Kako bi si se predstavio za one koje te ne znaju odnosno dodao nešto o sebi što ne znaju oni koji misle da te znaju?
Ja sam Oliver, filmski radnik u području produkcije, distribucije i edukacije, uglavnom u sferi dokumentarnog filma. Selektiram filmove za Liburnia Film Festival od 2007. godine, radio sam i za razne druge festivale u Hrvatskoj, Makedoniji, Kosovu i Moldaviji, uglavnom PR i program, ponekad produkciju. Osnovao sam Restart, organizaciju kroz koju sam i danas najviše angažiran. Rođen u Požegi, živio u Zagrebu i Berlinu, a trenutno sam u Bukureštu. Ponekad dj-iram.
Hrvatska je zemlja filmskih festivala, ovdje postoji doslovce hrpa raznih manifestacija pod nazivom filmski festival… Kako u tom jatu uspijeva Liburnia film festival i po čemu je poseban osim toga što je najstariji festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj?
Poseban je po familijarnoj atmosferi u organizaciji, a to se prenosi i na autore koji nam dolaze u goste, pa i na posjetitelje. Festivali su dobra stvar koliko god da ih ima i kako god da se zovu, jer privlače publiku, puno više od single kino projekcija. Ljudi zajedno gledaju filmove i pričaju o njima, druže se s autorima i međusobno. Sudar različitih emocija i senzibiliteta u javnom prostoru je izuzetno važan jer se sve više zatvaramo u svoje sebične ljušture. Festival je društveni hub, ne samo revija filmova, a u nekim mjestima i jedino kulturno događanje tijekom cijele godine. To je fenomen koji zajednicu održava živom. I na kraju, svakako je bolje nego gledati trash program streaming kanala na televizoru doma. Ja sam najsretniji kada svi autori i autorice potvrde svoj dolazak u Opatiju. Više od 90% autorica i autora osobno predstavlja svoje filmove. To je velika čast.
Liburnia film festival vrlo je bitna regionalna manifestacija. Koje su prednosti, a koji nedostatci organizacije LFF-a?
Prednosti su svakako uronjenost u cjelogodišnju dokumentarnu produkciju i to što mogu upoznati sve te autore i družiti se s njima. S nekima od njih sam kasnije radio i na filmovima. Organizacija je dosta familijarna i lijepo je raditi s tim sjajnim timom. Nedostatci su uvijek financijske prirode. Radimo na granici financijske izdrživosti, pa malo i ispod toga. Dodatno frustrira što je nemoguće napraviti sve što mislimo da bi trebali, da ne kažem kako je uzaludno razmišljati o nekom ozbiljnom razvoju.
Liburnija film festival je u svojoj prošlosti doživio nekoliko svojevrsnih restartova. Koji su planovi, koje su vizije, sprema li se neko iznenađenje ili je kucnulo vrjeme za neki nadolazeći restart?
Kucnulo je vrijeme, samo ne znam u kojem smjeru će se pomaknuti klatno. Još se oporavljamo od ovog izdanja, uskoro ćemo pričati, pa dogovoriti u kojem smjeru idemo.
U svojoj si karijeri ostavio značajan trag u širenju granica hrvatskog dokumentarnog filma u produkcijskom i distribucijskom svijetu. Koje bi trenutke na tom putu izdvojio?
Radim stvari koje mislim da treba napraviti i koje me vesele, bez neke posebne računice, ali i s idejom da iz raznih razloga mogu propasti. Tako je krenula i distribucija dokumentaraca. Nitko se time nije sustavno bavio, dokumentarci nisu postojali na velikim platnima mimo rijetkih festivala i povremenih revija koje je radio Discovery. Pokušao sam s jednim naslovom i onda je krenulo, sve do danas. Počeci svih programa u Restartu su mi važni, otvaranje specijaliziranog kina za dokumentarce – Dokukino, pokretanje Škole dokumentarnog filma, Restart laboratorija, rast i uspjesi produkcije na festivalima, pokretanje distribucijske mreže u zemljama bivše Jugoslavije, kasniji uspjesi filmaša koji su završili naše edukacije. Važan moment bio je i kad smo probili dotad neprobojni HRT i kad se Đelo zainteresirao za naše filmove. Ono što mi je posebno važno je Restartov tim, koji se kroz godine mijenjao, ali smo i dalje zadržali nekakav suradnički duh. Doduše, malo je Covid izbio taj community spirit, kakav bih želio da postoji, to je sad i veći kolektiv, ali funkcioniramo dosta dobro. Kroz 15 godina, bilo je uspona i padova, čak i kritičnih, ali sad kad gledam unazad, ponosan sam da smo ih uspjeli prebroditi, s obzirom na relativnu flat strukturu organizacije. Ono što me privatno uzbuđuje je svaka premijera filma nekog naslova debitantskog autora ili autorice i kada vidim da za film postoji interes. A posebno ako se autori nastave dalje baviti dokumentarnim filmom, s obzirom da to uopće nije lako, ni financijski ni energetski.
