U petak, 15. ožujka, u Galeriji O.K. održano je predstavljanje nultog broja magazina kulturne autonomije „Anti-svijet“. Uz Domagoja Margetića, istraživačkog novinara i osnivača Anti-muzeja Vladimira Dodiga Trokuta, predstavljanju su prisustvovali i dr. sc. Nadežda Elezović, asistentica pri Katedri za povijest i teoriju moderne i suvremene umjetnosti Odsjeka za povijest umjetnosti FFRI, Feđa Gavrilović, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i voditelj Galerije Forum, Branko Cerovac, povjesničar umjetnosti, filozof i kustos i Miroslav Stakić, akademski slikar. Promociju magazina Anti-svijet, moderirala je Katarina Podobnik, kustosica i voditeljica Galerije O.K..
Također, 15. ožujka, označava i 75. rođendan Vladimira Dodiga Trokuta, koji je obilježen performansom „Picasso i Mickey Mouse na riječkom Korzu“, u organizaciji Antimuzeja.
– „U svom istraživanju došla sam do toga, da ako stvari gledamo iz drugog kuta, one malo drugačije i izgledaju, a naročito kada je tema ezoterizma u vezi s umjetnošću u prvom planu. Ovo je zapravo jedna velika tema i teško je nešto reći u par riječi, ali dvije su ključne Trokutove izložbe održane 1980. i 1982. Tema ezoterizma u umjetnosti, zapravo u nekom većem valu istraživanja kreće sredinom 1980-ih. Bilo je ljudi koji su se angažirali pisati 1960-ih, ali to je bila tema koja je zapravo mogla ugroziti karijeru istraživača, a mnogi umjetnici koji su se bavili tom temom, a mijenjali su svijet i sustav umjetnosti, bili su ti koji su ovu temu koristili baveći se dodatnim istraživanjima u povijesti umjetnosti i o tome nisu eksplicite govorili. Recimo, Harald Zeman rekao da je teško iznaći tu povezanost ako nemamo direktan iskaz samog umjetnika. Malo imamo umjetnika na svjetskoj sceni koji su tako eksplicite djelovali u tom sustavu kao što je to Trokut. Isto jedan velika izložba, koja je otvorila široka vrata za istraživanje ove teme, održala se 1987. u SAD-u. Fokus je bio na istraživanju tema ezoterizma u povijest apstraktnog slikarstva do 1987., i tada kreće ključno istraživanje, objavljeno je 19 eseja na tu temu, a mi zapravo doma, već 1982., imamo Trokuta koji realizira svoje dvije samostalne izložbe, koje direktno vežu njegov cjelokupni stvaralački umjetnički opus, a to je onaj koji iz ezoterijskog ulazi u područje umjetnost i tu zapravo umjetnost širi na tu razinu. Marijan Susovski, tadašnji kustos, u popratnim katalozima direktno piše o spomenutim vezama. Povezuje same nazive tih izložbi s kabalističkom, odnosno alkemijskom terminologijom, dok s druge strane govori o artefaktima koji su bili izloženi, Trokutove ambijentalne instalacije, naročito pučke rukotvorine kojima on daje poseban alkemijski značaj. Zapravo on svoju tradiciji Dalmatinske zagore veže uz okultizam. U području transavangarde, naročito konceptualne i postkonceptualne umjetnosti američkog zapadnog tipa, uglavnom je umjetnost usmjerena na istraživanje ne duhovnih aspekata, kao što je to prisutno u centralnoj i istočnoj Europi, a naročito kod nas. Ono što se zbiva u zadnjih par godina, što ja primjećujem, je veliki interes za Trokutov rad, neovisno o interesu kakav imamo doma, posebno među povjesničarima umjetnosti koji su se zainteresirani za ovu temu“, kazala je dr. sc. Nadežda Elezović, asistentica pri Katedri za povijest i teoriju moderne i suvremene umjetnosti Odsjeka za povijest umjetnosti FFRI.
Moderatorica je istaknula kako se 15. ožujka obilježava 75. rođendan Trokuta, te da su povodom toga postavljeni objekti iz Antimuzeja na riječkom Korzu, na mjestu s kojega je privremeno uklonjen Kožarićev Hodač. Kako su Kožarić i Trokut bili veliki prijatelji, te je ključno naglasiti kako su u Rijeci djelovali kroz rad Galerije O.K. u kontekstu Multimedijalnog centra Palach.
Riječ je dana Domagoju Margetiću, uredniku istraživačkom novinaru i osnivaču Anti-muzeja Vladimira Dodiga Trokuta da nam kaže malo više o nastanku muzeja, zbirkama i na koji način je prezentirano kroz nulti broj časopisa.
