Nove etno jazz stranice Tamare Obrovac

Nema tome dugo da je Tamara Obrovac objavila albume Nuvola (2023) i APOXYOMENOS recomposed (2024). Kao što je bilo i za očekivati, to su dva uvelike različita albuma. Prvi je snimila sa svojim dugoročnim suradnicima: ovih dana preminulim Matijom Dedićem na klaviru, Žigom Golobom na kontrabasu i Krunoslavom Levačićem za bubnjevima. Drugi sa svojim povremenim suradnikom klaviristom Stefanom Battagliom (1965), izvođačem koji snima za renomiranu europsku diskografsku kuću ECM koja samu sebe opisuje ovim riječima: the most beautiful sound next to silence, najljepši zvuk pored tišine. A među Battaglijinim albumima ističe se onaj posvećen filmskom redatelju i frijulijskom dijalektalnom pjesniku Pier Paolo Pasoliniju iz 2007. godine.

Ako se Nuvola (u prijevodu oblak) još uvijek drži postojano etno jazza, APOXYOMENOS recomposed odstupa uvelike od toga glazbenog izričaja. Istarskog ili kakvog god. I u tome Tamara Obrovac ostaje dosljedna sebi samoj i svojem glazbenom izričaju.

Dovoljno je prisjetiti se npr. albuma Neću više jazz kantati (2009). Rijetki su doista ovdašnji glazbenici spremni, ne samo mic po mic, tek onako, ponuditi publici ono na što ona baš ni nije uvijek spremna. A takva ponešto tradicionalna ili čak konzervativna ostaje skoro pa navijek. Samo i jedino sebi na štetu. Uz to, recentniji je Tamarin album o Apoksiomenu izrijekom posvećen njezinom ocu i apstraktnom slikaru Ivanu Obrovcu. Napokon, kako smo mogli vidjeti nedavno na trećem televizijskom programu, Tamara već ima spreman glazbeni materijal kojim, koliko nam je poznato, i album o Apoksiomenu doživljava već svoje preosmišljavanje u formi improvizirane glazbe u četveročlanoj formaciji. Sažeto rečeno, Tamara Obrovac vodi se idejom sporog, ali trajnog revidiranja vlastite skladateljske i izvođačke prošlosti.

Novi album Tamare Obrovac na svojevrstan je način najavljen skladbom “Oče moj” s prethodnog Nuvola što je bio sniman u talijanskom gradu Sieni. Rječito to govori o njezinoj sposobnosti iznenađenja, toliko kronično nepoznatoj tolikim estradnim protagonistima. (Usput i naoko izdaleka, tijekom famoznih devedesetih godina glazbeni kritičar Zlatko Gall kazao je nešto ne samo iznimno važno već i zanimljivo: postoji cijela jedna glazbena produkcija koja funkcionira naizgled savršeno dobro bez ikakve glazbene kritike. Ona je praćena sa stranica društvene i senzacionalističke kronike. Ne radi se ni o čemu izvanrednom i neobičnom, a naziva se estrada i time se diči bez početka i kraja.) Album APOXYOMENOS nosi, dakako, ime Grka kojemu je kip pronađen u akvatoriju Maloga Lošinja bio posvećen. Vjerojatno otuda i privremeno napuštanje istarske etno tradicije. Ako u tome već ranije nismo bili informirani ili smo samo to zaboravili, diskretne i nenametljive napomene uz popratnu knjižicu CD–a ipak upozoravaju da se radi o nekome tko je imao udjela u događaju što su Grci smatrali od posebne važnosti. Toliko povijesno i kulturno važnom i presudnom da se Apoksiomenovo ime povezuje uz Homera i rata oko prelijepe Helene, one “ugrabljenice” koja se deset godina nalazi u zatočeništvu u maloazijskoj Troji.

Ne vrijedi prepustiti se zaboravu: Tamara Obrovac nije tek od jučer sklona svijetu koji nestaje pred našim očima.

Ovdje se konkretno radio o “potonulom kulturnom dobru” (Hans Naumann), o Ilijadi i Homeru. Dijelove Euripidovih Trojanki koje također upućuju na događaj o kojemu je Homer pripovijedao za ovu je priliku izabrala vrsna poznavateljica klasične drame Lada Kaštelan. Euripida  možda pamtimo po bakhama i kultu boga Dioniza, no on ovdje pjeva o Apoksiomenu i nesretnoj majci: Αποξυόμενος/ μελέα μάτηρ. Za razliku od toga, kao da nije bilo dosta skoro pa nedavne ekranizacije Ilijade: plaža ispred televizijske Troje kao da je plaža Omaha na normandijskoj obali gdje je 1944. započeo “najduži dan”, a fotograf Robert Capa ga snimio iz desantnog plovila koji trenutak prije otvaranja mitraljeske vatre. Nuvola se, dakako, drži lokalne etno tradicije. S time u vezi neka ne bude bespotrebno istaknuti: ovdje se posrećeno radi o tzv. izmišljanju tradicije jer tradicija koja se ne obnavlja, i to korjenito, osuđena je na tiho i dugotrajno propadanje. Time se postiže učinak očuđavanja jer klasičan Homerov svijet kao da s pomoću pamćenja i imaginacije stoji uz svijet istarskih melodija i njihovih današnjih istaknutih izvođača poput Darija Marušića (glas, violina, sopele i mišnice) ili pazinske etno grupe Veja. (Naziv grupe označava tradicionalno bdjenje uz mrtvo tijelo.)

U svima formacijama s kojima nastupa Tamara Obrovac pokazuje sposobnost eksperimentiranja. To nisu nenajavljeni eksperimenti, ali ipak su iznenađujući. Jednom su to rearanžirane pojedinačne skladbe, drugi put revidirano izdanje prethodnog albuma (Ulika revisited), treći live izvedbe dotadašnjeg repertoara, a sada se nalazimo pred nepoznatim glazbenim materijalom. Kao da smo u ranoj fazi Tamarinoj. Oba albuma zvuče svježe. Srećom, uskoro ćemo, valjda, početkom srpnja moći uživo poslušati Tamara Obrovac Quartet u Matuljima. No, u smislu završne riječi i vrednovanja ovih dvaju albuma nešto valja još navesti. Radi se o usporedbi starog i novog materijala. Na albumu Sve pasiva (2003) Tamara Obrovac u jednom trenutku zapjeva joh, joh, joh i kataloh. Te riječi označavaju nešto strašno i nepoželjno: “Učku te nam jopet, jopet proškuljati/ našu goru našu grudu nazed zbužati// zumpa pa zumpa pa/ zumpa pa pa// joh joh joh i kataloh (stihovi Drage Orlića). No, to Bože sačuvaj ima i svoj nastavak što ga pjeva Franci Blašković: “Učki rabi gud vibrator/ Učki rabi gud vibrator/ calibro delle tet[t]e/ calibro per le balene”. Ovakvih vrckavih tonova na dva nova albuma nema. No, to ne bi smio biti problem. Tamara Obrovac nastavit će snimati nove albume.

Istaknuta fotografija: nastup Tamara Obrovac Quarteta u HKD-u u ožujku 2024.; i Klara Stilinović Tušek