Kampanje koje ugrožavaju temeljna ljudska prava, zagovaranje netolerancije, radikalne religijske kontroverze koje su u sukobu sa znanošću, politički incidenti i napetosti, te sukobi između navijačkih skupina i manifesti razasuti Korzom – sve te pojave, bez obzira na njihovu prividnu dijametralnu suprotnost, imaju zajednički nazivnik – fanatizam.
„Fanaticism“ je prvi svezak međunarodnog i multidisciplinarnog niza na engleskom jeziku pod nazivom „Crossroads“, što ga objavljuje Institut za filozofiju u Zagrebu. Cilj niza, čiji su suurednici Martino Rossi Monti i Pavel Gregorić, je pružiti čitateljima kako ažurirane analize, tako i povijesne rekonstrukcije relevantnih tema, vjerujući da ispitivanje sadašnjosti ne može zaobići istraživanje prošlosti. Urednik sveska o fanatizmu je Martino Rossi Monti. Povodom objavljivanja sveska, razgovarala sam s njim o ovoj uvijek aktualnoj i prisutnoj temi.
Odakle je proizašao Vaš interes za sastavljanje sveska na temu fanatizma?
– Uredio sam knjigu o fanatizmu jer mi se čini važna tema, koja se često javlja i izaziva znatiželju. Također je tema – ali to vrijedi za većinu tema i problema – koju je teško obraditi i razumjeti samo iz jedne perspektive. Eseji prikupljeni u knjizi zapravo obrađuju širok spektar tema i konteksta: evolucijsko podrijetlo fanatičnih ponašanja, različite koncepte „fanatizma“ i „entuzijazma“ između šestog i sedamnaestog stoljeća u Europi, islamski samoubilački terorizam, fanatične i antihumanističke tendencije nekih struja holizma u biologiji, fanatizam kao „vrlinu“ u nacističkoj Njemačkoj, teorije zavjere, cancel culture, odnos između paranoje i fanatizma, adolescenciju kao „doba ekstrema“ i dinamike poratnog pomirenja u Bosni i Hercegovini. Ukratko, više nego prenošenje jedinstvene poruke, ova knjiga nastoji čitatelju pružiti neke korisne alate za snalaženje u kompleksnim suvremenim scenarijima. Ako je uspjela u tome, to je zasluga svih znanstvenika i prijatelja koji su pristali sudjelovati.
Smatrate li da je danas sklonost ka fanatizmu gotovo pa opće prihvaćena pojava koja je u porastu s obzirom na težinu društvenog konteksta?
– Ideje koje su univerzalno prihvaćene su rijetke. Postoji mnogo teorija o tome što je fanatizam i zašto se pojavljuje. Sigurno, danas često imamo dojam ponovnog izbijanja ili umnažanja ideja, fenomena i ponašanja koji se mogu opisati kao „ekstremni“, od teorija zavjere, preko terorizma do ideološko-političkih polarizacija, samo kao primjer. Teško je reći jesu li neki od ovih fenomena sve više prisutni u odnosu na prije, i, najvažnije, u kojem smjeru idu. Sumnjam da dojam da se nalazimo usred „doba ekstrema“ nije bio zajednički mnogim ljudima u davnoj ili nedavnoj prošlosti. S druge pak strane, ima smisla pokušati analizirati i razumjeti različite oblike fanatizma s kojima se suočavamo u sadašnjosti ili prošlosti, uzimajući u obzir povijesne kontekste i transformacije koje društva i civilizacije prolaze.
Što je, po vama, potrebno čovjeku da bi postao fanatikom?
