Ova: Gratia na festivalu Periskop – Plesna kontemplacija o otporu i pomirenju

Ovaj je tjedan u Rijeci u tijeku još jedno izdanje festivala suvremenog plesa i cirkusa Periskop. Festival donosi raznoliki izvedbeni i edukativni program lokalnih i gostujućih autora iz Francuske, Slovenije i Mađarske, nudeći riječkoj publici priliku da doživi nove plesne momente ili se tek upozna sa suvremenim pokretom.

Jučer, 16. listopada je tako u HKD-u na Sušaku izvedena predstava Ova: Gratia autorica Valentine Miloš i Anike Cetine te u izvedbi Gendis Putri Kartini i Valentine Miloš. Valentina Miloš i Anika Cetina mlade su plesne umjetnice koje djeluju kao koreografkinje, autorice i izvođačice na nezavisnoj zagrebačkoj plesnoj sceni. Godine 2023. započinju zajednički autorski rad, a 2024. osnivaju umjetničku organizaciju Ova. Njihov interes usmjeren je na psihološke aspekte ljudskog postojanja, pitanja života i smrti te emocionalna stanja koja oblikuju svakodnevicu, a autorski pristup temelje na spoju intuicije, intime i izvedbene jasnoće, s naglaskom na transparentnost ljudskosti.

U produkciji umjetničke organizacije “ova” i koprodukciji Zagrebačkog plesnog centra, predstava “Ova: Gratia” treći je i završni dio plesne trilogije Ova, u kojoj se autorice Anika i Valentina kroz izvedbeni jezik bave temeljnim pitanjima života i smrti, promišljajući ih unutar kazališnog nasljeđa. Nadovezujući se na prethodne dijelove trilogije, Ova: Misericordia (koja se bavi pitanjem što u izvedbenom kontekstu znači živjeti i umrijeti) i Ova: Tristitia (posvećenu slavljenju i žalovanju), završni čin Ova: Gratia istražuje ljudski otpor koji se transformira u stanje zahvalnosti, unutarnjeg mira i pomirenje sa svime što život jest i može biti.

Predstava započinje polagano i nenametljivo ali efektno, zadajući kontemplativni, gotovo meditativni ton koji se prostire kroz cijelo trajanje izvedbe. Iako je ples u fokusu, važan dio predstave je i govornički dio, na engleskom jeziku, koji se ispisuje na pozadinskom platnu, kao i dramaturški punktovi koji razbijaju klasičnu strukturu plesne predstave. Izvođačice tako slažu školjke i iznose dijelove tijela lutke, uglavnom ruke (na čiju poziciju kasnije nalikuju njihovi plesni oblici), između koreografskih dijelova koji se kreću od klasičnijeg suvremenog izričaja – miksa fluidnih i oštrih pokreta i figura – i zrcaljenja međusobnih pokreta do neočekivane eskalacije. U tom zadnjem plesnom dijelu duo postaje usklađeniji, kretnje su im energične ali repetitivne, što dodatno zapečati meditativni ton s početka ali na drugi način, a sve to prikladno prati i dodatno osnažuje izvrsna glazba (Nikola Krgović N/OBE).

Ova: Gratia u svojoj konceptualnoj suštini nosi apstraktni suvremeni izričaj, a način na koji iznosi svoju poruku je gotovo poetski – na trenutke nostalgičan pa mističan, donekle i strašan (“this one will kill you”, reče Valentinin lik tijekom predstavljanja školjki), pretvarajući se u arhetipsku ljepotu, osjećaj snage i otpornosti prirode kakav nose oceani, da bi se na koncu njihov ples pretvorio u zadovoljstvo i dinamičnu ekstazu, drugačije pomirenje. Tekst koji čujemo i koji je ispisan na platnu dovoljno je jasan da ga razumijemo, ali i dovoljno apstraktan i širok da ga shvatimo svatko na svoj način. U mojim se očima u startu stvorilo očekivanje da će ekspresija i poanta ići u smjeru gušenja otpora – “don’t ask questions” – a ipak se razvila u neobičnu kombinaciju nježnog i snažnog, kakav motiv školjke i jest, i intimnu pripovijest čovjeka i prirode koji (su)postoje.

Sve to ne bi bilo toliko dojmljivo bez izvrsnih Valentine i Gendis, njihove tehnike i prisutnosti koja posebno dolazi do izražaja tijekom mirnijih momenata. One su u izvedbi gotovo odraz jedna druge, povezane i usklađene, ali bez fizičkog ispreplitanja, i koliko god je dinamika predstave odlična, samih je plesnih dijelova i dueta zapravo moglo biti i više. Ili je to samo želja koja se javi kada shvatimo da je 45 minuta prošlo u hipu.

Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić