„U Palestini je zavladao osjećaj samoće“
S početkom u 19 sati, u velikoj dvorani Filodrammatice održan je razgovor s palestinskim umjetnikom i aktivistom Majdom Nasrallahom na temu preoblikovanja otpora kroz kulturu, u kojoj je iznio vlastita proživljena iskustva iz života s područja Qalansuwe, Trokuta u Palestini. Kao istraživač, kustos i organizator u kulturi svoga grada, dotaknuo se neprilika i izazova s kojima se susreće u radu s kulturnim institucijama na području Palestine, ali i teškog povijesnog i aktualnog konteksta koje njegov narod proživljava. Koncept koji Nasrallah posebno ističe jest solidarnost – njezina nužnost, ali i njen nedostatak. Posljedice koje nastaju kao rezultat stajanja na stranu palestinskog naroda, tabu-tema su današnjice o kojoj se malo govori. Medijska pismenost podlegla je teškoj eufemizaciji termina kojima se oslovljava izraelska opresija nad Palestincima, pa je tako gotovo nemoguće razaznati realnu sliku iza svekolike cenzure govora s kojom se kolektivno susrećemo – u 21. stoljeću svjedočimo genocidu kojeg ćemo postati svjesni kada bude prekasno.
U individualnom razgovoru s Majdom, pobliže sam upoznala njegov karakter koji je unatoč teškim egzistencijalnim borbama ostao neporaženim te koji svojim djelovanjem potiče društvenu osjetljivost i kritičko obrazovanje diljem svijeta.
Za početak, odakle dolaziš?
Rođen sam u Qalansuwi, u Trokutu, mjestu koje pripada marginaliziranoj palestinskoj zajednici, onome što se ne smatra Izraelom. Moja obitelj se bavi poljoprivredom već mnogo generacija, uglavnom smo poznati po našim jagodama. Sa majčine strane, moja obitelj potječe iz drevnog grada Nablusa, čija je loza stoljećima dio grada. Dio svog djetinjstva proveo sam u Istočnom Jeruzalemu. Navodim ovu pozadinu jer odražava moje iskustvo triju odvojenih stvarnosti stvorenih kolonijalizmom; Palestinac sam s izraelskim državljanstvom s očeve strane, bez državljanstva s majčine strane, i s privremenim statusom prebivališta u Jeruzalemu. To je odraz čina rasne segregacije Izraela, u smislu pravnog statusa, geografije i identiteta.
Možeš li podijeliti neka od iskustva iz života na području Trokuta?
Odgovor koji ću dati zahtijeva slojevitost i temeljitost. Trokut je jedno od područja koje je bio predmet izraelske politike stvaranja kulture kriminala. Na mnogo načina, dio onoga što pokušavaju učiniti je odvratiti nas od bilo kakvog nacionalno-oslobodilačkog diskursa te stvoriti politiku džungle, u kojoj su zapravo siromašni žrtve. No, još važnije je da je Trokut, kao i mnogi drugi dijelovi Palestine ’48, podložan mnogim rasističkim politikama. Glavna među njima je urbanističko planiranje i eksploatacija zemljišta, pa smo tako ograničeni na obrađivanje i gradnju samo na određenom promjeru zemlje. Od 1948. godine, mnogi od nas nisu mogli proširiti svoje zajednice, pa tako na primjer, moj rodni grad Qalansuwe koji je izvorno imao 36.000 hektara od ’48. godine, prvotno je ograničen na 7000 hektara, od kojih sada imamo samo 3000 hektara. Na taj način se stvara getoizacija ovih zajednica – prvotno je taj teritorij bio namijenjen agrikulturi, ali sada odgovara geto zajednici. Ovo je također jedan od pokušaja stvaranja neizdrživih okolnosti za Palestince na tom području, samo kako bi ih se natjeralo na odlazak. Trokut je danas jedna od tih političkih karata koje se igraju kako bi nas se učinilo bespravnima.
Visoko si obrazovan čovjek, odakle dolazi tvoja aspiracija prema edukaciji i educiranju ostalih?
Moji su roditelji, poput većine palestinskih roditelja, potencirali obrazovanje iznad svega – kao naše jedino oružje za preživljavanje u svijetu. To je zapravo naslijeđe etničkog čišćenja i oduzimanja imovine. Kao takav, potaknut sam na učenje engleskog jezika, a kasnije i na studij Međunarodnog prava i ljudskih prava. Međutim, nikada nisam slijedio praksu prava, posebno međunarodnog prava, jer sam uvidio njegovu ograničenost i licemjerje u borbi za oslobođenje Palestine. Stoga, pod utjecajem složenosti identiteta i izravnog izlaganja različitim elementima „palestinstva“, pronašao sam snažnu motivaciju za rad na grassroots razini, posebno u Trokutu. Niz rasističkih politika tijekom desetljeća pretvorio je Trokut u getoizirano područje pod utjecajem kulture kriminala, što znači da narod prilikom formiranja nacionalnog identiteta nije informiran o širem kontekstu kolonijalizma, apartheida i okupacije s kojom smo suočeni. Shvatio sam da je kultura prostor najvećeg mogućeg utjecaja – kroz nju se vrijednosti i jezik mogu prenijeti različitim umjetničkim medijima; glazbom, kazalištem, likovnom umjetnošću, poezijom.
