Vladimir Film Festival nezavisni je događaj usmjeren na skateboarding kulturu, osnovan 2011. godine organizacijom skateboarding kluba August Šenoa u Fažani. Kao takav, jedinstven je događaj u Europi s glavnim fokusom na underground skate videoprodukciju i nezavisne DIY projekte. Svake se godine na festivalu održavaju premijere filmova, izložbe, performansi i radionice autora iz cijelog svijeta. Ove godine, od 19. do 22. rujna u Fažani, Vodnjanu, Puli i na Brijunima, održava se 14. izdanje festivala.
Tim povodom razgovarali smo s Nikolom Racanom, suosnivačem festivala, promicateljem urbane kulture, ali i aktivistom koji u sklopu udruge August Šenoa održava kulturnu scenu Fažane živom, sve s ciljem očuvanja i revitalizacije napuštenih prostora te njihove prenamjene u kulturne i urbane prostore namijenjene mladima. Ni manje ni više, sve to radi uz – skejt.
Kemija između skejta i kamere postoji od samih početaka skejtanja, što se po tvome mišljenju nalazi između kamere-skejta-pokreta? Jesi li prvo uzeo kameru u ruke ili stao na skejt?
– Na skejt. Malo tko je prvo uzeo kameru u ruke, pa tek onda skejtao. Teško ćeš snimati skejt ako ga ne voziš, bitno je savladati bar osnove skejtanja. Sumnjam da postoji ijedan skejt-filmer koji nije i skejter. Sve to kreće od malih zajednica i ono što je zapravo najbitnije, skejt je uvijek s nama. Kamera tu dolazi prirodno, kao i potreba za dokumentiranjem, a kada je uključena – daje se više od sebe. Tu je u pitanju bazična, nevina priča dokumentiranja, od ekipe za ekipu. Nema jasnog plana zašto, odrasli smo na skejterskim filmovima i pokušali sami napraviti isto to. U konačnici, za sve vučeš inspiraciju od nekog drugog, zar ne? Ovdje u Fažani, naš prvi dugometražni film koji je uključivao, između ostalog, i skejtanje, „Bez cilja, tape 1“ snimljen je 2001. godine, a nastavak narednu godinu.
Kamera je od početaka skejtanja pa nadalje, uvijek bila upaljena, pa i kod formiranja udruge August Šenoa u kasarni 2005. godine. Tu je bilo i dokumentiranja gluposti, od skakanja u grmlje, do „prodavanja djece na tržnici“… Imali smo taj VHS, time smo prvo počeli snimati, s kasete na kasetu, a kada je počela srednja škola, tu smo postali malo ozbiljniji – i dalje nevino i kvartovski.
Prilično je očito da skejt zajednica na različite načine izražava svoju predanost supkulturi, tu su filmovi, fotke, brendovi, glazba, ručni radovi. Dosta je izražena umjetnička dimenzija, nerijetko popraćena i aktivizmom i DIY pokretom. Odakle proizlazi taj „drive“?
– Skejt i kada je kretao, primjerice u Americi, uvijek je bio bunt. Klinci koji su počeli s time, nisu se uklapali u trendove, nit’ su bili alternativci, kao što je to današnja priča. To je bio individualan pokret, nisu postojala pravila za ponašanje, odijevanje, skejtanje, pa niti pravila za vrijeme ili mjesto skejtanja. Ta sloboda privlači druge segmente i oblike umjetnosti, ne zato što je skejt ograničavajući, već zato što je to vrlo slobodna forma izražavanja kojoj ne trebaju razlozi ni načini korištenja. Uzet ću za primjer početak fanzina kao forme, kad su fanovi radili improvizirane listove na bendove na koje su brijali, tako su i skejteri počeli s grafikama na skejt daskama, pa s odjećom i modom i sl. Danas je to već velika priča, brendovi koji su prije nekoliko godina bili underground, odnedavno su na Pariz Fashion Weeku.
I DIY, skvotiranje ili građenje skejt parka, kao što je ovaj, bez dozvole i na divlje, oblici su bunta. Stvaraš koliko želiš i možeš – sa svojim prijateljima, naravno. Koliko je skejt individualan sport, toliko je i kolektivan – ta energija je vodilja za cijelu grupu ljudi koja vjeruje u nešto.
Skejt često potakne ljude na nove interese. Velik broj mojih prijatelja koji su počeli sa skejtom, danas su u umjetnosti – slikarstvu, grafikama, glazbi. Posebno je bliska veza između skejta i glazbe.