– Ovo pitanje bi zahtijevalo jednu koherentnu i strukturiranu teoriju fanatizma s moje strane, koju, međutim, nemam. Termini „fanatizam“ i „fanatik“ imaju dugu i kompliciranu povijest te su akumulirali različita i često kontradiktorna značenja i emocionalne nijanse. Danas ih najčešće povezujemo s apsolutnom sigurnošću u posjedovanju „istine“, željom da se ta istina nametne drugima čak i silom, potpunom predanošću uzroku ili ideji za koju smo spremni žrtvovati sve, pa čak i ljudske živote, te netolerancijom prema alternativnim ili suprotnim gledištima, koja se smatraju „lažnima“. Ova konceptualizacija je u velikoj mjeri moderni fenomen i razvila se iz racionalističkih i prosvjetiteljskih polemika prvo protiv religijske, a zatim političke netolerancije i nasilja. U ovom kontekstu, osuda fanatizma ide ruku pod ruku s obranom tolerancije kao vrijednosti, kako civilne tako i političke. Ne samo to: ova konceptualizacija se odvija u kulturnom kontekstu u kojem se afirmira nova forma znanja, odnosno moderna znanost, utemeljena na javnosti, raspravi i eksperimentalnoj kontroli rezultata, a ne na unutarnjem prosvjetljenju, karizmatičnom autoritetu ili tradiciji. To su povijesni pojmovi i spoznaje koje nisu očite i kojih se ne možemo odreći.
– Neki pak vide karakteristike i ponašanja fanatičnih kao dio ljudske prirode. Antropologinja Margaret Mead, na primjer, smatrala je fanatizam „panhumanim poremećajem“. Iako mi se čini da je ovo u velikoj mjeri istinito, to nas ne bi trebalo spriječiti da se, na primjer, zapitamo koja je bila uloga određenih povijesnih promjena u poticanju određenih oblika fanatizma umjesto nekih drugih. Na primjer, teško je poreći da je čvrsta i ekskluzivna koncepcija istine tipična za monoteizme odigrala važnu ulogu u poticanju religiozne netolerancije i nasilja u određenim kulturnim kontekstima.
– Na kraju, ako je istina da je fanatizam međukulturalni fenomen, njegova koncepcija, njegovo eksplicitno odbijanje i institucionalizacija civilnih i političkih mehanizama za njegovo suzbijanje, s druge pak strane, nisu toliko univerzalni. Koji su to društveni, psihološki, politički i kulturni faktori koji olakšavaju sposobnost intelektualnog udaljavanja od njega, razvijanje koncepcije o njemu i zahtijevanja njegovog suzbijanja, a da se to smatra vrijednošću?
Odakle proizlazi čovjekova sklonost ka fanatizmu? Koliko je ona vezana uz osobni gubitak smisla ili gubitak vrijednosti?
– Mislim da ne postoji jedan odgovor na ovo pitanje i čini mi se pojednostavljenim i pretencioznim smatrati da se može formulirati jedna teorija koja objašnjava ovu vrstu fenomena bez oslanjanja na individue ili grupe i kontekste u kojima se događaju. Ipak, to je problem koji istražuju mnogi akademici iz različitih disciplina koji se bave fenomenima poput terorizma, ideološke radikalizacije, političkog nasilja ili sekti. Ne vjerujem u jedan jedinstveni psihološki profil „fanatične“ ličnosti, niti u jedinstveni put koji do toga vodi. Slika fanatika kao osobe pogođene „nihilističkim“ očajem imala je određenu popularnost (kao i slika fanatika kao psihološki poremećene ili nenormalne osobe), ali rijetko nalazi pokriće u stvarnosti. Iza ekstremizma, kako je rečeno, često stoji strastvena i iskrivljena predanost pravdi ili istini, u osnovi prema vrijednostima usmjerenima prema „smislu“ (neovisno o tome koliko nam može biti stran). Iz ovakvih studija izlaze i drugi, često kontraintuitivni elementi:
1) ekstremna uvjerenja ne dovode uvijek do nasilja; 2) obrazovanje i visoki kvocijent inteligencije neće nužno spriječiti radikalizaciju i povjerljivost i mogu, u nekim slučajevima, poticati iste; 3) bizarni i iracionalni karakter ekstremnih uvjerenja ne negira njihovu unutarnju koherentnost i značajnost; 4) ekstremizam često intenzivira normalne kognitivne i emocionalne procese; 5) karizmatični vođe igraju ulogu, ali koncepti poput „pranja mozga“ ne pomažu razumjeti složeni proces kojim osoba dobrovoljno predaje svoju autonomiju za cilj, ideju ili vrijednost.
Jesu li vlastiti dojam o društvenom stanju i razvijanje fanatizma u uzročno-posljedičnom odnosu?
