Stegnulo me oko srca dok sam čitala najnovije vijesti o zatvaranju riječke tržnice na Brajdi i nuđenja cijelog paviljona 1 glavne riječke tržnice u zakup. Baš jako.
Moja pranona je bila mlikarica. Moja nona je u penziji prodavala povrće iz svog vrta na placi. Roditelji su mi oboje redovito nakon posla išli u špežu na placu. Ja još uvijek kupujem na placi, jer je ovdje Milman s najboljom kavom i jer tu imam par svojih teta i barbi s kojima uvijek proćakulam. Jer tamo mogu naći najbolji češnjak i jedinu ribu koju vrijedi kupiti. Jer mi dijete uvijek dobije kakvu breskvu na poklon, ili čak cijelu vrećicu voća. Jer je povrće i voće skuplje, ali puno, puno, puno kvalitetnije nego katastrofalno loše voće i povrće iz nama dva najbliža marketa. Na placu redovito šaljem i muža kojem, kako je Nijemac i ništa ne kuži, obvezno dam i dijete u kolicima, u nadi da će mu se prodavači smilovati pa će i njemu izabrati najbolje proizvode, onako kako ih biraju meni. Na placi se redovito nalazim na kavi s tatom, koji je sada u penziji. Uglavnom, ja sam četvrta generacija obitelji kojoj je riječka placa važna točka u životu.
I zato me steže oko srca kad gledam kako se riječka placa uništava lošim gospodarenjem. A nije nužno. Pogledate li na Google Maps, vidjet ćete da se placa redovito spominje među turistima kao glavna destinacija u gradu. Hvale je zato što je nešto rijetko: otvorena placa koja još uvijek funkcionira kao gradska tržnica, na kojoj se mogu sresti normalni ljudi u dnevnoj kupovini i na kojoj se može osjetiti život grada.
Pri svakoj analizi tržnica važno je razmisliti koju svrhu one imaju u gradu, jer nemaju sve istu. Postoje gradovi – i tu spada velika većina europskih gradova – u kojima su ulogu tržnica potpuno preuzeli marketi, a otvorene tržnice su ili potpuno pozatvarane, ili se otvaraju samo vikendom i služe prodaji, recimo, antikviteta, rabljene robe, što bi moja mama rekla džidža-midža. Tu spadaju tržnice po sjevernoj Europi, od kojih su neke slavne, kao Camden Market u Londonu za odjeću ili Arkona Markt u Berlinu za namještaj. Te tržnice imaju svoju ljepotu i funkciju, ali to nije to.
Puno su rjeđe tržnice koje još uvijek prodaju svježe voće i povrće, mliječne i mesne proizvode. U mnogim europskim gradovima, otvorene tržnice voća i povrća su izgubile svoju ulogu svakodnevne kupovine jer su takvi prostori, u centrima gradovima, jako skupi. Tamo gdje su se održale, često prodaju male količine robe po napuhanim cijenama. Takve tržnice sam prvi put susrela dok sam živjela u Italiji – tržnice za turiste, na kojima nitko drugi nije kupovao, na kojima je sve bilo nevjerojatno skupo, tržnice kao nekakav igrokaz gradskog života kakav više ne postoji. Bile su mi nevjerojatno tužne. A najtužnija od svih mi je Torvehallerne u Kopenhagenu, tržnica namjenski sagrađena kao turistička tržnica. Torvehallerne je zatvorena tržnica koja nudi uglavnom gotovu hranu po apsurdnim cijenama, i koju posjećuju isključivo moji prijatelji Australci kad jednom u deset godina posjete Europu i sve im se čini jeftino.
Još rjeđe od ovih su tržnice koje se otvaraju vikendom, ili jednom mjesečno, ili sezonski, na kojima se prodaje svježe voće i povrće, ali često neke posebne vrste – lokalno, biološki uzgojeno, itd. Farmers’ Markets su uglavnom jako skupi, i ljudi vole na njih ići, ali rijetko na njima kupuju. Tu i tamo, neke bogate tete koje si još mogu priuštiti da žive u centru grada, kupuju šminkerski, neki posebni sir ili začin. Tu bih ubrojila i adventske markete kakve vole Nijemci, razne Bele Nedeje i druge vašare posebne namjene na koje ljudi idu da se pokažu i druže.
Najrjeđe od svih su prave, žive tržnice, na koje građani svog grada svakodnevno idu u špežu. Takve tržnice očuvale su se samo u rijetkim gradovima, uključujući i hrvatske. Te tržnice su posebne, i privlače i turiste, i urbaniste, i veliki su adut kad ljudi biraju u kojem će gradu i u kojem kvartu živjeti. Te tržnice su krhki ekonomski ekosustav lokalnih proizvođača, dobavljača, prekupaca i krajnjih kupaca.
