„Opera Rosa” očima jednog nonića: U kazalištu u kojem djeca smiju sve, odrasli su naučili šutjeti

U kazalištu se obično zna tko nastupa, a tko gleda, kada treba biti tiho i kada je vrijeme za pljesak. U „Operi Rosa”, izvedenoj u sklopu 31. revije lutkarskih kazališta u Rijeci, ta su pravila okrenuta naglavačke. Najmlađi gledatelji dobili su potpunu slobodu istraživanja, kretanja i izražavanja, a odraslima je preostalo da šute, promatraju i uživaju. Pokazalo se da je upravo takav pristup omogućio jedno iznimno kazališno iskustvo, posebno za jednog nonića, ne prestarog nonića, da se razumijemo, koji je u nedjelju prvi put poveo unuka u kazalište.

Nevjerojatan dan počeo je u pet sati ujutro. Probudio me Dado.

„Ustani, Mimi danas ide prvi put u kazalište, ne smijete zakasniti!”

„Luđače, pet je ujutro!”, odgovaram.

„Ustaj, ustaj! Prvo ćemo Megi i ja malo na zrak, onda kavica, onda Mimimi i put pod noge”, neumoljiv je bio Dado.

I bi tako.

U Gradsko kazalište lutaka Rijeka stigli smo prvi, baš kako i priliči nekome tko ima zadatak napisati osvrt. Imali smo taman dovoljno vremena da napunimo baterije, osluhnemo atmosferu uoči početka, odmjerimo ostale gledatelje i gledateljice, podijelimo nekoliko smokija i znakovitih pogleda te posegnemo za nekoliko tuđih duda. Dobro, ovo posljednje nije bila moja ideja.

A onda smo ušli u arenu. Odnosno, smjestili smo se na pozornicu i prepustili se nečemu za što nas, pokazat će se, nijedna najava nije mogla u potpunosti pripremiti. Naime, sve što piše u najavnom tekstu „Opere Rosa” istina je. Čak i malo više od toga. No, koliko god se organizatori trudili objasniti što gledatelje očekuje, teško je unaprijed zamisliti kazališnu predstavu u kojoj smijete biti toliko opušteni. Naravno, onoliko koliko to možete biti okruženi ovako biranom publikom.

Prije početka dobili smo dragocjene upute. Maleni gledatelji i gledateljice smiju praktički sve. Mogu se kretati, istraživati, dodirivati, glasati, komunicirati, pa čak i zaspati ako im tako odgovara. Roditelji i onaj jedan jedini nono koji se ondje zatekao nemaju gotovo nikakva prava. Osim prava, odnosno obveze, da brinu o sigurnosti mališana. Teta Irma, koja nam je objašnjavala pravila, odraslima je u jednom trenutku pokazala onaj dobro poznati, ali ne baš omiljeni pokret rukom preko usta. Tišina!

Kakva zamjena uloga! Koliko samo vremena odrasli provode uvjeravajući djecu da moraju biti mirna, pristojna i tiha, a sada je netko odlučio da će upravo odrasli morati šutjeti i pustiti djecu da rade ono što najbolje znaju – budu djeca.

Predstava umjetničke organizacije SHOOMA zamišljena je kao interaktivno putovanje kroz svijet glazbe, zvuka i pokreta. Njezine su autorice Ivana Đula, Selena Gazda, Tena Novak Vincek, Lucija Stanojević i Irma Unušić, a glazba, dramaturgija, scenografija i koreografija oblikovane su tako da najmlađima približe opernu umjetnost bez nametanja uobičajenih kazališnih pravila.

U ugodnom, sigurnom i mekanom prostoru, uz operni glas, violine, udaraljke i pokret, izmjenjuju se prizori nadahnuti jednostavnim ritmom svakodnevice: noć, buđenje, dan i igra. Nema potrebe za riječima, objašnjenjima ili složenom pričom. Glazba i pokret govore jezikom koji mališani, čini se, savršeno razumiju.

Fascinantno je promatrati kako djeca prihvaćaju takav pristup. Netko sjedi, netko istražuje, netko promatra. Netko se približava izvođačicama, netko ostaje u sigurnosti poznatog zagrljaja. Kada treba lupkati po pozornici, i to se čini bespogovorno. Svi mogući oblici komunikacije primjereni toj dobi prirodno se uklapaju u predstavu. Nema ometanja, nema pogrešnih reakcija, nema potrebe da se bilo koga upozorava kako se mora ponašati.

