Kada ste zadnji put na ulici vidjeli skejtera? Nekada ste, hodajući gradom, oči držali širom otvorene kako vas jedan od njih ne bi slučajno „pokosio“ – danas takva „opasnost“, gotovo da i ne postoji. Može vam se dogoditi da se u vas zabije električni romobil, kakav klinac koji od mobitela ne vidi prst pred nosom, ili, ako živite u Rijeci, da slučajno upadnete u rupu nasred ceste, ali to je drugi par rukava. Skejtera na ulici nema.
Skejt nikada nije bio tek puko prijevozno sredstvo – predstavljao je otpor, neku vrstu kontrakulturnog pokreta koja izrasta iz asfalta i pod svaku cijenu bježi od mainstreama, dok danas od njega živi. Duh konzumerizma i era influencera polako nas žderu iznutra, trendovi se toliko brzo mijenjaju da u ganjanju istih svi pokušavamo biti maratonci, a do počasnog kruga, nikako da stignemo. Iako komercijala na velika vrata ulazi među nekad buntovne aktere subkulturnih skupina, na sceni još uvijek ima onih koji su ponešto naučili iz brojnih legendi o Faustu, pa svoju dušu, jednostavno nisu spremni prodati.
Jedan je od takvih oldschool skejtera i Nino Jurlina, osnivač brenda Simple skateboards, pod čijim okriljem djeluje i Save the trees te autor filmova Brothers, iz 2018. godine, i Ubuntu, koji će se premijerno prikazati na ovogodišnjem Vladimir Film Festivalu, jedinom hrvatskom skate film festivalu čija će se četrnaesta inačica održavati od 19. do 22. rujna u Fažani.
Kako si, i kada, krenuo skejtati?
– Igrica Tony Hawk Pro Skater 2 zaslužna je za početak mog skejtanja. Nakon što ju je brat nabavio, nisu prošla niti dva dana, a ja sam već kupio skate. Počelo je prije 23 godine – i od tada nije stalo. U početku smo skejtali uglavnom u Matuljima, s vremenom smo sve više dolazili u grad. Iako nije bilo nikakvih elemenata, niti skateparka, puno je više ljudi skejtalo, scena je bila puno zdravija. Ljudi su se nalazili isključivo zbog skejtanja, nije im trebao publicitet. Paralela sa scenom su tadašnji skate videi, čekali smo ih više godina, ali smo svaki znali napamet – danas ima toliko sadržaja da ga ne stigneš pratiti, više te ni ne zanima toliko – nekad smo točno znali što čekamo, danas je sve pod nekom quick money shemom, započinje Nino Jurlina.
Kako je to izgledalo u početcima, koliko vas je bilo?
– Bilo nas je par u Matuljima, skejtali smo na parkiralištu, u grad smo odlazili rijetko, i Rijeka nam je tada izgledala kao New York. Tu su skejteri čak nosili tenisice skate brendova za skejtanje, što je nama bilo baš wow. S vremenom smo upoznali gradsku ekipu, družili se s njima, kasnije skejtali svaki dan skupa. Kod upisa u srednju školu i na fakultet gledao sam gdje mi raspored najbolje paše, kriterij za upis bio je slobodno popodne u kojem mogu skejtati. Kada se kreneš baviti time u Hrvatskoj, od starta znaš da od toga nema ništa. Možeš probati nešto ostvariti preko različitih sponzora, ili skejtati jer ti se skejta – a na uspjeh kao uspjeh, nikada nisam ciljao. Ovi što su probali nešto ostvariti, nestali su. S vremenom se to isprofilira, scena se zato i razvodnila. Nas je sada jako malo, ali, ponekad, manje je više – kvaliteta je važnija od kvantitete, važno je da su ljudi u tome iz pravih razloga.
U čemu se očituje ta kvaliteta, što čini dobrog skejtera?
