Sinoć, 4. srpnja, u Galeriji O.K. u Rijeci otvorena je samostalna izložba Blazing Star zagrebačkog umjetnika Tomislava Šilipetra. Otvorenje je proteklo tiho – bez umjetnika, ali i bez publike. U jednoj od rijetkih riječkih galerija koja još ima puls nezavisnog kulturnog prostora, izložbu je postavio i otvorio kustos, umjetnik i član Grupe Brajda, Krešo Kovačiček. Prisutni su bili fotografkinja Novog lista, ostali članovi Grupe Brajda, Damir Čargonja Čarli i Saša Dmitrović i – autorica ovog teksta sa svoje dvoje male djece.
Vjerojatno je pretoplo. Sezona godišnjih odmora je i možda je vijest o otvorenju, iako najavljivana, otklizala iz pažnje ionako smorenih algoritama. Ipak, ostaje pitanje: što znači kada se otvori izložba, a nitko ne dođe? Što to govori o kulturi prisutnosti, o odnosu prema suvremenoj umjetnosti, prema izložbi kao obliku društvenog susreta?
Kovačiček je zapalio mirisni štapić, pripremio bocu vina te uz glazbu Thoma Yorka otvorio izložbu rečenicom: „Ovo nije moj svijet.“ Citirao je umjetnika Željka Jermana, da bi odmah zatim dodao: „Ovo srećom nije moj svijet.“ Ova gesta, koliko jednostavna, toliko i dirljivo precizna, možda je najtočnija forma odgovora na izostanak publike i samu narav izložbe.
Blazing Star nije ugodna ni vedra izložba. To je ciklus koji dokumentira psiho-fizičko raspadanje identiteta unutar sustava koji sve više guši subjekt. Likovi u crtežima Tomislava Šilipetra su svijeni, ponekad u fetalnom položaju, ponekad deformirani, često bez lica, ili s licima koja su karikature vriska. Često ih obavijaju rešetke, zatvoreni prostori, izgrebane plohe. Znak koji se javlja u ponekim radovima je X – grafički trag koji ne poništava, već označava postojanje: točku susreta tijela i svijeta, markaciju identiteta koji traje unatoč svemu.
Crteži Šilipetra, njih sveukupno 69, stigli su u galeriju u fascikli s natpisom: “Moj svijet. My world that I would never give up for anything…” – a upravo taj svijet, autor nam pruža kao ogoljen, nesiguran, unutarnji dnevnik osobe koja pokušava preživjeti vlastiti proces preobrazbe. Kovačiček je radove grupirao prema cjelinama počevši od prikaza tijela, detalja tijela, dekompresije tijela, gušenja, digitalnog vrtloga… Najtopliji crtež jest crtež u kojem je lik u majčinom naručju i poljupcu.
Tomislav Šilipetar rođen je 1983. godine u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Igora Rončevića, a od 2016. ima status samostalnog umjetnika. U njegovom radu dominantna je tematika izolacije, psihičke ranjivosti i čovjekove pozicije u represivnim društvenim strukturama. Koristeći akril, ali često i tuš i grafit, Šilipetar ne gradi slike – on razotkriva stanja. Njegov crtež nije ilustracija, već izraz dubinske borbe između identiteta i okoline. Tijelo u njegovim radovima funkcionira kao posrednik između unutarnjeg kaosa i vanjskog pritiska.
U Blazing Staru ta se borba materijalizira u znakovima, u vizualnoj ekonomiji: crno-bijelom kontrastu, oštrim linijama, ogoljenim simbolima. Umjetnik secira vlastite fizičke i emotivne reakcije na stres, gubitak, osamljenost – od prikaza crijeva kao sjedišta emocija, do izraza ruku koje mole za izbavljenje. I u toj tami postoji tračak svjetla: bijela linija koja povremeno reže kompoziciju – linija iscjeljenja, nada, traženje druge svijesti. Riječ je o izložbi koja vabi publiku estetikom, odnosno o seriji radova koja nas stavlja pred ogledalo vlastite ranjivosti.
Citirani stih s početka – „Ovo nije moj svijet“ – preuzet je iz rada Željka Jermana, jednog od ključnih autora hrvatske konceptualne scene sedamdesetih godina. U travnju 1976., u okviru manifestacije u beogradskom SKC-u, Jerman je fiksirom ispisao tu rečenicu na desetmetarsku rolu foto-papira, koju je potom razvio na pločniku ispred zgrade. Izložio ju je na pročelju SKC-a – ali je ubrzo uklonjena. Bila je to jednostavna gesta, ali njezin učinak bio je snažan: Jermanova “intimna parola”, kako ju je sam zvao, poprima političku dimenziju kada je izložena u javnosti.
Kada Kovačićek u Rijeci izgovara Jermanovu rečenicu pred praznom galerijom, on ne samo da evocira Jermana – on ponavlja istu gestu: intimna parola postaje društveni komentar.
Izložba Blazing Star nije samo individualni čin jednog autora. Ona postaje pitanje koje ide dalje: kako pristupamo umjetnosti? Kako se nosimo s tišinom? Je li izostanak publike samo znak ljetne sezonske inercije – ili simptom dublje društvene iscrpljenosti, pasivnosti, zasićenosti?
Umjetnost se još uvijek događa. Netko još uvijek crta, piše, postavlja izložbu, pali mirisni štapić. Netko citira Jermana i ostaje prisutan. A ako ne dođemo, hoće li to išta promijeniti?
U manifestu Grupe Brajda stoji kako su članovi beznačajni ljudi te kako stvarnost žele svesti na beznačajnost. Praznim otvorenjem ove izložbe Rijeka je na sreću članova Grupe Brajda stvarno svedena na beznačajan grad.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
