Nikako ne jenjavaju reakcije na dvostruku promociju romana autorice Dore Šustić i autora Zorana Ferića, održanu na ovogodišnjem festivalu autora i sajmu knjiga Vrisak. Svoje su viđenje problematike seksizma, feminizma, ravnopravne, odnosno neravnopravne raspodjele moći između muškaraca i žena u odnosima, ali i na književnoj, odnosno kulturnoj sceni, kao i sve o kulturi kanseliranja, komentirala sada već brojna imena. Svoje stavove na navedene teme iznijeli su tako i akteri/-ica samog događaja. Imali smo priliku pročitati osvrt jednog od moderatora sporne promocije, Vida Barića, koji je svoje stavove objavio na portalu Artkvart, ali i promišljanja spisateljice Dore Šustić, čiju je promociju romana prvijenca Psi, čini se, zasjenila navedena polemika, a koja je svoje viđenje događaja kao i svega što se naknadno događalo, nedavno objavila u tjedniku Novosti, u tekstu Nježni put. Upravo je svojevrsnu uzurpaciju prostora predviđenog za promociju svojeg romana navela najproblematičnijom. Zoran Ferić je zatim, za Jutarnji list, rečenice zbog kojih je na navedenoj promociji bio prozivan objasnio kao pokušaj, očito neuspjele, šale.
Danas, razgovaramo s čovjekom kojeg se u ovome slučaju najviše proziva, a kojeg još nismo imali prilike čuti. Riječ je o profesoru Nikoli Petkoviću, hrvatskom književniku i esejistu, publicistu, prevoditelju, uredniku, profesoru na Filozofskom Fakultetu u Rijeci i nekadašnjem predsjedniku Hrvatskog društva pisaca.
Nikola, iza nas je, još uvijek aktualno, uzavrelo ključanje javnosti, ali svoja su viđenja iznijela i eminentna imena hrvatske književne i kulturne scene, a sve to upravo nakon što ste, uz Vida Barića, moderirali predstavljanje dva romana na ovogodišnjem Vrisku pri čemu ste, izgleda, hotimice ili ne, iznijeli neke osobne stavove na temu relacija starijih muškaraca i mlađih žena, odnosno na temu pozicije autorica i autora na književnoj sceni. Zbog svojih ste riječi prozvani seksistom i mizoginistom. Za početak bih Vas pitala kako ste, obzirom na sve?
Hvala vam na tom pitanju. Loše, zaista se osjećam loše. Žao mi je da je mojih nekoliko rečenica koje su izvađene iz konteksta u prvome planu rasprave o promociji. Pogotovo mi je žao što se ne raspravlja o zaista briljantnoj knjizi Dore Šustić koja zaslužuje punu pažnju i mimo ‘skandala’ s promocije. Bez obzira na grube napade koje doživljavam, dvije su moje rečenice očito povrijedile mnoge i ispričavam se svima kojima sam nanio bol. Itekako znam kako se mogu osjećati, ali ponavljam, ukoliko pogledate snimku s promocije, a ona je dostupna, vidjet ćete koliko sam iskreno hvalio obje knjige, a pogotovo roman Dore Šustić koja se tek pojavljuje na književnoj sceni i to sa nesvakidašnje kvalitetnim tekstom. A i vidjet ćete da se moje dvije rečenice, od kojih je jedna izravan i hrabar citat iz romana Psi, čitaju tendenciozno i izvanjski, odnosno, kontekstualno nedobronamjerno. Zaista nikoga nisam htio povrijediti, htio sam samo naglasiti hrabrost i autorice i autora ni sanjanjući da će sve poprimiti ovakve razmjere.
Kako Vi gledate na događaje sa sporne promocije?
Preporučio bih svima koje zanima kako je promocija tekla da pogledaju snimku i donesu objektivan, a ne ostrašćen sud. Nisam je najbolje vodio, ali se nisam ni ugurao na promociju s nakanom da to bude sačekuša; zvao sam doduše Dragu Glamuzinu i pitao ga zašto o najboljim knjigama ne mogu i ja govoriti pritom konkretno misleći na Pse i Listanje kupusa nakon čega je Drago rekao da, ako želim, mogu zajedno s Vidom Barićem govoriti o knjigama Dore Šustić i Zorana Ferića. Pitao sam kolegu Barića je li to u redu, a on je rekao da jeste. U središtu moje želje da sudjelujem bila je isključivo lijepa i kvalitetna književnost. Moderiram od 1985. Katkad bolje, katkad lošije, ali nikada s izvanknjiževnim, a pogotovo ne sa zlim namjerama. A s Vriskom sam od samih početaka; osnivao sam ga zajedno sa Zoranom Simićem i riječkim umjetnicima tako da se možda na tom festivalu osjećam kao da sam u privatnom, a ne javnom prostoru što se u ovom slučaju pokazalo pogreškom.