– Dobrog skejtera čini osobnost, da bi bio dobar skejter ti prvenstveno moraš biti dobar čovjek. To je jako bitno, jer, možeš ti skejtati najbolje na svijetu, ako si egomanijak, i nije te briga za kolektiv, to se vidi i osjeti, a mi to uopće ne želimo. Trik nije ono što čini dobrog skejtera – na kraju ostaje energija. Mogu skejtati s bilo kim kome je to stvarna želja, nije važno koliko je dobar ili loš skejter. Nažalost, više gotovo i ne možeš vidjeti klinca koji baš brije na to, zapravo, ne možeš vidjeti klince kako briju na bilo što, osim mobitela. U toj ranoj mladosti tvoje brige su osnovna i srednja škola, eventualno polaganje vozačkog ispita, i to je to, drugo ne postoji. Kad sam bio mulac i imao samo školu, život mi je bio skejtanje. Danas se u Rijeci uglavnom skejta rekreativno, samo vikendom, „park“, session od sat i pol – i to je riječka scena. Ja sam „lud“ ako kažem da je to glupost, da tu nema progresa, i da je to zapravo lijenost. Napokon je Hrvatska puna betonskih parkova, putujte…
Što je s onima koji se skejtanjem žele baviti upravo tako – rekreativno?
– Što je najgore od svega, trenutno ni njih nema. Nekada smo imali dvije opcije – skate i role. Danas postoji milijun opcija, klinci imaju veliku lepezu stvari s koje mogu birati. Nekada si mogao biti rebel boy i odabrati skejt, ili igrati nogomet, i do danas se zadržalo mišljenje da su skejteri kriminalci, narkomani.. I dan danas to je uvriježeni mindset u Hrvatskoj, iako skejteri rade važnije stvari na kulturnoj sceni od nekih ljudi s kravatom.
Što skejteri rade za kulturu?
– Za kulturu skejtanja grad ne želi učiniti ništa, dakle, sve što nam treba mi moramo napraviti sami. Rijeka je čisti primjer malenog grada kojem ta subkulturna scena ništa ne znači. Iako je za skejtanje karakterističan diy pristup, i nama je u neku ruku drago što smo si sami osigurali sve što nam treba, ipak bi bilo fer da imamo dobar skatepark, grad bi nam trebao dati nekakvu osnovu koju naknadno možemo i sami nadograđivati. Gradu je bitno samo ono što se događa u centru, sve što je malo izvan nije interesantno, jer nije vidljivo.
Skatepark u Sušačkoj Dragi tako ste napravili sami – pozamašan je to projekt za odraditi diy pristupom, kako je napredovao izvedbeni proces, s kakvim ste se poteškoćama susretali?
– Jesmo, i to nam je najveći uspjeh. To je sama srž skejtanja, da s frendovima gradiš elemente koje ćete kasnije skejtati, a pri tome svaki dan naučiš nešto novo o samom procesu. Osobno najdraža stvar koja se dogodila na riječkoj skate sceni, iako bi ti bilo koji drugi riječki skejter istaknuo rampu na Harteri, jer nas je tamo bilo najviše. Krenulo je od skateparka na Zametu, zapravo od toga što je njegov finalni rezultat bio skroz drugačiji od prvotnog nacrta – zametski je park trebao biti betonski, a na kraju je ispao totalno sranje. Tamo možeš skejtati jednu te istu stvar, i nakon nekog vremena, jednostavno spališ na mozak, nema nikakvog napretka. Konstantno smo tražili neko mjesto koje će nam dati više od tog skateparka. Marino Valentić 2013. godine našao je prostor bivše vojarne u Sušačkoj Dragi, koji je imao odličan flat, a mi smo ga izbetonirali i uredili sami. Uglavnom nas je bilo troje, a najveći dio radova odvio se u naredne 4 godine. Zainteresiranost riječke scene bila je u valovima, Mjesni odbor Draga, kao i stanovnici okolice, podržavali su nas vidjevši da radimo dobru stvar. Prvi smo put dobili respect jer nešto radimo, energija je bila odlična. Nažalost, cca 7 godina nakon postavljanja ograde koja bi trebala braniti ljudima da onuda bacaju smeće, tamo više ništa nismo mogli raditi, jer nismo imali kuda dovesti materijal. Žalosno je što klinci razbijaju taj place, a grad ne čini ništa kako bi ga zaštitio. Pitam te, kakav je to grad? Dakle napravili smo nešto za dobrobit kulture ovoga grada, što nitko ne želi zaštititi, mulci to razbijaju – i do kada bi mi to trebali obnavljati? Volim grad koji teče…
Frustrira li te pomalo to što ste se samoinicijativno uhvatili neke vrste društveno-korisnog rada, a na kraju ispada da ste ga radili isključivo za sebe?
