Bilo bi politički nekorektno da se najprije ne osvrnem na stvar od koje, ovih dana i tjedana, nacija ne svrće pogled, a to je – zna se – Hrvatska na Svjetskom prvenstvu u nogometu. Treba je razumjeti: o sudbini hrvatske reprezentacije umnogome ovisi sudbina hrvatske političke reprezentacije i prezentacije. Vatreni, naime, predstavljaju stožerne državotvorne vrijednosti: domoljublje, vjeru i HDZ, a sve to je sabrano i otjelotvoreno, od glave do pete, u liku i djelu izbornika Dalića. Dakle, o putanji vatrenih u Americi indirektno ovisi i politička putanja vladajuće strukture u državi. Drugim riječima, dublje promjene u RH mogu se očekivati samo na neočekivan način. Od najvažnije sporedne stvari na svijetu (nogometa) prema najvažnijoj glavnoj stvari na svijetu (politici).
Navikli smo se da se vatreni vraćaju s nekom od medalja sa svjetskih prvenstava kao što se navikli da HDZ pobjeđuje na izborima. U naviku nam je ušlo i da je Dalić za/uvijek premijer reprezentacije (a notorni Modrić njen kapetan) kao i da je Plenković za/uvijek izbornik vlade. Stoga su i naša očekivanja 2026. ista kao i prije četiri godine: da se vatreni vrate doma ovjenčani zlatom, srebrom ili broncom te da im priredimo veličanstveni doček u metropoli, po mogućnosti s Thompsonom. No eto, Englezi su ugasili vatrene s dva gola razlike, a prvi – od kojeg je počeo poraz – skrivio je upravo Modrić, počinivši faul za jedanaesterac, po prvi put u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Ima u tomu nekog ozbiljnog simboličkog značenja, a i on sam je simbol hrvatske reprezentacije, pače – za milijune nogometnih fanova u svijetu – i same Hrvatske.
Čiča Miča, pederska priča
Na pripreme prije utakmice Engleska-Hrvatska sam otišao u kinoteku Zlatna vrata da pogledam meksički film “Na putu” (2025.) Davida Pablosa, u sklopu 19. Festivala Mediteranskog Filma (u kojeg sam uskočio netom po povratku s drugog Balkanskog festivala filmske režije u Beogradu). Mala digresija: na prvu loptu Balkan i Split nemaju veze jedno s drugim, ali ako je Split „balkon Balkana“ (kako ga je označio moj lucidni poznanik) onda se možemo loptati i dalje riječima za koje nam ne treba prijevod. U splitskoj kinoteci klima dobro radi pa je sklanjanje u nju od sparine bila dobra odluka, ali film nije. Ne zato što sam ja homofoban, a priča je homoseksualna i odvija se pod vrelim meksičkim suncem (što čini njenu filmsku strukturu nalik sladoledu od čokolade na vrućem asfaltu). Nego zato što je film formalno jednoličan (kao pustinjski pejzaž), usporenog ritma (kao napušeni meksički debeljko u penziji) i prvoloptaške estetizacije homoseksualnih prizora (od zajedničkog tuširanja preko pušenja do guženja).
Takav stilski prosede (nastao vjerojatno iz autorovih privatnih sklonosti), opterećen saturiziranom fotografijom, unatoč nekim naturalističkim prizorima homoseksualnog nasilja, vozi opasno blizu trake kiča, a meni je izazvao sve učestalije zijevanje, ali i želju da što prije pogledam film „Lijepa večer, lijep dan“ Ivone Juke pa da vidim kako je ona prikazala seks gay partizana. Po onomu što sam o njemu pročitao, tu se baš pretjeralo u estetizaciji sodomije (pod nadražujućim svjetlom crvene zvijezde), ne hajući baš za povijesne činjenice i ostale slične stvari, „prevaziđene“ u suvremenom deep fake & post truth društvu. Predosjećam, dakle, vlastito umiranje od te vrste ljepote, baš kao što sam točno predosjetio poraz vatrenih u Dallasu (pa sam se u tom smislu i kladio za simboličan iznos). Fuckat je da nam dobri filmovi daju energiju, a loši je oduzimaju pa sam se poslije projekcije tog meksičkog filmskog mekušca osjećao fucking tired te sam pohitao kući nešto pojesti, a zatim, punog želuca, gledati utakmicu. Gosti u studiju, sve sami nogometni znalci, bili su prije meča puni pozitivnih očekivanja i apriorne pameti, as usual, a nakon poraza ispunjeni negativnim emocijama i naknadnom pameću. Svi pokisli, a zgodna voditeljica u pripijenoj crvenoj haljini, nije se više smješkala (što je meni izazvalo blagi smiješak prije spavanja).