Pitanje zbog čega se mlada autorica koja piše o odnosu sa starijim muškarcem percipira kao hrabra, a stariji muškarac koji piše o odnosu s mlađom ženom kao pervertit, pedofil… kako već i s lijeva i s desna nisu karakterizirali konkretno Ferića, bilo je pitanje upućeno društvu, njegovom licemjerju i još uvijek itekako dominantnom patrijarhatu.
Naravno da je to bila provokacija, jer, nažalost, odgovor na to pitanje znam: pozicije aktanata nisu kulturno, socijalno… izjednačene; muškarac jest generalno, a počesto i stvarno, u poziciji moći i treba mu drugačija, ‘sigurnija’ vrsta hrabrosti da propiše o ‘socijalnom samoubojstvu’ (i pritom bude, vidimo prema svemu što se događa, u pravu) od one nezaštićene, mlade žene, čiji se lik iz romana upustio u vezu s teško emotivno oštećenim partnerom čija je supruga umrla od karcinoma i koji se, kroz roman, polako ali sigurno ubija i na kraju ubije. Priča je itekako potresna i iskrena, da, hrabra, ali mene je u razgovorima koji su prethodili mojoj spornoj rečenici malo zagreblo to što su gotovo svi s kojima sam pričao o ova dva romana inzistirali na izvanliterarnim kategorijama od kojih je dominirala hrabrost, manipulacija i čuđenje kako mi se mogu svidjeti oba romana, kao da se moram opredijeliti?! Ja sam htio ovom rečenicom ovakve rasprave o književnosti, za potrebe promocije, maknuti iz fokusa i književnosti vratiti (i) literarnost. Ništa drugo.
Kako objašnjavate tezu koju ste iznijeli kada ste rekli da su patrijarhat i kontekstualni maskulinizam iskorijenjeni u trenutku kada lik Dore Šustić kaže kako je „…za sve bila mala, osim da mu drži kurac u ustima?“ Na koji je način ova izjava lika potpuno pokopala mačističko društvo kakvo ono jest? Što ste time htjeli reći?
Kada govorite na promocijama, katkada jezik juri brže od mozga, ali ne mislim da ga je u ovom slučaju pretjerano pretekao. Radi se o citatu iz romana Psi i nikada nisam rekao, kako je u tjedniku Novosti uzimajući mi anamnezu rekla Dora Šustić, da se patrijarhat ruši pušenjem kurca. Uostalom, što to znači? Ubacivanjem tog citata u narativ promocije jednostavno sam htio ubrzati raspravu i ne okolišati, jer koliko se sjećam bilo je priče o patrijarhatu i to okolišne, nešto kao koliko je Dora Šustić svjesno podrivala maskulinistilčki sustav; hej, napisala je roman, a ne manifest i ja sam htio reći da je ta, meni potresna i jezivo točna rečenica, ako te partner svede na objekt i funkciju i pritom si žena i to puno mlađa od njega i ako si sama svjesna što ti se i kako radi, da je to Dora Šustić učinila i ovom, jednom jedinom rečenicom, jer što misliti o muškarcu koji ti oduzme glas tako da ti napuni usta svojom takozvanom ‘muškošću’. I dalje mislim da je tom rečenicom, i to principom uzimanja dijela za cjelinu, autorica istovremeno posredovala razočarenje lika u vezi, na neki način odgodila odlazak, ali i jasno dala do znanja da oduzimanje glasa, ušutkivanje partnera nije niti inicirala ni izvela žena, već muškarac i to onaj koji, barem je tako uvjeren, nad njom ima moć. No, po mojemu sudu je u toj rečenici, samom spoznajom što se liku zbiva, itekako nanesen ozbiljan udarac patrijarhatu. Ali ne pušenjem kurca, kako mi je to prišila autorica, već alegorijskim i realnim zatvaranjem usta. Meni je, reći ću još jednom, to jedna od najpotresnijih rečenica iz te knjige. I da, iskrena je, hrabra je, i tužna, kao što je i sudbina svih likova u romanu uključujući i pse.
Pitate „zašto?“, a referirate se na različite doživljaje javnosti književnih autorica i autora kada govore o relaciji mlađe žene i starijeg muškarca i obratno. Dunja Matić u tekstu „Vrisak hrvatskih feminista“ objavljenom na portalu Vox Feminae odgovara na postavljeno pitanje. Pitate li se još uvijek zašto su ti doživljaji različiti i zbog čega?