Važne su za grad jer su glavna veza između lokalne proizvodnje hrane i lokalnih kupaca. Važne su za restorane koji u ponudi imaju lokalne proizvode. Važne su za lokalne proizvođače, jer njima najlakše mogu doći do lokalnih kupaca koji razumiju njihove proizvode. Najznačajniji primjer ovog fenomena je slavni Tsukiji market svježe ribe u Tokyu, na kojem Japanci licitiraju za najbolje komade ribe na svijetu, a oko glavne hale jos stotine, ako ne i tisuće, malih prodavača prodaje sve moguće ribe, školjke i mekušce ovog svijeta. A važne su i za grad, jer su mjesto društvenog okupljanja, jedno od mjesta na kojem grad autentično živi.
Da bi se ovakva, kompleksna tržnica održala, potrebno je puno pretpostavki. Važni su makro društveni faktori: visoka kultura prehrane, mreža lokalnih proizvođača hrane i lokalnih restorana koji plasiraju i cijene lokalne, autohtone proizvode, te kultura društvenog okupljanja oko hrane i na javnom prostoru grada. Ali tu su i mikrolokacijski faktori: lokacija dobro integrirana u grad, i cestovno (zbog prodavača) i pješački i javnim prijevozom (zbog kupaca); lokacija percipirana kao sigurna i ugodna za boravak; vidiljivost u gradu; te osnovna infrastuktura (javni WC, parkiralište, zaštita od kiše i sunca, klupe). Tržnice sve ove sustave istovremeno i ojačavaju i o njima ovise. Riječka placa, primjera radi, svojom prisutnošću hrani tri gradska bloka puna restorana – nekih od najboljih riječkih restorana. Da se zatvori tržnica, nije sigurno da bi se ijedan od tih restorana dugoročno održao. Istovremeno, svaki napad na pješački i društveni život grada, na javni prijevoz u centru, na lokalnu proizvodnju hrane, ili na kupovnu moć građana, odrazit će se i na ekonomsku stabilnost tržnica.
Puno je lakše organizirati mjesečni sajam antikviteta ili ploča, adventski sajam ili Belu Nedeju, nego kontinuirano graditi i razvijati kompleksnu ekonomiju gradske tržnice. Takva tržnica, a pogotovo mreža takvih tržnica, je cijelo malo poduzeće, koje mora imati svoju strategiju poslovanja, svoje investicije, mora pratiti društvene i gastronomske trendove i neprestano se razvijati. Takve tržnice ne opstaju stihijski, pogotovo ne u eri automobila, trgovačkih centara i internetske kupovine.
Ali tržnice su važne za gradove i društvo, iz svih ovdje nabrojanih razloga. Zato gradovi koji su ih očuvali svoje tržnice strateški promišljaju.
Ovih dana čitamo u Novom listu da je grad Rijeka odlučio riješiti nagomilane probleme gradskih tržnica Rijeka i Brajda tako da zgradu paviljona Brajde potpuno zatvori, a na riječkoj tržnici cijeli Paviljon 1 (najbliži ulici od tri povijesna paviljona) da u zakup jednom zakupcu, preko javnog natječaja, na period od 20 godina.
No, dalje čitamo da su grad Rijeka i Rijeka plus, komunalno poduzeće koje upravlja tržnicama Rijeka, Brajda i Zamet, do ove odluke došli nakon analize drugih gradova, a posebno drugih mediteranskih gradova „poput Barcelone i Trsta“. Ostala sam lagano zabezeknuta ovim podatkom.
Trst, čije tržnice muče isti problemi kao i riječke, ovdje se nikako ne može staviti u isti koš s Barcelonom, gradom čije su tržnice svjetski primjer najbolje prakse, i čije komunalno poduzeće za upravljanje tržnicama svoju ekspertizu izvozi kroz skupi međunarodni konzalting. Barcelonu je točnije promatrati usporedo s, recimo, Melbourneom, jer se radi o dva grada približne veličine – od oko 3-5 milijuna ljudi – koji su vrlo uspješno očuvali gradske tržnice.
Nisam sigurna jesu li se grad Rijeka i Rijeka plus ikako zaista informirali o gradovima koje spominju. Promaknulo im je, na primjer, da gradovi koji uspješno upravljaju ne s tri, nego s desecima gradskih tržnica, poput Barcelone ili Melbournea, za te tržnice imaju osnovano posebno poduzeće – koja se, za razliku od Rijeka plusa, ne bavi usput i parkiralištima, istraživanjem prometa, održavanjem autobusa, i slično.