– U ovom slučaju također ne vjerujem da postoji neko pravilo ili nužna uzročno-posljedična veza. Ljudski postupci i izbori često su nepredvidljivi i motivirani različitim čimbenicima. Opća ideja „krize“ često se koristi kako bi se objasnili nasuprotni fenomeni (možda je korisnije, u ovom slučaju, razmotriti ulogu brzih i strukturalnih društvenih promjena, ne nužno negativnih). Ekstremne ideje i ponašanja mogu se širiti u vrlo različitim društvenim situacijama. Fanatizam (u značenju koje je gore navedeno) može biti fenomen na rubu društva ili institucionalizirani i društveni stav: npr., odrastanje u diktatorskom režimu koji promiče kult vođe ili u Pojasu Gaze kojim upravlja Hamas, nije isto kao odrastanje u liberalnoj demokraciji. To naravno ne znači da u prvom slučaju pokušaji „fanatizacije“ uvijek uspijevaju sa svima ili da nema fanatizma i poticanja na fanatizam unutar demokratskih režima. Naprotiv, neki, poput sociologa Géralda Bronnera, pozvali su se na „Tocquevillov paradoks“ kako bi pretpostavili da su demokratska društva ranjivija od drugih za širenje fanatizma jer, promovirajući jednakost prilika protiv privilegija nekoliko, povećavaju osjećaj frustracije svih onih koji vide da su njihove početne ambicije za društvenim napretkom iznevjerene. Neki bi stoga tražili rješenje u totalitarnim sustavima vjerovanja i vrijednosti ili ekstremnim ponašanjima, često ponovno definirajući svoj identitet u kontekstu pridruživanja grupi ili sekti. Ne znam je li Bronner u pravu, i pitam se je li proliferacija ekstremnih uvjerenja o kojima govori također povezana s pluralizmom koji promiču demokratska društva, a koja su se opremila mehanizmima koji u većini slučajeva sprječavaju da suživot različitih uvjerenja i vrijednosti ne preraste u opću nasilnost. U svakom slučaju, jedno je sigurno: svaki ekstremist ima svoj popis frustracija i poniženja (koje je doživio on sam ili grupa s kojom se identificira), ali na sreću, to ne znači da iskustvo frustracije i ljutnje automatski vodi ekstremizmu.
Koliko su vanjski stimulansi ključni za razvoj fanatizma, mediji primjerice?
– Mediji su svakako važni, a njihova važnost je enormno porasla posljednjih desetljeća zahvaljujući Internetu i revoluciji informacija. Kao što je poznato, autoritarni režimi kontroliraju medije i koriste ih kao sredstvo propagande i nadzora, često šireći narative zavjera u kojima prijetnja fantomskim unutarnjim ili vanjskim neprijateljima služi za učvršćivanje javnog mišljenja i legitimiranje represivnih mjera. U današnjim demokratskim društvima, problem nije u pristupu informacijama, koji je slobodan, već njihova obilnost, koja sada izmiče filtriranju tradicionalnih medija. U ovom nepreglednom virtualnom prostoru kruže brojni narativi i „istinite“ tvrdnje koje su međusobno u sukobu, formiraju se male „zajednice“ ili cijele supkulture koje međusobno jačaju svoja uvjerenja, često s konspirativnim karakterom. Postoji poveća literatura o odnosu između fanatizma i Interneta, posebno o tzv. „online radikalizaciji“ – fenomenima koji su u stalnoj transformaciji – a koje poznajem djelomično i čiji rezultati često divergiraju, pa ih ovdje ne bih mogao sažeti. Naravno, fenomen postoji: primjerice, terorist i izvršitelj pokolja u džamijama u Christchurchu na Novom Zelandu tvrdi da je svoja razvio uvjerenja isključivo putem Interneta, pa je u svojem manifestu i napisao: „istinu nećeš pronaći nigdje drugdje“. Tim rečenim, izbjegavao bih objašnjavanje svega pomoću Interneta, a posebno prikazivanje pojedinaca kao pasivnih primatelja naracija ili uvjerenja koja zaposjedaju njihov um, umjesto da su aktivno angažirani u njihovom odabiru i preradi na temelju prethodnih preferencija i dispozicija.
Smatrate li da se fanatizam javno promiče i potiče? Ako je tako, koje su posljedice toga?
