To je dansko-norveška koprodukcija s radnjom u tekućoj svakodnevici Sjedinjenih država, pretežito u Bostonu i nešto malo u New Yorku. Svi likovi govore američki engleski i ponešto španjolskog, priča je posve američka i s te strane nema ništa dansko-norveškog, a središnji lik tumači Liam Neeson. Je li to dovoljno za nagovor da film treba pogledati? Nije. Jer Neeson je prezaposlen, juri iz filma u film, mlati, puca, ubija, stalno u pokretu, udaranju, obaranju, usmrćivanju protivnika pa je teško razlikovati njegove filmove koji svi, ili barem većina, uviru u istu arenu za ekshibicije akcijskog junaka. U “Oprostu” Neeson je fenomenalno vodeći lik, ali ćemo se teško s njim poistovjetiti jer glumi, u svakom prizoru i, gotovo, svakom kadru, čovjeka u mentalnom rasulu. Ima bolest sličnu Alzheimerovoj, uznapredovalu, neizlječivu demenciju. I kad je bio zdrav bio je prema uobičajenim moralnim standardima neprihvatljiv za društveno okružje. Alkoholičar, napustio obitelj, obavlja ilegalne poslove za bossa Charlieja Connera, Ron Perlman, sijed, usitnjen, ni traga Hell Boyu – ne može tek tako dobiti oprost.
Uvodni prizor filma je ugodan za oči. Statični kadar, mastershot, stare trošne kuće nadomak mora, u daljini bostonska megapanorama. Gledamo sunčanu modrinu prozračnog kadra u koji ulazi crveni automobil iz kojeg izlazi Neeson i ulazi u kuću. On ima relativno kratki “unutarnji monolog” – glas izvan kadra, “commentative sound” – prisjećajući se djetinjstva i strogog oca koji je od njega zahtijevao da tuče starije dječake jer će inače postati ženskasti muškarac. Pussy. Neobično je da film o dementnom čovjeku počinje s jasnim i pouzdanim sjećanjem na davno proteklo vrijeme.
Liam Neeson ne izgleda u “Oprostu” onako robusno kao prije. Robustan, ali ne medvjedast kao, odlični glumac, Brian Dennehy. Smršavio je zbog ove uloge. U licu je starikav i ispijen, ima brkove što mu pribavlja stanovitu balkansku vanjštinu. I takav on zrači snagom. Glas mu je smiren – ponekad vikne – i samopouzdan, nimalo grub, sućutan i prijateljski pa s tim glasom on podastire raznovrsnost emocija i uravnotežuje vlastitu fizičku prodornost i čvrstinu. Izrazito dobro to je učinio u filmovima “Rob Roy”, “Under Suspicion”, “Darkman”, “Dead Pool”, “Star Wars: Episode 1 The Phantom Menace”, “Kraljevstvo nebesko”, “Schindlerova lista”, a od novijih filmova valja izdvojiti “U zemlji svetaca i grješnika”.
U “Oprostu” Neeson je neprestano podvrgnut uvredama, poniženjima, odbacivanju i prijeziru. Nešto i sam izazove. Na ringu u sparing borbi on nosi zaštitnu kacigu, a protivnik, mladi boksač, to izričito odbije. Neeson mu je zadao niz jakih udaraca u glavu, no mladac se pribere i premlati ostarjelog boksača. Hispano – američka krimi družina mu dobacuje da je dinosaur… odi u Jurski park. Kćerka Daisy mu jednostavno kaže: “Fuck off”. Kyle, sin gazde Connera, je pun mržnje i netrpeljivosti prema starom očevom “zaposleniku”. I bez demencije Neesonov život bio bi na rubu podnošljivosti.
Scenarij Tonyja Gaytona ima slabosti upravo u proizvoljnom korištenju demencije u postupcima glavnog lika i narativnom kretanju filma. U osmoj minuti “Oprosta” Charlie Connor kaže Neesonu “opet si zaboravio moje ime”, ali mu tek pri kraju filma daje otkaz zbog demencije. Neeson nije nikada dementan u seksu niti kad potegne pištolj jer on zna što drži u ruci i čemu to služi.
Redatelj Hans Peter Moland je nespretno i percepcijski zbunjujuće režirao dva Neesonova sna ili dvije halucinacije. Oba puta Neeson je na ležaju pretvorenom u motorni gumeni čamac u punoj vožnji nasred pučine. Njime upravlja otac kakvog pamti iz djetinjstva, ćelavko s brkovima koji nešto mudruje, u stvari mlati praznu slamu. Prije no što ležaj postane plovilo redatelj nam pokaže Neesona usnulog u poplavljenoj sobi gdje razni predmeti, cipela, prazna boca, stolna lampa, mirno plutaju. To nije subjektivan kadar, motrište aktera, već objektivno bilježenje kamere pa gledatelj ima dojam da je stan doista pod vodom. Redateljska je to nesmotrenost srećom jedina u filmu.
Priča “Oprosta” ima dva vrlo dobra narativna rukavca. Ljubavnu vezu glavnog junaka s tamnoputom ženom, Yolanda Ross, obična lica s velikim loptastim grudima i tustom stražnjicom – daleko je ona od erotiziranih crnih pantera – ali vrlo razgovorljivom, živahnom i osjećajnom, što je dobrodošla suprotnost Neesonovoj isključivosti i naglosti. Neesonovo prijateljsko zbližavanje s unukom Dreom, Terrence Pulliam, bistrim, osjetljivim i dobroćudnim dječakom je druga čuvstvena poluga filma koji, eto, ne govori samo o demenciji i krvavim obračunima u gangsterskom podzemlju.
Svakako treba pohvaliti kameru Philipa Remyja Øgaarda poglavito na otvorenim prostorima sunčeve blagodati ili gustim tmastim oblacima zastrtom nebu. Tu je i vrlo zapažena glazba, prevladava komorni zvuk violina i violončela, Kaspara Kaaea koja nikada nije puka muzička kulisa zato što predstavlja jak stvaralački odgovor na bolest protagonista. U “Oprostu” nećemo naći ništa neoprostivo i to bi bio dostatni poziv za odlazak u kino.
Istaknuta fotografija: prizor iz filma “Oprost”
#Absolution #Hans Peter Moland #Liam Neeson #Oprost #recenzija