Grad Barcelona, koji upravlja mrežom od preko 40 tržnica u gradu i oko 75 u široj urbanoj zoni, 1991. je osnovao komunalno poduzeće IMMB, odnosno Gradski institut za tržnice Barcelona. Otada IMMB strateški razvija barcelonske tržnice, te ih sustavno modernizira uvođenjem bankomata, parkirališta, dostave na kućnu adresu, i slično.
Grad Melbourne, koji nema jedinstvenu gradsku upravu poput Barcelone, nego je, kao i riječka aglomeracija, administrativno rascjepkan, također ima odvojena komunalna poduzeća za svojih 40-ak stalnih i stotinjak privremenih tržnica. Glavna gradska tržnica, povijesni Queen Victoria Market, je komunalno poduzeće u vlasništvu City of Melbourne, jeftiniji i balkanskiji Dandenog Market je komunalno poduzeće u vlasništvu City of Dandenong, šminkerski Prahran Market je u vlasništvu City of Stonnington, ali njime upravlja nezavisni odbor direktora tako da su odluke o upravljanju u potpunosti odvojene od gradske politike, itd. Svaka od tih tržnica ima svoju web-stranicu, svoj program događanja, promovira svoje prodavače i obrte, jako se reklamira kroz turističku zajednicu, ulaže u marketing kroz partnerstva s gastronomskim emisijama (npr. Masterchefom) i časopisima, i na sve moguće načine se ponaša kao normalno trgovačko društvo orijentirano na razvoj i zaradu.
Gradu Rijeci je promaknulo i da sve ove tržnice imaju svoje strateške planove.
Queen Vic Market je upravo u dugom procesu konzultacija s građanima oko novog, doduše nepopularnog, petogodišnjeg strateškog plana. (Vlada bojazan da će se tržnica previše komercijalizirati naglaskom na više brze hrane, a manje svježeg voća i povrća – tu je veliki loš primjer La Boqueria u Barceloni, turistificirana tržnica koju stanovnici Barcelone danas izbjegavaju.)
IMMB za barcelonske tržnice razvija desetogodišnje strateške planove. Predzadnji, za period 2005-2015., je važan dokument kojim se cijela mreža gradskih tržnica revitalizirala kroz agresivnu modernizaciju i investicije od 133 milijuna EUR. Glavni elementi strategije su bili standardizirani: sve tržnice dobile su nove, moderne pogone za hlađenje i skladištenje hrane, veliko parkiralište, supermarket, i veliki marketing kojim su promovirane kao alternativa šoping centrima. Tržnice su dobile važne arhitektonske intervencije, npr. sad već jako poznati šareni, valoviti krov tržnice Santa Caterina Enrica Mirallesa i Benedette Tagliabue. Također su nad svima provedena revizija ponude kroz smanjenje broja štandova, i reorijentaciju na gastronomiju, odnosno pripremu i posluživanje hrane i pića. Ovaj posljednji element je posebno kontroverzan jer je baš time, po mnogima, La Boqueria izgubila svoju funkciju tržnice i postala turistička destinacija.
Također mi se čini da predstavnici riječke uprave nisu obratili pozornost na aktivno kultiviranje i razvijanje ponude društvenih događanja kojom se bave ove uspješne tržnice. Kroz godine, melburnške tržnice su se ispraksirale u pozicioniranju tržnice kao mjesta na kojem se okuplja kvart, pa vikendom imaju degustacije, festivale različitih kultura, i igre za djecu, tijekom toplijih mjeseci često organiziraju večernja događanja s bendovima, plesnjacima i brzom hranom, a nije im strano ni organizirati koncerte na parkiralištu. Svoju ponudu svježe hrane i restorana oblikuju jednakom pažnjom kao i bilo koji trgovački centar, tako da svaka tržnica, pa i najmanja, ima nekoliko velikih štandova s lokalnim voćem i povrćem, mesnicu i ribarnicu, te barem jedan pravi kafić. Nikad im se ne bi moglo dogoditi, kao što se dogodilo glavnoj riječkoj tržnici, da jednostavno izgubi mesnicu, a da to nitko ne primjeti.
