ILI
MUZIKA ILITIGA GLAZBA KAO NAČELO ORGANIZACIJE DRŽAVE ( „Republike Fiume“ )
Moderni, visoko-moderni, postmodernistički i retroavangardistički, suvremeni svijet postali su toliko opaki, „bad“, da ih nikako nije moguće etički opravdati. Samo estetički. Estetska metafizika. Nemoguće je etičko opravdanje za svijet. Nema suvremene „Teodiceje“ (Leibniz), dobili smo Laibach Kunst, NSK, „kulturne industrije“ (vidi: Fiume o morte, I. Bezinović), opsceno spektakularno slavljenje svega zbog čega se pred dvadesetak godina u ovoj istoj „Fiume“ gubilo posao, a nekoć i – glavu, doslovno. Život.
Da se „stvari“ tako razvijaju, progrediraju, uvidjeli su „stari“ majstori, Lautreamont, Baudelaire, Rimbaud, Nietzsche. Nema etičkog opravdanja.
Temelji za trans-estetičku teoriju i kritiku „D’Annunzio“-a u Fiume (Rijeci) postavljeni su u Rijeci početkom 3. tisućljeća, u razdoblju 2000. – 2003. I to od strane MMC d.o.o. Rijeka/MMSU/Kontejner (Zg) organizatora i suradnika. Pogledajte Newsletter FONA 1, Festival nove umjetnosti (Festival of New Art), Rijeka, 2003. Tekst (ekspozicija, predgovor): ja, Branko Cerovac. Once Upon A Time In Fiume.
Za recepciju djela Hakima Beya (Peter Lamborn Wilson, USA, 1945.) u Hrvatskoj i, „posebno“, u Rijeci 2000-tih zaslužne su Katarina Peović, prirediteljica/prevoditeljice/-i „The Temporary Autonomous Zone“ i suradnica FONA-e Olga Majcen (Kontejner; Olga Majcen, Sunčica Ostojić, 2003.), u diskusiji s kojom smo koncipirali ideju Festivala i odabir sudionika/-ica, iz zemlje i inozemstva. Ljeta prije toga, 2002., sam na poziv artista – „pirata“ Igora Zlobeca (vidi: Zlobecsport, Zagreb – Bale, Bale-Fest 2002.) osmislio srodnu „T.A.Z.“ – festivalsku manifestaciju u istarskom gradiću Bale, tal. Valle: Umjetnost ruševina (Arte della rovine), Zlobecsport Gallery (Gallery board: IZ/BC), summers 2002.-2003.-2004. Beyevi koncepti „posljednje piratske utopije“ odnosno „prve moderne privremene autonomne zone“ ovdje su interpretirane radikalno – estetički, a ne ideološko – politički niti „vojno“ niti „državotvorno“. Nije se radilo ni o kojoj militarističkoj, „fašizoidnoj“ formi „užitka“ već o estetskom i intelektualnom užitku, a ne o vojno-populističkim „trkama“, frkama i paradama (marševima) – sukladnim „imperativu uživanja“ pod zapovjednim kormilom uniformirane institucionalizirane organizacije s društveno – političkom logističkom i financijskom podrškom. „Nad-ja“ koje bi ZAPOVIJEDALO: „Uživaj!“ (Ibidem: Slavoj Žižek, Birokracija i uživanje, 1984.) nikako nije bilo niti Država niti Grad, a niti neki „teatar“ tipa HNK-ova (Zagreb – Rijeka i – tako – dalje). Nije se radilo o opscenoj „FAŠI“-FASHION – FASCINACIJI fingiranjem, imitacijom „stilsko-političke epohe 1919 – 20-ih“ NITI U „FIUME“ NITI U „VALLE“ – BALAMA. Radilo se o multimedijalnom, postkonceptualnom umjetničkom djelovanju na tragu Nove umjetničke prakse i Contemporary Art – a, ma kako ga shvaćali. „Dekadentne“, proto-avangardne i avangardističke fenomene i fenomenologiju „povijesnih avangardi“ (P. Buerger) ne može se kritički razumjeti ni iz kojih političkih pokreta – bili oni „lijevi“, „desni“ ili kakvi god („komunizam“/“fašizam“, primjerice). Na kojima inzistira totalitarna, politička „volja za moći“, IDEOLOGIJSKI fundirana i rigidno politička. Naime, eminentno estetsku i estetičku problematiku nikako se „ne da“ bez pribjegavanja NASILJU nad „umom“ i „rasudnom moći“ reducirati ili pak pretočiti u „praktičku“ (etika, moral, pravo, politika), pa niti „teorijski“ – recimo, u „kritiku čistog uma“. Osim kod POLUIDIOTA iz redova „eminentnih filozofa – sociologa – kreativno-kulturnih-industrijalaca“ odnosno kod ARTISTA/-ICA koji uopće ne razumiju o kojim se teorijskim i praktičkim tradicijama i „predmetima“ radi – od antičkih filozofa i teoretičara do suvremenih, ma koji i ma kakvi da su. Svaka „znanost“ ima granice. Da ni ne spominjemo – „kulturologiju“, „kulturalne studije“ o – „Fiume o morte“. I to baš u tzv. „Gradu koji teče“. Ma što to inače „značilo“ nekome/nekoj/nekima/mnogima/“svima“ u Fiume=Rijeci. Naime, to su krajnje iracionalni, ideologijski „uporabljivi“, nipošto teorijski, još manje znanstveni „diskurzi“. To je „go k.“, da prostite! Usred „Luke Različitosti“.