Zaboravni očevi i požrtvovne majke
Slovačka psihološka drama „Otac“ (2025.) Tereze Nvotove započinje i završava scenom jogginga glavnog lika, s tom razlikom što u prvoj trči kući a u drugoj od kuće, sve do iznemoglosti i smrti na cesti. U međuvremenu je, u prvoj trećini radnje, ne htijući ubio svoju dvogodišnju kćerkicu, ostavivši je, po vrućini, u parkiranom autu na suncu. Prebolna kvaka je u tomu što je bio uvjeren da ju je, kao i svaki dan, odvezao u školu tj. njegov mozak je tog jutra bio na automatskom pilotu, a on pod stresom radi važnog poslovnog sastanka i drugih obaveza te je vidio ono čega nije bilo (da kćerkica veselo prolazi kroz školska vrata), a nije vidio ono što jest (da ostaje sjediti na zadnjem sjedalu auta dok on odlazi na posao).
Film počinje benigno, ne obećavajući mnogo: iritantnim dugim kadrovima njegovog kretanja snimljenog s leđa te s gotovo dokumentarističkom fotografijom eksterijera prejako osvijetljenima suncem, a ubrzo postaje i predvidljiv daljnji razvoj radnje (radi opetovanih vremenskih prognoza o vrlo vrućem danu na radiju). Barem je meni stvar bila predvidljiva tj. da će kćerkica nekako stradati (npr. u saobraćajnoj nesreći) ali ne i kako. Šok za njenog oca je užasan, za njenu majku također, a i gledateljima taj događaj odjednom vezuje svu pažnju na nastavak te priče s podlogom u stvarnom životu. Čitamo, naime, u novinama (gotovo periodično) da neko dijete umre od vrućine u zatvorenom autu jer su ga roditelji zaboravili (dok su npr. bili u šopingu). Otac se samooptužuje, život mu se raspao i ništa više, kako sam kaže, ne razumije – kako je moguće da se ljudski mozak može sjećati nečega što se nije zbilo i uzimati, zdravo za gotovo, to kao nesumnjivu realnost.
Pa istražuje i tako saznaje za američkog psihologa koji je otac sintagme „sindrom zaboravljenog djeteta“. Takve stvari se događaju (uslijed stresa, distrakcije itsl.) i mogu se dogoditi bilo komu. To saznanje umiruje njegov um željan odgovora, ali ne i njegovu savjest pa na koncu trči u trenirki u smrt. Novkova preskače scenu pokopa djevojčice i njenih emocionalnih reperkusija na roditelje djevojčice te se fokusira na sudski proces „zaboravnom“ ocu, ne osuđujući ga već ga prikazujući kao dobrog oca i supruga, koji je de facto žrtva vladajućeg društvenog matrixa (posao, karijera, kuća, pokućstvo, mobitel, društvene mreže itd.) i kao takav je nehotice i indirektno počinio strašan zločin tj. ubojstvo vlastitog djeteta. U tomu leži i najveća kritička snaga ovog filma koji se ne libi slobodnog kretanja kamere po putanjama unutarnjih stanja naslovnoga lika (osobito u završnoj sekvenci).
Film „Majka“ Teone Strugar Mitevske iz Sjeverne Makedonije bavi se majkom Terezijom (rođenom 1910. u Skoplju) kao sveticom i ženom, što više kao figurom s feminističkom snagom, kojom se – između ostaloga – borila i izborila za svoj put i stil djelovanja unutar konzervativne strukture Crkve. Film sam gledao na drugom Balkanskom festivalu filmske režije u Beogradu. Nisam o njemu ništa prethodno pročitao pa nisam ni znao o kome se tu radi. Ljepota, senzualna ali pod kontrolom, glavne glumice Nomi Rapas me je odmah zavela na krivi kolosijek, a kako su i ostale redovnice u samostanu bile zgodne i mlade, pomislio sam lak da se tu radi o adaptaciji Diderovote „Redovnice“. Jedna insinuacija stare časne sestre je dala naslutiti i mogućnost lezbijske ljubavne veze u odorama, a lice Nomi Rapas u krupnom planu mi je prizivalo Bunuelove sklonosti.
„Majka“, dakle, posjeduje izrazitu zavodljivu estetsku kvalitetu, discipliniranu dramaturgiju, britke i kratke dijaloge i stanovitu filmsku erotičnost francuskoga tipa pa se gleda s užitkom, iako se tu radi o teškim moralnim dvojbama, patnji i siromaštvu (potonjem izvan zidina samostana). Majka Terezija je prikazana kao žena od krvi i mesa, a ne samo od Duha svetoga, koja se u jednom trenutku lomi da li da postane biološka majka ili majka milijuna siromašnih. Znamo kako je prelomila. A znamo da u stvarnosti i nije bila neka ljepotica. No, pravila filmske privlačnosti i komercijalnosti nalažu lijepa glumačka lica na velikom ekranu, što mi u konkretnom slučaju nije krivo, dapače.
#Ante Kuštre #majka #Na putu #Split Connection #vatreni
