spremna biti.

Ono što je posebno važno za istaknuti za ovaj ansambl je njegova kompaktnost. Bez obzira što su cijelo vrijeme svi na pozornici, sinkronizirani su u radnjama (malo je zapelo na početku) što ansambl stavlja u poziciju sinkroniciteta koji se može dogoditi samo ako grupa osjeća jedna druge. Uz to treba spomenuti i scenski pokret koji je istaknut kroz sve radnje koji likovi izvode kada nisu u ulozi već u mizanscenu, a koji je tražio  fizičku spremu.

Tako bogat život pun onih koji su ga na neki način obilježili, bilo kao prolaznici, kao prijatelji, poznanici ili obitelj bilo je zahtjevno postaviti, ali Buljan je ovladao svim elementima te na pozornici stvorio košmar jednog života jednog dječaka dubokih emocija prema kojemu život nije bio milostiv.

Ovo je drama koja se gleda u jednom dahu, koja ostavlja bez daha i sa spoznajom da to nije fikcija već nečiji život. Koliko je čovječanstvo zastranilo, koliko nečija tuga može biti duboka govori nam Bekimov život.