– Napraviti diy place nije bila naša dužnost, bila je želja i gradili smo ga za nas. Mogao se priključiti tko god je htio, međutim, nije bilo nekog odaziva. Pomalo smo gradili i tamo skejtali, ja u tome ne vidim ništa loše. Betonirali smo sve na ruke, nije bilo struje. Dug je put od ceste do Drage… Good times! Moramo gledati pozitivno, možda da smo imali dobar skatepark nikad ne bi gradili Dragu – a danas ispada da više vrijedi 30 minuta skejtanja u istoj nego pola dana u skateparku.
Kako je nastao i od kada djeluje Simple skateboards?
– Za vrijeme srednje škole i faksa radio sam u dva skateshopa i uvidio da nema smisla da neki srednjoškolac skuplja novac od marende kako bi si kupio dasku od 500 kuna, kada to ne mora biti baš tako. Pokrenuo sam Simple skateboards 2016. godine s ciljem je da si svaki skejter u Hrvatskoj može priuštiti dasku po realnoj cijeni – ako se netko stvarno želi baviti time, ono što na toj dasci piše, trebalo bi mu biti nebitno. U globalu sve radim sam, ali Mihael Šandro, prijatelj i grafički dizajner, od velike mi je pomoći. Upoznali smo se prije kakvih desetak godina, krenuli snimati zajedno, i odmah si kliknuli. Kada ja imam ideju za grafiku, on odmah napravi vektor za tu grafiku, odlično funkcioniramo, iako ponekad raditi sa mnom zna biti živa muka, haha. Kad nešto krenem raditi ozbiljno, imam viziju gotovog proizvoda i tom se idejom vodim do kraja, bez previše odstupanja. S Mihaelom mi je super raditi, jako je teško naći nekoga tko te tako dobro razumije – bez njega sigurno ne bih mogao imati Simple skateboards. Hrvoje Skočić također je osoba na koju uvijek mogu računati što se tiče fotografije. Simple je moj bijeg od skate industrije, samo jedan mali prozor u „zdravu viziju skejtanja“. Danas se mnogi dokazuju, skejtaju da bi ih netko sponzorirao, prepoznao. Glup je cilj biti brend, davati svoje vrijeme i zdravlje da bi predstavljao nešto što, zapravo, nema veze s tobom.
Dakle želiš se riješiti komercijale pod svaku cijenu.
– Cilj mi je, u svemu što radim, pa tako i snimanju, prikazati zdravo skejtanje. Dakle, sve što radim, radim za dobrobit skejtanja. Edite koji su online, pregledali su ljudi koji su ih ciljano tražili, i to je publika koju ja želim imati. Ne želim se reklamirati, cilj je da se brend sam reklamira, odnosno, da ga reklamiraju ljudi koji ga kupuju, a svi ga kupuju ciljano. Želim da ljudi koji nešto od mene kupe pričaju sa mnom, da proizvod dobiju od osobe koja je dio toga – danas iza 90% velikih brendova stoje nekakvi businessmani, koji nemaju veze sa skate svijetom. Tako se gubi core, i skejtanje postaje komercijalno.
Moram priznati da su tvoji angažmani na skejterskoj sceni u najmanju ruku pohvalni, a osim toga, ovakva se gorljivost, pogotovo nakon 20 godina bavljenja time, rijetko viđa.
– Možda je dječje i naivno, ali je all in. Ljudi s kojima skejtam su ljudi koji su svjesni da mi nemamo pojma skejtati. Imamo Internet, putujemo – svjesni smo koliko smo maleni, ali to svejedno radimo. To toliko vrijedi, jer nije bitan trik, bitno je srce. Ljudi bi trebali to shvatiti, ponekad im treba i više od deset godina da dođu do tog zaključka. Veliki je korak kada netko na glas izgovori „važno da ja guštam u tome“, tada se obično gubi potreba za dokazivanjem.
Današnje društvo pojedincu jako nameće tu potrebu za dokazivanjem – postoji sto različitih društvenih mreža, influenceri nam maltene ulaze u jutarnju šalicu kave – naravno, svi moraju biti posebni, različiti i unikatni, od njih se konstantno očekuje novi sadržaj. Guy Debord imao je pravo kada je taj fenomen nazvao „Društvom spektakla“.
– Svatko ima izbor. Razumijem da je skejtanje jako razgranat pojam – imaš influencere, ljude koji skejtaju samo street, samo web, ili samo conteste, sve je to dio skejtanja i svatko će izabrati ono što voli. U suštini svi znamo što karakterizira zdravo skejtanje, ovo drugo je stvar neukusa, recimo, haha. Ne daj bože da svi idemo tamo gdje nam društvo nameće, jer put kojim ide većina – kriv je put. To je easy way out, ljudi koji samo žele negdje pripadati. Puno mladih skejtera danas u neku ruku preskače povijest, trče ka previsokim ciljevima i izgube se putem, jer su prvi korak na skejt učinili iz krivih razloga.