– „Antimuzej je nastao kao ideja da se ostvari Trokutova priča tek 2020. Mi smo nakon Trokutove smrti, pustili da stvari s njegovom ostavštinom idu nekakvim tijekom, nismo smatrali da se trebamo nešto miješati. Čekali smo da vidimo što će se dogodi, zamolili smo jednog našeg člana savjeta da odlazi na ta ročišta, čisto da imamo pregled što se pojavljuje i tko se pojavljuje kao nasljednik. Prva skandalozna stvar se tu događa s ostavinskim rješenjem, gdje je bilo potpuno jasno da nikome u nizu od takozvanih prijatelja, takozvanih mecena, takozvanih nasljednika, nije bilo stalo da se to dovede u red. Nitko nije ni pokušao da se provede, što je Trokut htio, kao to nije bilo moguće. Naravno to je bilo moguće Gradu Zagrebu ili Republici Hrvatskoj. Mi smo uspjeli isposlovati da se na ostavinskom postupku, grad Zagreb ili Ministarstvo kulture moraju, barem deklarirati u odnosu na tu oporuku. To je nešto što smo dobro izveli, tako da sada imamo očitovanje o toj ostavinskoj raspravi, da je Grad Zagreb rekao da ih to ne zanima, a Ministarstvo kulture je reklo da ne želi imati nikakve veze s tim. Cijela ta ostavština je postala plijen za one koji su u dijelu zbirki vidjeli plijen. Kako nisu znali što je u zbirkama, pa su mislili da je dio mitova o tome što sve ima u zbirkama istinit, pa su i u tome vidjeli plijen. S druge strane to su ljudi koji se nikada nisu družili s Trokutom, nikada se nisu napili s njim, nikada nisu bili do jutra u stanu u Tomašićevoj. Nisu znali što je što u tim zbirkama. Tada je Mangelos bio popularan i na cijeni, pa su oni tražili gdje su Mangelosi, a nisu znali da je dio tih zbirki Trokut 2017., kad je bio postavljao svoje instalacije, bio ostavio s popisom, s pismom sa svim da ostane za budući Antimuzej. U srpnju 2020. se događa prijelomni trenutak, naime sve što se nalazilo na adresi Bulićeva 6 završava na ulici, jer su oni smatrali da to nije plijen koji bi se financijski isplatio. Mi smo se odmah organizirali i preselili to. I tada sjedamo: Mario Kirin, Branko Spajić, Tomo Pavleka i ja, zvali smo i Čarlija, te odlučujemo registrirati Antimuzej. Mi smo nastavili, odnosno radimo na prezentaciji Trokutove zbirke, te smo imali izložbe u Vinodolu, Zagrebu, Beogradu i Sarajevu“, rekao je Domagoj Margetić, direktor jedinog antimuzeja u Europi.
Na pitanje zašto do sada Troktut nije bio izložen u Rijeci, Margetić je kazao:
– „A sada ću biti potpuno iskren, jer nemam razloga za bilo kakve obzire: ja sam prošle godine u devetom mjesecu zvao, nakon što sam u 2., 3., 4., 5,. i 6. mjesecu slao mailove MMSU, s obzirom na to da je Trokut surađivao s Muzejem i ako se ne varam, oni imaju neke njegove radove u fundusu. Ja sam predlagao da napravimo veliku izložbu, s obzirom na to da dolazi 75. rođendan, u MMSU. Na mailove nikada nisam dobio odgovor, te sam onda u 9. mjesecu nazvao gospođu Benčić na mobitel, međutim ona mi je odbrusila da su za 2024. popunjeni svi termini. Ali, u dogovoru s Čarlijem, imamo ideje za alternativnu lokaciju koja bi, čak i više bila u duhu Trokuta.“
Riječ je dalje prepuštena Feđi Gavriloviću, koji je govorio o samom pojmu, odnosno prefiksu „anti“ u kontekstu časopisa „Anti-svijet“.