Nikada se oko toga nisam pitao. Moje pitanje bila je retorička konstatacija stanja u društvu i nadao sam se raspravi na samoj promociji na kojoj sam tobožnjim pitanjem konstatirao da je različitost doživljaja stereotipozirana i tužna, ali da ima uporište u realnosti. I dalje itekako živimo u teškom patrijarhatu koji doduše simbolički slabi, ali kada pogledate svijet oko sebe od kojega je književnost samo jedan dio, vidite da stvari nisu dobre i da je patrijarhat ne samo jak nego da odlučuje o životu i smrti. Pogledajte samo ratove koji se vode. Niti jedan, koliko ja znam, nije započela žena. No, vratimo se književnosti. Što se nas ovdje tiče, žao mi je što se u jednoj maloj ali bogatoj zajednici autora i autorica svađamo i razilazimo, a upravo smo kao spisateljice i pisci, jedna od najpodcjenjenjih karika u takozvanom lancu knjige i trebali bismo se držati zajedno. Ne zbog podcjenjenosti, nego zbog plemenitosti našega poziva i rada, čak i bez obzira na kvalitetu. To, naravno, ne isključuje kritiku, valorizaciju i razgovore koji, iako je najljepše kada to jesu, nužno ne moraju biti ugodni već produktivni.
Promociju je također većim djelom obilježio i razgovor o kulturi kanseliranja. Kako vi doživljavate kulturu kanseliranja? Što je kultura kanseliranja? Gdje joj seže korijen, kako se razvijala i kako je povezujete sa spornom promocijom?
Jednostavno rečeno, nemoguće je ili je u, najmanju ruku, teško moguće mjerilima današnjosti ispraviti prošlost. Ja nisam za, recimo, rušenje spomenika, da se zaustavim na tome, ali sam da se ispravi narativ na pločama koje ih objašnjavaju. Kolumbo nije otkrio Ameriku, on ju je uzurpirao. Tako i praznik Thanksniving treba imati objašnjenje najprije kao okupaciju pa kao kolonizaciju pa kao genocid a ne da se po Americi jedu purice i slavi koegzistencija. A teško je i odrediti granice do kojih što treba ukidati, jer, ako ćemo pravo tada bi trebalo ukinuti i ime Amerika, i koncept Novog Svijeta koji nije sam po sebi nov, već je to bio Europljanima koji su zaista prostor kojega su domoroci štovali kao prirodu vidjeli kao resurs. Ne samo prostor, nego i ljude koje su tamo zatekli, zanijekali im ljudskost, kolonizirali i nemilice ubijali. Ali, o tome sam pisao u svojim knjigama, o tome predajem i žalosti me što se je sav moj angažman sveo na jednu rečenicu i jednu parafrazu. Naravno da sam za korekciju narativa prošlosti, ali to se radi obrazovanjem a ne rušenjem. O tome je fenomenalno i zaista objektivno progovorio dokumentarac Stonebreakers koji je nedavno pokupio nekoliko nagrada stručnog žirija na History Film Festvalu, kod nas, u Rijeci. Prošlost ne možemo ispraviti, ali možemo priču o njoj. Ali nikako rušenjem ni uklanjanjem. Ali to je kompleksna priča i pisao sam o tome u više navrata.
Reakcije na promociju bile su brojne i još traju. Mišljenja sam da se dogodilo nešto važno i da ljudi osjećaju potrebu da javno govore, pogotovo ako su dojma da je učinjena nepravda društvu. Kakvi su Vaši stavovi o modernom feminizmu?
Ja sam rastao s visoko obrazovanim feministkinjama poput Ingird Šafranek, Vesne Kesić, Nadežde Čačinovič, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić… i ne samo s njima i o njima mislim sve najbolje i poštujem ih; njihov feminizam je itekako moderan jer ono kako su radile i što su napravile ne podliježe vremenu već ideji i realizaciji, a vjerujte mi, nije im bilo lako. Njihov je feminizam bio inkluzivan i temeljen na fascinantnom obrazovanju. Feminizam po meni nije ekskluzivno u vlasništvu jednoga roda i spola. Feminizam ‘prve generacije’ nije formirao fronte. Ove su intelektualke koje su djelovale u puno represivnijem režimu s jasnom linijom demarkacije znale da dijeljenje ne vodi ničemu. I bile su i ostale itekako hrabre jer su posredovale znanje i osvještavale studente, čitatelje, sudionike tribina… i važno je reći da se je tada dijalog vodio izravno, a ne aposteriori, a ako i jeste to se radilo polemikama u koje su svi zainteresirani, osim ako ih pritom nije onemogućio tadašnji režim, mogli uključiti.