Simple je moj bijeg od skate industrije, samo jedan mali prozor u „zdravu viziju skejtanja“. Danas se mnogi dokazuju, skejtaju da bi ih netko sponzorirao, prepoznao. Glup je cilj biti brend, davati svoje vrijeme i zdravlje da bi predstavljao nešto što, zapravo, nema veze s tobom.
Nino Jurlina
Od kada se baviš snimanjem, koliko je ono važno za Simple skateboards?
– Kada sam počeo raditi Simple, vizija mi je bila da uvijek postoji glavni projekt kojim ću se baviti, glavni film, za kojeg čuvam najbolje klipove i najdraže trikove. Kada sam pokrenuo brend, svaki bih ponedjeljak na YouTube stavio kratki edit, od dvije do pet minuta. Oni služe za prezentaciju ideje brenda. Skejtanje, snimanje i montaža oduvijek su bili povezani, kroz njih odmah vidiš kako brend diše. Većina Simple edita ne prikazuje dobro skejtanje, ali opet su u neku ruku važni. S druge strane, za klipove koje čuvam za filmove mogao bih potpisati da nešto vrijede. Da se razumijemo, i to je jedan apsolutni kurac gledamo li cijeli svijet, ali, mi smo svjesni toga, znamo gdje nam je mjesto. Skejtam isključivo s ekipom čiji mi vibe paše, i moji filmovi prikazuju divne uspomene koje imam upravo s tom ekipom, a osim toga, dobar su pokazatelj toga kako se grad i ljudi u njemu mijenjaju.
Do sada si snimio dva filma, Brothers iz 2018. godine, i Ubuntu, koji će svoju premijeru imati na ovogodišnjem Vladimir Film Festivalu. Kako je tekao proces snimanja, jesi li zadovoljan finalnim produktom?
– Prvi film, Brothers, nastao je 2018. godine, i tamo nas jako puno skejta. Iz današnje bih perspektive rekao da je taj film malo previše emotivan – naglasak nije na tome kako se skejta, nego na zajedništvu kolektiva, on zapravo prikazuje ideju brenda Simple skateboards. Iako je cilj bio da se vidi ta emocija, to nije uvijek dobro, jer filmu tako opada standard, gubi se težina pojedinih trikova, i oni padaju u drugi plan. Drugi film, Ubuntu, traje 13 minuta i sniman je pet godina, dok Brothers traje četrdeset minuta, a sniman je tri godine, što ti govori o malo strožem odabiru sadržaja. Možda sam kod montiranja prvog filma trebao postaviti višu granicu, bio sam prilično blag. Ali, svaki moj skate video zapravo trikove postavlja u drugi plan ne bi li tako poslao neku poruku veću od skejtanja – skejtanje je samo jedan segment života, mi kao ljudi vrijedimo više nego kao skejteri. Uvijek nastojim kroz video provući neku temu koja će publiku potaknuti na razmišljanje. U drugom je videu ta problematika puno jasnija nego u prvom, što mi je drago, mogao bih reći da sam zadovoljan. Prije tri godine imao sam viziju kako taj film mora izgledati, i to se nije promijenilo, za neke sam stvari baš „kamen“, tvrdoglav sam, teško mijenjam stajalište. Neću reći da je nešto dobro ako ja u srcu to tako ne osjećam, više vrijedi ako kažem da nije dobro, da može bolje – na tebi je da biraš je li to hejt ili support, tanka je granica. Ova mi je tema životna, imam potrebu prikazati stvari kakve jesu, kako bi one mogle ići na bolje. Možda problem nastaje kada ljudi počnu odvajati privatni život od skejtanja, jer su „prestari“. Ali nisu prestari za živjeti na staroj slavi koje nikad nije bilo. Kako takva scena, bila ona skate, glazbena, ili bilo koja druga, može napredovati?
Skate film festivalom ne mogu se pohvaliti niti neki veliki svjetski gradovi, dok se, jedini takav tip događaja u Hrvatskoj, održava u Fažani. Koliko je Vladimir Film Festival značajan za skejtersku scenu?