Tu su i suptilnija ulaganja u razvoj. Nekoliko mojih kolega s faksa je tijekom godina radilo na melburnškim tržnicama kroz razne konzultantske projekte za tzv. place–making. Place–making je jedna vrsta fine umjetnosti stvaranja urbane destinacije kroz male intervencije. Ovdje je važno napomenuti da su, za razliku od lijepih povijesnih tržnica kakve imaju Rijeka i Barcelona, melburnške tržnice obično smještene pod običnim limenim krovom na ovećem parkiralištu – slično današnjoj ‘srednjoj Delti’, samo bez azbesta – te su stoga prilično neugledne. No, mnoge tržnice su kroz godine rada s urbanistima place–makerima našle načina da se učine atraktivnijima, npr. kroz suradnje s umjetnicima, lijepim muralima, dizajniranim klupama i stolicama, te uvođenjem zajedničkog brendiranja za sve dućane na tržnici kroz upotrebu skladnih boja, tipografije i vizualnog identiteta.
Da zaključim ovu priču: nikad još nisam čula za posrnulu tržnicu koja je svoju strategiju kupila na javnom natječaju. Ne znam što reći kad čitam gradske službenike kako se pravdaju svjetskom gospodarskom krizom i ‘novim uvjetima života’ za stagnaciju gradske tržnice koja je već godinu dana okružena ogradama i u potpunoj prometnoj blokadi koju joj je grad sam priredio. Tržnice koju upravljačko komunalno poduzeće nije opremilo ni javnim WC-om, ni bankomatima, niti zaštitom od sunca ili kiše, ni zaštitom od poplave. Tržnice koja je 2023. bila osam dana pod vodom, a krivac su bile ‘klimatske promjene’. Tržnice koja nema niti strategiju niti ozbiljno, stručno upravljačko tijelo. Tržnice kojom upravlja grad koji je doslovno odbio uzeti u obzir prijedloge koji mu se godinama nude od strane zabrinutih građana koji, kao i ja, gledaju kako gradska baština i društveno srce grada propadaju. Tržnice treba razvijati pametno, dugoročno, s pažnjom dobrog gospodara.
Puštati tržnice da propadaju, i onda se pravdati ‘novim uvjetima života’ je smiješno i tužno, na razini roditelja koji napusti dijete pa onda kaže da je dijete umrlo jer su mu se ‘promijenili uvjeti života’. Najgori ‘uvjeti života’ s kojima se riječke tržnice trenutno bore su nemar, nebriga i neulaganje grada.
Danas su rijetki gradovi u kojima su funkcionalne gradske tržnice opstale, ali tim gradovima danas mnogi zavide i od njihovih strategija pokušavaju učiti. Tu nema prečaca. Možda je najvažnije u ovoj priči da grad Melbourne ima vrlo stroga pravila o broju, veličini i gustoći šoping centara koji se smiju izgraditi u gradu, tako da nisu u direktnoj kompeticiji jedni s drugima i s gradskim tržnicama. Barcelona, s druge strane, već je 1975. prepoznala tržnice kao polugu za planiranje urbanog prostora, te danas nijedno mjesto u gradu nije više od 10 minuta hoda udaljeno od otvorene gradske tržnice. Barcelona danas ulaže velika sredstva u suradnju sa školama i edukaciju djece o mediteranskoj prehrani, lokalnom uzgoju hrane i slično, kroz posjete i aktivnosti tržnicama – time razvijajući novu generaciju malih gurmana i kupaca. Barcelona, koja je od svojih tržnica napravila brend, i znanje o upravljanju tržnicama danas prodaje po svijetu kao vrhunski konzultantski proizvod.
Kad pogledam način na koji grad Rijeka pušta tržnice da propadnu – skoro bih rekla namjerno – vidim samo nezanimanje za učenje od boljih. URBACT, europska mreža gradova koji dijele dobre prakse na razne teme, imala je tematsku mrežu razmjene znanja o tržnicama u projektu koji je završio 2015. Ti gradovi su još uvijek ovdje, nama blizu, spremni podijeliti znanje.
Ponekad se čini kao da grad namjerno pušta da prostori propadnu, onim istim načinom koji dobro poznajemo iz devedesetih, kad su namjernim zapuštanjem i jeftinom prodajom uništene cijele industrije, uključujući i ukupnu riječku industrijsku proizvodnju. Što je točno poriv za takvim uništavanjem, nije mi jasno, ali možda zato što ne mogu zamisliti mentalni sklop koji bi išao u namjerno uništavanje svog rodnog grada. Ali mislim da je jako važno da se to zaustavi, zbog budućnosti našeg grada.
Jer se nadam da će jedan dan i moje dijete kupovati na riječkoj placi, s djecom i unucima Riječana koji ovo danas čitaju. I da nećemo nostalgično pričati priče kako je tu jednom bila placa, onako kako nam danas nonići pričaju o hotelu Park.
Istaknuti vizual i fotogtrafije u tekstu: Aleš Suk
O tržnicama (2): Europske dobre i riječke loše prakse
#Paviljon 1 #paviljon Brajda #propadanje #Rijeka #tržnica