„Solsticij“, tvoj nezavisni skejt film sniman između 2012. i 2016. na raznim lokacijama diljem Europe, u kojem se pojavljuje preko 70 skejtera, povezao je domaću i vanjsku skejt scenu. Skejt supkultura jedna je od onih neovisnih o lokaciji, odnosno, u čiji god park da dođeš sa skejtom, na svome si. U kojoj te mjeri ljudi s putovanja prate u VFF-u i na koji način?
– Ekipa koja je počela raditi Vladimir festival, bila je hardcore nezavisna ekipa puna entuzijazma, koja je kupovala DVD-ove i s pričom kako svoj film nikada neće pustiti online, već s etičkom pričom da ako želiš pogledati film, moraš ga i kupiti. Ali, dočekat će film i tu online verziju kad-tad. Kako se radio film, radio se i Vladimir festival. Tako da je povezanost toga dvoje zapravo neprekidna. Kako je Vladimir počeo rasti, treću godinu, u Fažanu je došao Aymeric Nocus iz Francuske, prvi stranac koji nas je posjetio. Nas sedmero smo godinu prije otišli u Bordeaux, skejtat, auto-stopom, vlakom, autobusom preko Bologne do Francuske, gdje sam upoznao ekipu koja je zatim krenula dolaziti na Vladimir. U početku smo imali lokalnu ekipu, par stranaca kojima bismo pristupili bratski, što je priča i cijele skejt zajednice. Ukratko, s ljudima koji su uz mene putovali Europom i bili na filmu i dalje djelujem fluidno i frekventno. U skejtu, i životu.
„Solsticij“ je bio iscenirani projekt, kojim sam htio napraviti odmak od hrvatske scene. To je i prvi hrvatski skejt film koji je bio distribuiran u svijetu – s premijerama u Francuskoj, Americi, Rio de Janeiru, New Yorku, Bordeauxu. Želio sam spojiti ljude, otvoriti im mjesto na skejt sceni i u filmu. Dobio je nagradu za najbolji soundtrack u Rio de Janeiru, što je meni bilo vrlo bitno jer sam glazbom pokušao ispričati svoju viziju.
Vladimir Film Festival. Odakle naziv?
– Vladimir Film Festival nastao je u organizaciji skejt kluba August Šenoa. A naziv „Vladimir“ potječe iz istoimenog romana Augusta Šenoe.
Kako su Šenoa, njegov roman „Vladimir“ i skejt povezani?
– Nikako. Tu je riječ o onom buntu o kojem smo ranije pričali. Zašto bi se skejt klub trebao zvati prema osovini te materije, to ne mora biti nešto što je dio skejt daske ili kotača. Naziv može biti i primjer lakšeg plasiranja na natječajima u kulturi, što nam i dalje na pomaže jer smo volonteri i održavamo – skejt festival. Ime „Vladimir“ nastalo je 2011. godine, kada smo kao ekipa htjeli večer za sebe i film, a krenuli smo u starom skejt parku u Fažani. Svi smo potekli iz kulturne scene, ali kulturno-šljakerske scene. Radili smo kao vozači, dostavljači, majstori rasvjete i sl., i htjeli napraviti svoje kulturno mjesto, ujedno i iz protesta turizmu. Tada su se Marko Zubak i Sergej Vutuc, umjetnici, krenuli družiti s nama te su nam donijeli prva tri filma.
Tko sve čini organizacijski tim? Na koje sve načine djelujete kao udruga na lokalnom prostoru?
– Organizacijski tim je manje-više i nakon 14 godina isti. U timu su Marko Zubak, Tibor Marko Jakulić, Oleg Morović, Elvis Butković, Nikola Racan, Iris Mošnja, Marta Baradić, Silvano Predan, Marina Jakulić.
Surađujemo s nekoliko međunarodnih organizacija s kojima pored Vladimir Film Festivala, tijekom godine održavamo filmske projekcije i poneke radionice. Ono što nam nedostaje su prostorije kluba i konkretni skejt park, u kojem bismo onda radili i radionice i skejt školu.
VFF se odvija na više lokacija, koja je ideja iza toga? Jesu li i ove godine aktualni Brijuni? Je li trebala nekakva pravna dozvola za tu lokaciju?
– Vladimir se prvotno organizirao u starom skejt parku, dok se druge i treće godine održavao u Tvornici stakla i Badelovoj tvornici. Tamo smo napravili dva skejt parka. To je počelo 2005. godine i otada se tamo konstantno nešto radilo sve do 2014. godine, kada se urušila. Tu je zatim bio uključen i Trg stare škole u Fažani pa i kino u Puli kako je festival postajao sve veći. Svake godine dodamo korak više i što se tiče programa i lokacije. Dosada smo prošli pored navedenih i Vodnjan, Barbarigu, Brijune.