– Vladimir Film Festival je krenuo tako što je ekipa skejtera iz Fažane stavila par stolica pred platno i krenula zajedno gledati skate videe – to je bilo za vrijeme ljetne sezone, shvatili su da se ne stignu družiti, da ne stignu skejtati, i tako su pokrenuli festival. S vremenom se skupljalo sve više ljudi – 14 godina nakon, cijela Europa zna za Vladimir Film Festival. Taj je festival čisti primjer zdravih ljudi koji briju na zdravo skejtanje, bez industrije i uglavnom neovisni. Tamo zato možeš vidjeti stvari koje nećeš vidjeti nigdje drugdje – postao je jako značajan festival zato što je iskren, tamo nema mainstreama. Za jednu Fažanu to je veliki uspjeh, i ja sam jako sretan što imam premijeru filma na Vladimir Film Festivalu, supportamo se međusobno, iako nas je malo, ta scena opstaje lako. Rijetkost je da na tako malom području, kao što su Istarska i Primorsko-goranska županija, postoji par ljudi koji snimaju VX kamerom, i briju na taj tip skejtanja – na underground scenu, za koju znaju da ima određenu kvalitetu. Takav se video odmah i gleda drugačije, boja, zvuk, vibe je drugačiji. Više puta mi se dogodilo da negdje cijeli dan snimamo, i dođem doma, a kazetica je prazna ili izglithcana, nema ničega na njoj. Vraćaš se natrag, vježbaš strpljenje…
Osim snimanjem, baviš se i izradom figurica od starih skate dasaka. Kako si došao na tu ideju?
– Save the trees zapravo je produkt „moje depresije“. Prije godinu i pol dana shvatio sam da sam totalno fizički sjeban. Mislio sam da je problem u koljenu, da bi na kraju ispalo da imam djelomično iščašenje ivera, diskus herniju donjeg dijela kičme, i kuk mi je za operaciju, što se nabralo u dvadeset godina skejtanja. Operaciju sam odbio, ali dobio sam pola godine fizikalne terapije, i tada me doslovno oprala depresija života. Zabranili su mi skejtanje, i tada sam se zapitao, što sad? Od svojih početaka skejtanja čuvam sve daske, sve ih imam doma, pa sam počeo od njih raditi figurice. To mi je baš hobi, radim to kad stignem. Nisam nikakav umjetnik, samo imam ruke koje u slobodno vrijeme koristim kako bih stvorio nešto od starih skate dasaka. Puni je to krug – skejtanje, snimanje, i umjesto toga da se daske bacaju, od njih napraviti neki proizvod – na neki način, kao da vratiš skejtanju.
Iz tvojih se odgovora već dalo naslutiti da skejterska scena u Hrvatskoj nije baš na uzlaznoj putanji – što misliš, zašto je to tako, gdje vidiš prostor za napredak?
– Hrvatska je mala sredina i sa svime se kasni, naravno da ne možemo očekivati da smo u istom rangu s Europom, ali problem je i to što je sam mindset ljudi krivac zašto ovdje scena izgleda kako izgleda. U Rijeci bi prvenstveno trebalo osvijestiti grad, da shvate da skejtanje nosi više benefita nego minusa, što ne bi trebalo biti teško – samo treba pogledati ostatak Europe. Problem je što se u tu istu Europu cijelo vrijeme ugledamo, ali joj se kao društvo ne približavamo. Skejterska bi scena mogla biti puno bolja kada bi se svi malo više usmjerili u kolektiv. Skejtanje je danas samo neka vrsta druženja ili treninga, nije prirodno kao što je nekad bilo. Od kuda nekome pravo da se naziva skejterom, ako ga je sram da ga ljudi vide sa skejtom? Više takvih primjera u istom okruženju stvara scenu. Dakle, skejtanje u Rijeci ne postoji. Kada bi imali kvalitetan skatepark, siguran sam da bi to bilo drugačije. Bez skejtera na ulici grad nam nikada neće dati park, a skejtera nema jer nema ni parka, i to je začarani krug. Dobar skatepark je baza od koje kreće skejtanje – mjesto na kojem će se okupljati svi riječki skejteri, i gdje će mlađi moći vidjeti starije. Scena bez njega ne može rasti. Na skateboard gledam kao na alat za dolazak do sreće, a na skejtanje kao na put kojim ideš da bi shvatio tko si, zaključuje Nino Jurlina.
Istaknuta i ostale fotografije: Nino Jurlina
#Nino Jurlina #Save the trees #Simple skateboards #Skateboarding #Ubuntu #Vladimir Film Festival