UŽIVAJ!
Nijednoj vlasti koja imalo drži do sebe (na vlasti, jasno) nipošto nije „dovoljno“ da je se BOJITE. Strahovlada je tek polovica nikako „potpun uspjeh“ vladara/-ice i njihove vladavine. Vlast hoće LJUBAV, da je se VOLI. Da se UŽIVA, bez ikakvog kritičkog straha ili „paranoidnih ideja“ – koje pitaju za „smisao“, „pamet“, ne daj bože „istinu“ o toj njenoj „igrici“ za podanike. „Naaarode moj!“ (Jarry, Kralj Ubu). E, to je, vidite, OPSCENO. VLAST JE OPSCENA. I o tome je riječ, pored drugih pitanja, u „Birokraciji i uživanju“ (1984.) filozofa i teorijskog psihoanalitičara Slavoja Žižeka.
Stoga je – nakon tolikih desetljeća upornog potiskivanja, represije i proganjanja – Vlast „kulturnim industrijalcima“ velikodušno NAMIGNULA i – DOZVOLILA, dopustila, da UŽIVAJU fingirajući „ardite“, „uskoke“, „D’Annunzia“, „dučee i firere“ (NAKON „prvoga“, D’Annunzia!) – po uzoru na stereotipne i klišeizirane fotografijske, filmske, ikonografijsko – historiografske „dokumente vremena“, te na varljivi „narativ“ više-manje „suvremenika“ ili „svjedoka tih dešavanja“. Otud tolika EUFORIJA, FASCINACIJA, spektakularno sveopće i svekoliko ODUŠEVLJENJE tobože „Cijele Rijeke“, „svih Riječana“ – ako je „vjerovati medijima“ – glede filma „Fiume o morte“. Praćeno, naravno, istodobnim buđenjem „desnice“, „fašista“ – i „talijanskih“ i „domaćih“, potkraj zime, a ususret proljeću i – „izborima“ 2025. A sve zajedno se euforično „uživa“ kao – SPEKTAKL, FASCINACIJA. Tako se to „dešava“ u TOTALITARNOM „demokratskom“ društvu / društvima. IMPERATIVU da se „uživa“ nije ni do kakvog kritičkog mišljenja. Potpuno „prirodno“, naravno. TOME, „fascinaciji“, služi i tako-nazvani tobože-dijalogijski, „moderirani“ – FILOZOFSKI TEATAR – za masovnu, imućniju „elitu“ odnosno „jet-set“ koji ne može uvidjeti CINIZAM komercijalizacije i institucionalne KONTROLE takvog PSEUDO-FILOZOFIRANJA na fiumanskim „daskama koje život znače“. Namijenjen, očevidno, bogatijem „buržujskom“ staležu – koji bi da UŽIVA u takvoj „teatralnoj diskusiji“. Prvo u Zg, a od nedavno i u Ri- HNK-u (u režiji Intendantice V. i Filozofa H.). Kao post-filozofijski masovno-„kulturni“ i popularni simulakrum „interaktivno – interdisciplinarno- filozofskog“ ćakulanja dvojice protagonista tog „filozofsko-kazališnog“ glumatanja za „kulture“ gladnu i žednu raju. TEATRO F. O MORTE!