Kada smo mi skejteri prvi put htjeli doći na Brijune, to je bio pucanj u prazno. Drugi put također. I uopće ne sudim takvu reakciju jer i skejt dolazi s određenim predznakom. O Brijunima su odlučivali ljudi iz drugog vremena, prošlog sistema. Treći put smo imali sastanak i uspjeli smo ispregovarati odobrenje. U jednom od posjeta imali smo film „Spirit Quest“ njujorškog autora, kojeg smo pozvali na festival s videom „Brijuni – The Hidden Paradise“. Uz Brijune, uspjeli smo dobiti i prostor bivšeg hotela Beograd, u Fažani, čiji je atrij bio mrtav 20-ak godina, dok mi nismo došli do njega i krenuli s projekcijama i izložbama. Suštinski, stalo nam je do revitalizacije prostora Fažane i okolice. U Barbarigu smo otišli zato što se godinama skejtala tvrđava, u kojoj se nalazi savršena tranzicija u zidu koju je sagradila austrougarska vojska i njeni radnici.
Koliko je festival prepoznat? Čini mi se kako veća pozornost dolazi internacionalno nego nacionalno. Kolika je podrška Općine?
– U početku smo bili bojkotirani od ikakvih sredstava i od bilo koga, od općine i od županije. Nakon 14 godina, Općina Fažana i dalje izdvaja najmanje sredstava za Vladimir, što nije čudno kada se najmanje sredstava izdvaja za kulturu uopće. Opet govorim, nismo mi neki veliki festival i ne očekujemo neku zavidnu svotu. Generalno i dalje sve obavljamo volonterski. Podrška najviše dolazi od zajednica na području općine i naših sumještana, a trudimo se održati i partnerstva s raznim galerijama i muzejima i sl.
Unatoč sve većoj popularizaciji, stoji kako se festival trudi ostati underground i nezavisan. Na koje načine to činite? Koja je prvotna ideja festivala i je li se ona na neki način promijenila/proširila?
– Ideja je ostala ista. Više je ljudi uključeno i program je bogatiji. Izložbe i ostatak programa i dalje su nezavisni. Nekoliko puta smo dobili upit od Red Bulla za projekciju njihovog filma, no odbili smo upravo zato što nam se to ne uklapa u prvotnu ideju. Mislim, nismo niti imali pritisak od nekih većih brendova za uključivanje u program, tako da… Čini mi se da festival ima, kako bi rekli Amerikanci, grass-roots korijene, odnosno korijene prirodne scene koja je nastala iz entuzijazma, spontano i bez plana. Svi znamo kako je pivo na Vladimiru tri eura, a ne pet, kako to biva po nekim komercijalnim festivalima. Cijeli program je besplatan, osim vožnje brodom do Brijuna. Prema riječima posjetitelja, koji se opetovano vraćaju, Vladimir je postao više od samog događaja, ne samo na lokalnoj sceni, već i na međunarodnoj.
Što nas sve očekuje ove godine?
– Prošle godine je bilo dosta naporno, no i ove godine će biti jednako veliki program. Naš je jedini problem što nemamo primjerice, službeni e-mail, službeni žiri pri selekciji filmova… Sve odrađuje nas nekoliko. Ove je godine novina što ćemo imati i dnevne projekcije. Imat ćemo i čitanje poezije. Stand-up komediju. Osim skejt filmova, imamo i goste iz Palestine s temom otpora Palestine kroz umjetnost i skejt. Taj je dio programa realiziran u suradnji s organizacijom SkatePal. Tu je i suradnja sa Skateistanom, koji je prije dvije godine dobio Oscara za najbolji kratki film, Oliverom Percovichem (čiji je otac rođeni Istrijan) te ćemo održati njihove tri projekcije. Imat ćemo i projekciju „Kixa“ Davida Mikulana, koji je bio na Vladimiru prije šest godina i svoj prvi film odradio ovdje u Kinu Valli, gdje je snimao krupne kadrove ekipe koja se protivi ekipi koja skejta. „Kix“ nije skejterski film, ali opet postoji poveznica s Festivalom. Isto tako ove godine, kao i prošle, nastavljamo suradnju s Ben Raemers zakladom, skejterom koji je 2019. godine počinio suicid. Njegova je sestra pokrenula zakladu kojom se promiče svijest o mentalnom zdravlju i povodom koje se organiziraju razne radionice na istu temu, pa smo tako lani imali radionicu kreativnog pisanja (koju ćemo imati i ove godine) i projekciju filma „Sigurno mjesto“, koji nije skejterski film, ali smo nažalost sličan smo primjer imali i u svojoj zajednici i htjeli smo progovoriti o toj temi. Ove je godine u pitanju film „Lands End“. Između ostalog, zanimljiv dio čini i promocija knjige američke autorice iz Nashvillea, koja godinama dolazi na festival i koja je napisala priču o Fažani, a koja bi se trebala održati na brodu. Također, s Instituta Tomislava Gotovca, dobili smo prava na fotografije Damira Altera, fotografije Gotovčevog performansa brisanja grafita, koje će biti izložene u sklopu Festivala, pet dana prije i pet dana nakon završetka. Na svojevrstan način obilježit ćemo i drugi performans koji je hommage Glennu Milleru.
