Poštovani ministre Marine Piletiću,
dopustite mi toliko slobode da Vam izrazim golemu zahvalnost: nakon točno 682 dana čekanja, moj sin Albert Sirotich dobio je rješenje o pravu na korištenje inkluzivnog dodatka.
Veleuvaženi, silno empatični i jako angažirani ministre, najljepše Vas molim da se u moje i ime moje obitelji zahvalite svima koji su naporno radili na proučavanju njegova slučaja – svim vještacima koji su pažljivo iščitavali njegovu zdravstvenu dokumentaciju, koja se u bespućima ladica nakuplja skoro već 27 godina, kao i svim djelatnicama i djelatnicima, od Vašeg resornog ministarstva hijerarhijski naniže, sve do djelatnica i djelatnika Hrvatskog zavoda za socijalni rad – Županijske službe PGŽ.
Inkluzivni dodatak ostao je mit za neke, ali za nas više nije.
Vaša nas je milostivost razgalila do te mjere da smo spremni čekati još nekoliko mjeseci.
Tja, kad smo čekali 23 mjeseca, zašto ne bismo još poneki?
Potpuno ste u pravu, pa život nije utrka na sto metara – to je maraton.
Treba kroz njega trčati polako i pametno.
Baš kao što to čini Marica Mirić.
Sigurno znate o kome govorim.
To je ona žena koja se bori za osobe s invaliditetom koje ne mogu funkcionirati u društvu, to je javno izjavila molit ću lijepo, svjesna je ona da postoje i osobe s invaliditetom koje mogu funkcionirati u društvu, ali njih prezire, za njih se ne bori, valjda bi njima dokidala sva prava. Nadam se samo da nije pritom mislila i na braniteljsku populaciju.
Da, točno ta prekrasna ženica, predsjednica Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, koja tvrdi da su osobe s invaliditetom kod podnošenja zahtjeva za inkluzivni dodatak motivirane isključivo novcem.
Tako je, prepametni moj Marine, ako je to istina onda to nisu osobe s invaliditetom, to su paraziti. A s parazitima se treba na poseban način obračunati. Pazite, oni su motivirani novcem, pa što će, pobogu, invalidima novac? Slažem se s Vama, dobrostivi Marine.
Ipak, imam potrebu još Vas jednom javnim putem zamoliti:
nagradite, molim Vas, službenike u našoj Županijskoj službi Hrvatskog zavoda za socijalni rad.
Za svoj su požrtvovan rad to itekako zaslužili.
Iako, kako rekosmo, život nije utrka na sto metara, oni ipak ruše sve moguće rekorde – uspjeli su Albertu napisati rješenje za točno 135 dana od vještačenja.
Jedno slovo dnevno – ubitačan je ritam.
Nekad i dva, možda čak tri, kada treba nadoknaditi vikend ili blagdan.
Zaista prolaze mučno i naporno razdoblje, ali vjerujem da ćete za petnaestak godina, kada riješite i posljednji zaostali zahtjev za inkluzivni dodatak, svi moći otići na kolektivan višegodišnji odmor.
Srdačno Vas pozdravljam.
P.S.
Molim Vas, cijenjeni Marine – znam da je Vašoj političkoj opciji poštenje jedina ideologija – da mi, onako diskretno, kažete kako je moguće da tata prijatelja Marice Mirić (žena je to javno rekla u programu N1 televizije, znam da to nije baš neka televizija), dakle, kako to da tata prijatelja Marice Mirić ima 720 eura inkluzivnog dodatka nakon operacije srca,
a Albert, koji ne može ništa od onoga na što Vi i ne obraćate pažnju kada to radite – nema?
Kako to da pravo na tako visok dodatak nije ostvarila ni Laurica, a tata prijatelja Marice Mirić jest?
Ha, ha, ha…
Ne pitam to zato što me motivira novac.
Samo mislim da bi tata prijatelja Marice Mirić možda mogao dobiti i koji euro više.
Ipak je on – tata prijatelja Marice Mirić.
Znate li Vi tko je Marica Mirić?
Ma znam da znate.
To je bilo samo retoričko pitanje.
Istaknuta fotografija: Pixabay; Andrzej Rembowski
#čekanje #Inkluzivni dodatak #Marica Mirić #Marin Piletić #otvoreno pismo