A nepravda društvu o kojoj govorite bila je isključivi i, nadao sam se, uključivi povod mojim rečenicama o kojima se priča, ali to sam već rekao. I dalje mislim da su bile nespretne, ali bilo bi fer ne vaditi ih iz konteksta, jer tada ne govorimo o dijalogu, već o monodijalogu.
Najrelevantniji društveni pokret protiv seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja žena jest pokret #MeToo. Jednu ste svoju pjesmu posvetili upravo poimanju tog pokreta te Vas se posljedično reakcijama na promociju dodatno proziva za desenzibiliziranost na temu seksualnog i psihološkog nasilja. Kako to komentirate?
Pročitajte molim vas tu pjesmu, ali cijelu; nisam je posvetio ničemu i nikome, osim što sam upotrijebio glas djeteta koje ne uspijeva odrasti u globalnoj kulturi konflikata. I kakav bih to bio čovjek da sam desenzilibiran na naslilje bilo koje vrste. Tko je od ljudskih bića koja nisu monstrumi uopće desenzilibiran na nasilje; fizičko, psihološko, seksualno…? Moja pjesma glasom djeteta kojemu ništa nije jasno spaja dva stoljeća. Njihove užase. Prodor totalitarizama u intimu doma. No, ne mislim da pjesnik treba objašnjavati svoje pjesme. Ono što je glas djeteta iz moje pjesme rekao o imaginarnoj Me Too, je trebao biti izraz ne samo njegovog nego i civilizacijskog potpunog nerazumijevanja složenosti problematike tog itekako važnog pokreta; dakle, glas je djeteta iz moje pjesme i to pogrešno shvatio. Ta pjesma je i kritika cijelog dvadesetog stoljeća koje se, nažalost, sve manje kontrolirano, prelijeva u ovo naše tu i danas. Ima još pjesama osim te. Zaista bih volio da se knjiga pročita cijela jer je pisana kao cjelina; gotovo narativno i na tragu ostavštine velikog Josipa Severa i takozvanog semant-konkretizma kako je tu poetiku nazvao Branko Maleš. Nisam ismijavao MeToo kao pokret; mislim da je itekako legitiman i važan, ali u pjesmi govori dijete koje ne povezuje stvari logično. Sve su u toj pjesmi fragmenti i sve je fikcija. Dijete je bačeno u užas svijeta kojemu je (i) ‘njezin’ korektiv itekako potreban. I zanimljivo je da se ne komentira samo promocija dvaju romana, nego i moja knjiga. Odnosno jedna jedina pjesma. Tako da se bojim da se istovremeno govori o nečemu izrečenom, ali i o meni kao osobi bez obzira što ja rekao, unaprijed gubim.
Dora Šustić Vas, na poslijetku, proziva za uzurpaciju prostora. Tvrdi kako ste inzistirali da moderirate njezin roman te da ste, skupa sa Ferićem, promociju sačekušom prenamijenili u prostor za iznošenje vlastitih stavova. Kako je došlo do toga da moderirate navedene romane? Kako komentirate tvrdnje da ste namjerno skrenuli pozornost s promocije romana i time uzurpirali prostor koji je promociji bio namijenjen?
Oprostite, Dora Šustić je na promociji mogla učiniti štogod je htjela; odgovoriti, ustati se, korigirati me, začepiti mi usta, a ako je nešto sačekuša, to je sve što se aposteriorno događa meni i Zoranu Feriću.
I kako sam nešto namjerno mogao pokvariti ako sam čista srca htio u tome sudjelovati? Ako sam pokvario, pokvario sam nespretnošću. I dalje, knjiga Dore Šustić jedna od najboljih koju sam ove godine pročitao. A pročitao sam gotovo cijelu domaću produkciju. Zar sam nakon 45 godina rada u književnosti trebao čekati Doru Šustić da mi omogući prostor za iznošenje vlastitih stavova? Neka netko pročita bar dio mojega opusa, vjerujte mi, ni do čega nisam došao uzurpirajući ičiji prostor. A Dori Šustić svaka sreća. Ma zapravo joj i ne treba, jer, ako je ovako ‘rano’ uspjela napisati ovako dobru i dopisanu knjigu, nas samo čekaju novi užici u čitanju njezina djela.
Naslovna fotografija: Nikola Petković
Autor: Marta Ožanić
#Dora Šustić #feminizam #kanseliranje #Nikola Petković #Vrisak