Rekao bih da se različiti oblici fanatizma mogu pojaviti i širiti na različite načine. Neki nastaju „odozdo“ – na različite načine i iz različitih razloga – i strukturiraju se u kulture ili supkulture, pokrete ili uske krugove, ili se razvijaju u samoći. Drugi padaju „odozgo“, tako reći, i promovirani su od strane političkih stranaka, medija, vjerskih institucija ili obrazovnog sustava. Ovaj drugi način – nazovimo ga propagandističkim – puno je učinkovitiji u autoritarnim režimima koji mogu širiti jednu poruku neprekidno ponavljajući je. U oba slučaja, mladi – posebno adolescenti – čine se posebno ranjivima na ove dinamike, posebno kada nedostaju alternativni modeli ponašanja ili razmišljanja i okruženje sposobno „kontejnirati“ tipične mladenačke tenzije. Adolescencija je, naime, razvojna faza koju karakteriziraju značajne psiho-fizičke transformacije i proces restrukturiranja osobnog identiteta, pa je psiholozi obično opisuju kao „drugo rođenje“. Impulzivnost, idealizam, opozicijski stavovi i dihotomno razmišljanje tipični su za adolescente. To ih čini dostupnima za usvajanje „ekstremnih“ i ponekad destruktivnih stavova i ponašanja, možda potaknutih susretom s karizmatičnim figurama koje nude apsolutne sigurnosti i „rješenja“ za njihove egzistencijalne probleme.
Na koje se načine možemo boriti protiv fanatizma – osobno, ali i društveno?
– Ne postoje nepogrešivi recepti protiv fanatizma, vlastitog ili tuđeg. Ipak, postoje neki antidoti – krhki, uvijek podložni reviziji. Na primjer, liberalne demokracije su sustavi vlasti osmišljeni kako bi neutralizirali najgore oblike fanatizma i spriječili rizike koji mogu proizaći iz „individualne sigurnosti“: promiču toleranciju, neslaganje, sumnju i javnu raspravu, ne slijede utopijske ciljeve i opremile su se političkim, pravnim i zakonodavnim mehanizmima koji se temelje na raspravi i međusobnoj kontroli moći i odluka. Dobro znam da su danas ova društva često polarizirana i napučena gomilom intelektualaca i likova različite prirode koji demokratske sustave opisuju kao noćne more ili maskirane tiranije, a istovremeno, nije slučajno, opravdavaju ili se dive ozloglašenim režimima u koje se zasigurno ne planiraju preseliti. No, ne bi trebalo zaboraviti da je odbacivanje i prezir prema gore navedenim načelima, u nastojanju da se stvore čista ili savršena društva, dovelo u prošlom stoljeću do masovnih ubojstava. Stoga sumnjam da će odbacivanje ili „prevladavanje“ tih istih načela omogućiti suočavanje s ogromnim izazovima sadašnjosti.
Prelazeći na individualnu razinu, što pojedinac može učiniti? Padaju mi na pamet dvije izjave dvojice velikih intelektualaca koji su preživjeli noćne more 20. stoljeća:
„Budući da je teško razlikovati istinske proroke od lažnih“ – napisao je Primo Levi – „mudro je biti sumnjičav prema svim prorocima. Bolje je odbaciti otkrivene istine, čak i ako nas zapale svojom jednostavnošću i sjajem, čak i ako ih smatramo pogodnima jer su dobivene besplatno. Bolje je zadovoljiti se drugim, skromnijim i manje uzbudljivim istinama, onima koje se stječu mukotrpno, gradualno, i bez prečaca, kroz proučavanje, raspravu i razmišljanje, a koje se mogu provjeriti i dokazati“. Budući da ne vjerujem da će neherojske vrline poniznosti, skepticizma i tolerancije zadobiti popularnost u sadašnjem stanju stvari, možda će i savjet koji se često pripisuje Elieu Wieselu biti više koristan: „Kada ti netko kaže da te želi ubiti, vjeruj mu.“
U sklopu intervjua, Rossi Monti poziva sve zainteresirane na predlaganje teme za neku od sljedećih knjiga putem svog e-maila: martino@ifzg.hr ili e-maila Pavela Gregorića: gregoric@ifzg.hr.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
#Crossroads #fanatizam #Institut za filozofiju Zagreb #Martino Rossi Monti #Opatija Coffeehouse Debates