Mimi se, primjerice, pokazao kao vrlo zanimljiv lik. Gotovo čitavo vrijeme bio je u nekoj dvojbi, plešući na tankoj granici između smijeha i plača. Nije zaplakao ni jednom, ali bilo je očito da u njegovoj maloj glavi traje ozbiljan proces upoznavanja jednog posve novog svijeta. A onda se toliko opustio da je u jednom trenutku jednostavno odlučio otići na drugu stranu pozornice. Njegova osoba, koja je bila zadužena za nadzor, već se počela pitati kako će ga dozvati, no Mimi se, jednako samouvjereno kao što je otišao, vratio na mjesto s kojega je krenuo. Kao da je bio sastavni dio predstave. Kao da je točno znao što treba napraviti, kada treba otići i kada se valja vratiti. Nije bio jedini koji je to činio. Nitko se zbog njihovih pokreta nije uznemiravao niti prekidao predstavu. Njihova mala putovanja bila su jednako prirodna kao i sve ostalo što se događalo na pozornici.

A onda mi je pogled privukla jedna beba, možda osam ili deset mjeseci stara. Ležala je potrbuške, pogledom okrenuta prema središtu svih zbivanja i širom otvorenih očiju, prateći svaki pokret, upijala svaki zvuk. Nije bilo potrebe da išta radi, nekamo odlazi ili nešto dodiruje. Jednostavno se prepustila. Ako nešto može izmjeriti uspjeh „Opere Rosa”, taj zen te male bebice može. Jer ovako malu publiku nije moguće osvojiti pristojnošću, autoritetom ili društvenim konvencijama. Oni ne znaju da se u kazalištu mora mirno sjediti, da izvođače treba nagraditi pljeskom, ne znaju čak ni da se od njih očekuje određena reakcija. Reakcije te djece iskrene su, neposredne i potpuno nepredvidive. I zbog toga najdragocjenije.

Tridesetak minuta izvedbe proteklo je u ozračju koje je istodobno bilo umirujuće i poticajno, nježno i razigrano. Autorice su uspjele stvoriti prostor u kojem je umjetnost prilagođena djeci, a da pritom nije izgubila ništa od svoje vrijednosti. Naprotiv, upravo ta nenametljivost, promišljena jednostavnost i osjetljivost prema potrebama najmlađih čine „Rosu” posebnim kazališnim iskustvom. Predstava je završila velikim pljeskom, ali tu druženju nije bio kraj.

Sljedećih pola sata ostavljeno je za slobodnu igru i susret s izvođačicama. Nisu svi gledatelji ostali na pozornici, no oni koji jesu dobili su rijetku priliku dodatno istražiti svijet koji im je tijekom predstave otvoren. Taj drugi dio iskustva jednako je dragocjen kao i sama izvedba, jer potvrđuje da kazalište ne mora završiti onoga trenutka kada prestane glazba.

„Opera Rosa” pokazala je da prvi susret s umjetnošću ne mora biti ni svečan ni ozbiljan, niti od djece tražiti da se prilagođavaju pravilima svijeta odraslih. Dovoljno je stvoriti prostor u kojem će se osjećati sigurno, slobodno i prihvaćeno. A odrasli? Oni mogu ponešto naučiti o povjerenju, strpljenju i tome koliko je važno ponekad samo promatrati.

U nedjelju je moj Mimi prvi put bio u kazalištu. Ne znam koliko će se toga sjećati, vjerojatno ničega. Ali znam da je imao priliku upoznati jedan novi svijet, istražiti ga na svoj način i vratiti se u poznato okruženje bogatiji za novo iskustvo.

„Idemo u parkić malo rezimirati dojmove?”, upitao ga je nono.

„Da, da, da…”, odgovorio je Mimić, pa nastavio: „Klo, klo”, oponašajući zvuk udaranja kopita po tlu. Zavalio se onda na svoga konjića i mogli su veselo odskakutati. Mimi u tko zna kojem smjeru, nono s uvjerenjem da je prisustvovao nečemu iznimno lijepom.

I s jednom sasvim jednostavnom preporukom: ako vam se pruži prilika, povedite svoje najmlađe u kazalište. Možda neće razumjeti sve što se događa na pozornici, ali mnogo je važnije što će osjetiti.

Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich