Prije nešto više od mjesec dana, objavljen je natječaj za imenovanje ravnatelja/ravnateljice Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Ova likovna institucija ima vrlo važno mjesto, barem za nas „kulturnjake“, u gradu na Rječini. Svojim radom i djelovanjem na području moderne i suvremene umjetnosti, Muzej pridonosi riječkoj kulturnoj sceni, ne samo kao izlagački prostor, već i kao orijentir umjetničke misli, s pomoću koje se ostalo ploviti iznad mentaliteta provincije. Netom nakon što su spojeni Sušak i Rijeka u jedinstveni grad, 1948. godine osnovana je i Galerija likovnih umjetnosti, pod kratkim vodstvom akademskog slikara Vilima Svečnjaka. Sljedeće godine otvorena su vrata Galerije likovnih umjetnosti koja je bila smještena na drugom katu Guvernerove palače (tadašnji Gradski dom kulture, danas Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja), dok je postav sačinjavala izložena jezgra prve muzejske zbirke. Godina osnutka muzeja nije slučajna – nakon devastacije i terora koji je uzrokovao Drugi svjetski rat, tadašnja je vlast krenula u sveobuhvatnu obnovu, kako infrastrukture, tako i kulture. Stručnjaci, čitaj umjetnici i kustosi, bili su poslani, po zadatku, u sve veće gradove Jugoslavije kako bi uspostavili nove kulturne institucije – što zbog propagiranja novih umjetničkih tendencija, što zbog „očuvanja tekovina Narodnooslobodilačke borbe“. Nakon Svečnjaka, ravnateljsku poziciju 1951. godine preuzima povjesničar umjetnosti Boris Vižintin, na kojoj ostaje sve do 1988. godine (inače, jedan od četiri stupa poslijeratne riječke povijesti umjetnosti uz Radmilu Matejčić, Vandu Ekl i Branka Fučića). Već u prvim godinama svojega djelovanja MMSU se predstavio, i postavio, kao ozbiljno mjesto suvremene umjetnosti, a sve zahvaljujući organiziranju Salona 54; „…Po mnogim svojim obilježjima Salon 54 najznačajnija je likovna priredba 50-ih godina. Ne samo zbog toga što iza nje stoji struka, već i zbog činjenice da je to prva suvremeno koncipirana tematska izložba postavljena u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata…“[1]. Lijepo je pročitati da je Rijeka nekada prednjačila u nečemu, pogotovo u izlaganju suvremene umjetnosti. Održani su još Saloni 1956., 1959., 1961. i 1963. godine. U međuvremenu, 1956. godine, Muzej je preseljen na novu lokaciju Dolac 1, gdje je ostao sve do svoje treće lokacije, odnosno preseljenja 2017. u prostor koji je danas već svima znan: H-objekt u Art kvart Benčiću. Prvi je Biennale Mladih održan 1960. godine, a nastavio se održavati sve do 1991. godine, da bi se od 1993. do 1997. godine održale još tri međunarodne biennalne izložbe mladih umjetnika Mediterana. Ali to nije sve; 1968. godine pokrenuta je Međunarodna izložba originalnog crteža, koja je do svojeg gašenja 2001. godine doživjela 16 izdanja. Također, Muzej je 1962. godine promijenio ime u Moderna galerija. Turbulentnih 90-ih godina prošloga stoljeća na ravnateljsku poziciju stupio je povjesničar umjetnosti Berislav Valušek, na kojoj ostaje do 1998. godine. Od 1990. godine Muzej započinje redovito predstavljati hrvatske mlade umjetnike na međunarodnim manifestacijama Biennale mladih Europe i Mediterana, održanim u Marseilleu 1990., Valenciji 1992., Lisabonu 1994., Torinu 1997., Rimu 1999., Sarajevu 2001. i Ateni 2003. godine. Prijelaz milenija, odnosno 1999. godina, također ima bitnu ulogu za ovu instituciju, jer je upravo tada formiran naziv Moderna galerija Rijeka – Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Od 1998. godine do danas, izmijenilo se nekoliko povjesničara umjetnosti i umjetnika koji su vodili instituciju, počev od Ljubice Dujmović Kosovac, Branka Franceschija, Nataše Ivančević, Jerice Ziherl, Ive Matulića, Slavena Tolja i trenutne ravnateljice Branke Benčić.
Nakon tri promjene imena i tri promjene lokacije Muzej moderne i suvremene umjetnosti napokon se nalazi u vlastitom prostoru. Ali toliko željeni prostor niti nakon sedam godina nije još završen. Svakodnevno smo svjedoci kako Art kvart Benčić poprima svoje završne konture – sve okolne zgrade su uređene, okoliš je svake godine sve zeleniji, broj posjetitelja sve je veći, ali H-objekt još uvijek iskače svojom nedovršenosti. Bilo bi puno prihvatljivije da javno glumimo Berlin, pa smještamo kulturne institucije u napuštene industrijske prostore, nego da nam govore kako u gradskoj blagajni nema novaca za dovršenje radova na nečemu što je trebalo biti jedno od istaknutijih nasljeđa Europske prijestolnice kulture. Usporedimo li stanje u Muzeju od prije 50, 60 godina s ovim nama nešto bližim razdobljem, uvidjet ćemo da je od nekadašnjeg Muzeja ostala samo sjena. Naravno, ne znači to da se u posljednjih dvadeset godina ništa nije radilo, ali daleko je to od onog nekadašnjeg standarda. A jesu li tome kumovali gradski oci i raspodjela proračunskog novca? Jesu li se građani Rijeke zasitili suvremene umjetnosti pa se nema za koga raditi izložbe? Ili je možda problem u vodstvu muzeja?
Prema našim saznanjima na natječaj za novog ravnatelja ili ravnateljicu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti pristigle su četiri prijave, možda odgovore na neka od ovih pitanja ponude Branka Benčić, David Lušičić, Morana Matković i Ivan Mesek. Kandidatima smo se obratili s četirima unificiranim pitanjima, njihove odgovore objavit ćemo u srijedu, 28. kolovoza.
[1] Kolešnik Ljiljana, Između istoka i zapada – Hrvatska umjetnost i likovna kritika 50-ih godina, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2006., 212.
Naslovnu fotografiju snimio Aleš Suk
#Branka Benčić #David Lušičić #Ivan Mesek #MMSU Rijeka #Morana Matković