Da, ovogodišnji lajtmotiv festivala je Tomislav Gotovac, kako se on nadovezuje na priču?
– Ovo gdje se sada nalazimo, nekada je u Jugoslaviji bio CK, Centralni komitet ili drugim riječima – politička škola. Tu je bio Paviljon 3, na kojem se sad gradi Dom za mlade, vojarna je nekad bila menza u kojoj je i moja baka radila, a u okolici su bile stambene jedinice koje su sada srušene. Ovdje, na mjestu skejt parka, bilo je igralište na kojem su se održavali plesnjaci i razni programi. U Fažanu si tada mogao ući samo s pasošom, bilo je područje sive zone, s lukom za odlazak na Brijune, Titovu rezidenciju. Ovdje je bila jedina politička škola u Hrvatskoj. Nedavno je u okolici održana retrospektivna izložba Tomislava Gotovca, jednog od naših najvećih konceptualnih umjetnika i režisera. U jednom dijelu prostora, stajala je otvorena duplerica časopisa „Polet“ iz 1989. godine, na kojoj je pisalo „Hi men – to je Fažana!“. To je bila kolonija Poletovca, prvi Festival ljetnih igara, koji se održao ovdje u političkoj školi, a na kojem je, između ostalog, Daleka obala održala nastup. Tomislav Gotovac je održao dva performansa: 23. lipnja 1989., „Degrafitiranje“, hommage Wolfu Vostellu, avangardnom umjetniku i njegovom decollageu, pri kojem je brisao grafite na bočnom zidu naše kasarne. U drugom performansu, bio je obučen u Supermana i muzikom s kasetofona budio ljude u političkoj školi, u 6 ujutro, pjesmama Billie Holliday.
Fažanska udruga mladih, kao i skejt klub August Šenoa, osnovani su u kasarni i djeluju 20 godina kroz programe edukacije, sport, organizaciju kulturnih događaja, a i dalje u prostoru bez uporabne dozvole. Tim performansima, odnosno posvetom Tomislavu Gotovcu, očuvanjem i rekonstrukcijom nasljedstva koje Fažana ima, želimo legalizaciju i spas kasarne, koja to i zaslužuje.
Skejt park Mediteran – ukratko.
– Pokrenuo sam inicijativu u kojoj je bila ideja izgradnje skejt parka po uzoru na švedske parkove. Uspio sam 2015. godine dogovoriti inicijalni sastanak sa Šveđanima koji su pristali na suradnju i dobili smo zeleno svjetlo za projekt, koji se otada još uvijek pokušava realizirati. Bila je tu nekolicina problema, dizajn se dosada već izmijenio nekoliko puta i na kraju je ta priča sa Šveđanima pala u vodu, a tu je bila i nedovoljno odgovarajuća lokacija za izgradnju. Sada, u devetoj godini od tog ljeta, napokon smo došli do dizajna koji je adaptiran za novi prostor (iza Plodina), a park će biti manje kvadrature od predviđene. Šteta je što se to tada nije realiziralo jer bi bio prvi takav park u cijeloj regiji, no to je sada manje bitno. Izvođač radova je također promijenjen. Tada, nitko u Hrvatskoj nije bio stručan u gradnji skejt parkova, pa su tako Šveđani ušli u tu ideju, a sada, nakon 10 godina i Hrvatska ima ljude i firmu koja ih radi, a dio su te skejt ekipe. Bitno je da park rade skejteri, oni koji su upoznati s materijom. Kako sada stvari stoje, skejt park kreće u rujnu ili u listopadu što je prema planu i zadnji rok. Prije početka izbora. Taj skejt park je priča kao ona u filmu „Traffic“, kada Benicio del Toro zapali cigaru i kaže: „Radio sam sranja, ali napokon će netko tu igrati bejzbol, i meni će duša biti mirna“. To je nešto što ćemo dati drugoj generaciji, i znat će se tko je to radio, zašto i koliko je truda u to uloženo.
Program Vladimir Film Festivala nalazi se na sljedećoj poveznici.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