Ukratko, kako je izgledao početak tvoje karijere?
Početak moje profesionalne karijere započeo je u dobi od 23 godine, kada sam postao direktorom Udruge „Tishreen“. Kroz tu platformu radio sam na formiranju različitih kolektiva; uglavnom umjetnika, studenata i mladih odraslih osoba. To je potaknulo moje daljnje pokretanje „Al-Hayez Albadil“, lokalnog neovisnog prostora koji je poslužio kao središnjica za proizvođenje kritičkog i autonomnog znanja te kulturnog sadržaja. Jedinog takvog modela na području Trokuta.
Kada govorimo o grassroots pokretima, što oni podrazumijevaju i možeš li podijeliti primjere iz vlastitog iskustva?
Sudjelovao sam u formiranju mnogih drugih političkih grupa koje su se organizirale kako bi se oduprle napadima države, uglavnom u borbi protiv eksploatacije zemljišta, rušenja kuća i kriminalnih sindikata. Također sam bio koordinator „One Democratic State Campaign.“ Moja politička i kulturna praksa obogaćena je obrazovnim i rezidencijalnim programima diljem svijeta, uključujući Južnu Afriku, Brazil, Italiju, SAD i sada Hrvatsku.
Koja je prema tvome osobnom shvaćanju, uloga umjetnosti u poticanju kritičke pismenosti? S obzirom na kontekst današnjeg vremena i socioloških pojava.
Umjetnost ima značajnu ulogu, upravo zbog ovih rasističkih politika i onoga što time pokušavaju učiniti, a to je brisanje naše kulture. Naši obrazovni temelji i naš kulturni rad je nedovoljno financiran i u potpunosti pod nadzorom sigurnosnih struktura Izraela. Kulturne institucije u umjetnosti jedno su od rijetkih mjesta, ako ne i jedino, koje može potencirati kritičku pismenost okoline. Umjetnost je jedan od „izvora snage“ koje ima mogućnost stvaranja novih putova razmišljanja i vrijednosti. Institucije su vrlo značajna i trajna područja za proizvodnju misli – emancipatorskih, oslobodilačkih misli.
Danas s jedne strane, imamo izrazito pasivne ljude koji „samo“ maštaju o boljemu, ljude bez svijesti o društvenoj pravednosti koji često s lakoćom prihvaćaju nametnute ideale, iako oni ne korespondiraju s dobrobiti naroda. Smatraju da, ako se nešto događa „u daljini“, nije njihov problem, pa makar se ta daljina odnosila na susjednu ulicu. S druge strane, imamo zemlje poput Francuske gdje su otpor i borba za pravo glasa naroda – svakodnevica. Što smatraš potrebnim za tranziciju iz pasivnog, kognitivnog „aktivizma“ u onaj aktivni, bihevioralni?
Odgovor na to pitanje također je prilično slojevit. Jedan od glavnih čimbenika jest žrtvovanje. U današnjem neoliberalnom, kapitalističkom svijetu, ono što država i strukture pokušavaju učiniti, čak i na Zapadnoj obali, jest preplaviti nas konceptom prividnih ekonomskih prava, te nas usmjeriti prema financijskoj ili ekonomskoj aktivnosti kako bismo se udaljili od pokušaja lomljenja represije s kojom smo suočeni. Na neki način, uzimaš novac i pokušavaš preživjeti – i zaboravljaš na sve ostalo. Dakle, žrtva je važan element, jer čak i u Europi, sve dok imaš imalo udobnosti, teško je iz nje izaći i izboriti se za nečija/svoja prava. Koncept solidarnosti također igra značajnu ulogu.
Koje vrijednosti promičeš svojim djelovanjem te čemu težiš u budućim aktivističkim pothvatima?
Vjerujem u moć popularne političke edukacije uz kulturnu produkciju. Sada sam posvećen istraživanju nastanka novih političkih filozofija i novih formata decentraliziranog organiziranja koji ih provode u praksu. Također sam usmjeren na istraživanje načina kako se kulturna organizacija može mobilizirati da bi prevladala osnovna i brutalna ograničenja kretanja, s kojima se primjerice suočavaju Palestinci.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