SCHELLINGOVA NOĆ IDENTITETA U GENERALNOJ EUFORIJI, U „NOĆI U KOJOJ SU SVE KRAVE CRNE“ – I LIJEVE I DESNE, I BIJELE I CRVENE; FIUMANSKA „OSTVARENA UTOPIJA“ 2025!
U tom NAD-kazališnom kabareu Nad-filozofiranja SVI SU toliko „interaktivni“ da NITKO više NE MOŽE biti „publika“ pošto uopće nema nikakve distance, refleksije, „ne daj bože“ kritičke svijesti o „predmetu“ te zabave za dokonu gospodu i „neukroćene“ goropadne protagonistice „Teatra F.“. Čisto interaktivno uživanje!
Ne Muzika (D’Annunzio!; Vidi: Hakim Bey, T.A.Z.) već – Teatar kao „načelo uređenja Filozofije“, eto čega su se nagledali/naslušali i Thomas i Klaus Mann („Mefisto“), a i nama „suvremeniji“ Adorno, Baudrillard, Sloterdijk, Agamben… Stoga više nije toliko „nevjerojatno“ dekadentno – piratsko „osvajanje Fiume“ protoavangardnog D’Annunzija:
„/…/ Gabriele D’Annunzio, dekadentni pjesnik, umjetnik, muzičar, esteta, zavodnik, pionir vratolomnog zrakoplovstva, praktikant crne magije, genije i hulja, izašao je iz Prvoga svjetskog rata kao heroj s malom vojskom iza sebe koja je odgovarala na svaki njegov mig i komandu: zvali su se „Arditi“. Žedan avanture, odlučio je oteti Jugoslaviji grad Rijeku i dati je Italiji. Nakon spiritističke ceremonije na venecijanskom groblju s ljubavnicom, D’Annunzio je krenuo u osvajanje Rijeke, i uspio u tome bez ikakvih poteškoća. No Italija je odbila njegovu velikodušnu ponudu; predsjednik vlade nazvao ga je budalom. / Uvrijeđen i kivan, D’Annunzio je odlučio proglasiti nezavisnost i vidjeti do kuda u tome može ići. Zajedno s jednim svojim anarhističkim prijateljem napisao je Ustav, koji je proglašavao GLAZBU KAO OSNOVNO NAČELO DRŽAVE. /… / (Hakim Bey, PRIVREMENE AUTONOMNE ZONE i drugi tekstovi / priredila Katarina Peović Vuković / Glazba kao organizacijski princip, str. 41 – 44; str. 42), Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
To je fragment prijevoda na hrvatski jezik iz malo duljeg teksta o TAZ-ovima („The Temporary Autonomous Zone, Ontological Anarchy, Poetic Terrorism“ , Autonomedia, New York, 1991/ Autonomedia Anti-copyright 1985, 1991/.)
Za pretjeranu euforiju, inflaciju svijesti, totalitarni kolektivizam ideološko – političkih „-izama“, „hybris“ (vidi „slučaj“ Prometejeve krađe Vatre, sjajan starogrčki primjer!), kao u tragičkom razdoblju Grka, „predsokratičkom“, jasno, uvijek se plati određena cijena. Svaka „utopija“ ima u sebi klicu vlastite „distopije“, pa i „otkrivenja“ (enantiodromije, obrata, „katastrofe“, razgolićenja, raskrinkavanja itsl.).
Imperativ „sveopćeg oduševljenja“, FASCINACIJE „povijesnom“ fantazmom, spektakularnom hibridnom fantazmagorijom u maniru filma „Fiume o morte“ ili – prije, Rijeke kao „Europske Prijestolnice Kulture 2020“, još prije – „Republike Fiume“ kao „nezadrživog napretka“ (Adorno/Horkheimer), ima svoje „inherentne mane“ (Th. Pynchon) i rizike.
No, što bi bogovi bez vatre, žrtvenog dima? NIMA OLTARIĆA BEZ KRIŽIĆA!
Dakle, UŽIVAJTE!
#Branko Cerovac #Fiume #Fiume o morte! #Once upn a time #Rijeka