– „Nakon svega što smo čuli, nakon ovog odnosa institucija prema našem tako značajnom hrvatskom umjetniku, naša sredina nije pokazala nikakav interes prema njegovom zaista jedinstvenom opusu u našoj i svjetskoj umjetnosti, u umjetnosti ezoterije, modernizma, postmodernizma u novoj umjetničkoj praksi, kako god to želite nazvati. Što znači biti „anti“, biti protiv nečega, boriti se protiv nečega i sad možemo reći: da, to je borba protiv ovog stanja, protiv ove apatije u kojoj se nalazimo, i vezano za Trokuta i vezano za povijest umjetnosti kod nas općenito. A zašto je isto tako bitno biti protiv nečega? Zato što kad si protiv, onda ne pristaješ na trenutnu situaciju, ne pristaješ na situaciju već ističeš njezine apsurde i proturječja, a u svim proturječjima postoji mogućnost neke promjene. A sve te promjene idu ipak prema nekoj boljoj afirmaciji umjetnika, boljem shvaćanju onoga što je on htio, a zapravo što je još važnije, boljem shvaćanju onoga što mi želimo u kontaktu s njegovim radovima. E sad, a što možemo reći o Trokutu? A to, da je on bio zapravo majstor fikcije. Kada ste došli u njegov stan, to je bio jedan renesansno-barokni kabinet čuda s artefaktima koji su bili od umjetničkih predmeta, predmeta primijenjene umjetnosti, predmeta narodne umjetnosti do geoloških eksponata. Svaki od tih predmeta ima neku magiju, već smo govorili o ezoteriji, ali on je znao prepoznati magiju predmeta, i znao je upisati nešto u njega. Njegov stan je bio kazalište, njegov govor je bio performans, svaki posjet njemu je bilo vračanje, gatanje, pričanje bezbroj priča.“
O Antisvijetu, nastavio je Miroslav Stakić, akademski umjetnik iz Prijedora (BiH):
– „Postavio sam sebi pitanje: Što bi Antisvijet značio? Možemo to banalizirati kao suprotnost nekom svijetu. Mangelos i Trokutu često su koristili taj termin u svojim radovima, ali mi još uvijek nismo pronašli njihovo značenje tog pojma. Sami time, oni su nama svjesno ili nesvjesno dali određeni zadatak da mi razmislimo o tome što znači Antisvijet. Je li Antisvijet suprotnost materijalističkom svijetu, materijalizmu u kojemu mi sada egzistiramo – vjerojatno je. Je li Antisvijet definiran kao određene kopče između potencijalnog i esencijalnog stvaralačkog naboja, onog što nas sada okružuje.Ono što mogu sa sigurnošću tvrditi jest da naziv ovog časopisa nije nimalo slučajan. Možemo razmišljati o ovom časopisu kao poveznici između svjetova, koja skida maske s priča koje su tu oko nas, ali kroz djelovanje mainstream medija mi ne vidimo te priče. Ovaj časopis je jedna „razbojnička“ gesta, jer nam on uzima neko dragocjeno vrijeme, ali nam pomaže da dođemo do određenih saznanja i da nas digne na neki viši level.“
Branko Cerovac, podijelio je s okupljenima svoje zajedničko iskustvo djelovanja na umjetničkoj sceni s Trokutom:
– „Na Trokuta nailazim 70-ih godina. Trokut je uvijek imao nekog posla, vjerojatno je radio od rođenja. On je to dokazao prije par godina. Mnogi povjesničari smatraju Dodiga radikalnog, kao suprotnost u diskursu povijesti, mita i religije. Mi ne znamo da je on značajan za teoriju istine – sad se svi bore da li ima istine ili je nema, je li važno što je istina, a što nije. Manje-više svaki dan sunce izađe na istoku, a zađe na zapadu, a u podne je u zenitu. Nikada u biografiji umjetnika neće pronaći informacije da je netko bio sin od ministra, da je robijao na Golom otoku ili da je lovio cure. Ali kod Trokuta ne, on bi to govorio – on je davao izjave i intervjue. On je na jedan lucidan način pričao, čak bi ugnjavio ljude s pričom. Ovdje u Rijeci smo djelovali još 80-ih godina, ali od proljeća 1998. smo počeli djelovati u Galeriji O.K. u sklopu Multimedijalnog centra Palach.“
Po kraju predavanja, Vladimir Gudac, opatijski umjetnik, poklonio je zbirci Antimuzeja dva nova predmeta.
Nakon održanog predstavljanja magazina „Anti-svijet“ u Zagrebu, a sada i u Rijeci, nadamo se da će još hrvatskih gradova/umjetničkih krugova prepoznati ovu inicijativu i pridonijeti osvješćivanju hrvatske kulturne javnosti, ne samo o umjetničkim djelima Vladimira Dodiga Trokuta, već i o njegovoj teoriji umjetnosti, njegovoj životnoj filozofiji i načinu promišljanja stvari/artefakata oko sebe.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#Domagoj Margetić #Feđa Gavrilović #Galerija O.K. #Nadežda Elezović #Vladimir Dodig Trokut