Dokumentarni film je koristan alat portretiranja svijeta i njegove kompleksnosti odnosno ambivalentnosti. Život ne nudi jednostavan ključ za biti čovjekom te smo često zatečeni ispred raznih dilema. Kao jedna od ključnih osoba balkanske dokumentarne scene, žališ li za nekim svojim odlukama?
Pa zapravo i ne ili sam ih potisnuo☺. Ranije sam se daleko više nervirao zbog pogrešaka ili neostvarenih ideja. Danas u sve ulazim hladnije glave (ne i potpuno hladne) bez ogromnih očekivanja od rezultata. Puno mi je važniji proces. Pokušavam od početka biti svjestan što može krenuti krivo i ako nešto ne ide, onda ne ide. I dalje ponekad srljam, ali manje. Kad gledam unazad, žalim što sam ušao u filmske suradnje s nekim autorima i autoricama s kojima sam radio filmove, žalim što ponekad nisam iskomunicirao neke stvari do kraja ili se ponio taktički, ali nastojim iz toga izvuči pouku. Ovo je jako dinamičan svijet, rad na filmu je brak koji traje više godina, puno je aktera, interesa i situacija koje treba hendlati, ali i dalje je super.
Proizvodnja filmova se zadnjih desetljeća drastično promijenila zbog raznih faktora… drastičnog smanjenja troškova tehnike, mogućnosti suradnje online, pristupa arhivima, ali i s druge strane i svojevrsnog predoziranja audiovizualnog sadržaja te opasnosti inflacije autentičnosti ili kreative. Moglo bi se činiti da takva vrsta demokracije može dovesti do krize, iako kriza u biti jeste osobinom demokracije. Kako ti samome sebi definiraš dobar dokumentarni projekt?
Ne definiram ga, tako je lakše. Ulazim u produkcije filmova s ljudima s kojima mislim da mogu pronaći zajednički jezik i povjerenje na duži period. Povjerenje je ključno, jer niti jedan, pa ni najbolji film na svijetu, koji će osvajati nagrade (što je zapravo krivo mjerilo vrijednosti filma), nije vrijedan zakrvljenog i lošeg odnosa u tom „braku“. Kroz takvu toksičnost više ne želim prolaziti, bez obzira na krajnji rezultat. Na kraju krajeva, nije svaki producent suđen svakom redatelju i obratno, a tu često pucaju i prijateljski odnosi koje smo možda imali od ranije. Zanimljiva priča i kreativna forma su, naravno, bonus za raditi na filmu. Timski rad je ključan. Svatko od ljudi u timu u film unosi svoj senzibilitet, znanje i iskustvo. Naravno da radimo kompromise, povinujemo se „tržištu“, idemo na pitchinge, šarmiramo financijere, dovijamo se da bi te filmove isfinancirali, jer i dokumentarni film je industrija, ali je ključno dogovoriti unaprijed do kuda ti kompromisi idu. Ja ne bi govorio o predoziranju. Istina je da sadržaja ima više nego ikada, ali postoje i niše gdje se kada i kako taj sadržaj plasira. Nisu svi filmovi za velike festivale ili za velike nagrade. Tu pokušavam biti realan i unijeti neko svoje iskustvo i poznavanje odnosa u dokumentarnom svijetu. Meni je uvijek draže da se ljudi bave nečim kreativnim, nego da samo konzumiraju Netflix i video igrice. Sam kreativni rad je ogromna stvar, nismo ni svjesni koliko važan, pa makar bio važan samo nama u dokumentarnom „bablu“. Autentičnost je elitistički pojam kojim se volimo razbacivati, a demokracija sadrži krizu u svojoj osnovi, ali to je već za neku drugu diskusiju.
Sam kreativni rad je ogromna stvar, nismo ni svjesni koliko važan…
U razgovoru s mojim pedagozima, predstavnicima češkog novog vala 60tih godina (Věra Chytilová i Jan Němec – napomena autora), došli smo do zaključka, kako se najbolje stvara u strahu od neprijatelja, ali i oporbi protiv njega, s tom opaskom da je sada stiglo vrijeme kada neprijatelj nije samo jedan, a nije ni glup. Moramo prihvatiti da nikakva „nova normala” u smislu kraja povijesti ili klimatske i geopolitičke stabilnosti neće doći. Koja bi bila tvoja poruka mladim autorima dokumentarnog filma?
Fukuyama se očito zajebao. Svijet oduvijek funkcionira u konstantnom sukobu, bez obzira na teorijske epohe kroz koje čovječanstvo prolazi. To je istovremeno zabrinjavajuće i uzbudljivo. Mogao bi se složiti da nas ekonomska stabilnost uljenjuje u svakom smislu, pa i kreativnom, ali s druge strane, ja ne znam za bolje. Ja mislim da je taj krativni drajv individualan i da će uvijek biti ljudi koji će se željeti izražavati na ovaj ili onaj način, pa čak ako se tebi i meni nešto ne sviđa, mi nismo velepoštovano mjerilo kvalitete i vrijednosti. Poruka? Nemam je. Ustvari imam. Čitajte knjige i budite solidarni u svakom trenutku. Suradnja je uvijek bolja od kompeticije.
