Antički Grci propitkivali su sve što se moglo pronaći ispod zvjezdanog svoda: od raznih tehnika pripremanja maslinova ulja, inovativnih načina uzgajanja raznih sorti vina pa sve do krvavih rasprava oko filozofskih pitanja. Jedna od najstarijih polemika – pitanje smrti – oko koje se i danas lome koplja, problematizira mogućnost života nakon iste, ujedno sugerirajući kako se s konačnim krajem, teško mirimo. Ako je smrt nešto što je neizbježno u ljudskom ciklusu patnje i radosti, čemu rasprave, traženja utjehe i pokušaja izbjegavanja onoga što je već determinirano? Zašto bježati od činjeničnog stanja?

Na tom tragu istraživanja mlada umjetnica, cirkusantica Petra Najman, predstavila se riječkoj publici svojim prvim autorskim solo projektom – Moja smrt i ja. Na izvedbi održanoj 6. rujna u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, autorica aktualizira svoj odnos prema smrti kroz interdisciplinarni spoj lutkarstva i cirkusih tehnika, pomoću kojih gradi unikatan koreografski narativ bez riječi. Umjesto da se bojimo i živimo u određenoj neizvjesnosti, Najman predlaže drugačiji pristup diskursu: autorica smrt predstavlja kao životnog suputnika, kao potrebu s kojom proživljava niz emocija poput gnjeva, straha i strasti, koje se isprepliću u želji da ga upozna. Kroz četiri čina pratimo razvoj odnosa te izmjenu emocija koje autorica prenosi publici tehnikama akrobatike i statičnog trapeza. U prvom činu, strah dominira pozornicom, a tijelo počinje poprimati groteskne forme – od facijalnih ekspresija preko manipulacije ekstremitetima, strah je poprimio fizički oblik. Kultni Egzorcist na daskama. Paralelno, skelet kao personifikacija smrti, sjedi na trapezu i šutljivo promatra scenu. Uz scensku rasvjetu, koja je jednim od ključnih faktora predstave, zvučna kulisa u maniri klavirske skladbe upotpunjuje horor osjećaj i jezu trenutka. Konstantna igra svjetla i sjene, odnosno svjetlosnog fokusa na detalje, izvedeni su u zavidnoj koordinaciji s vremenom.

U drugom činu Smrt se uključuje u dijalog silazeći s trapeza, pritome prepuštajući umjetnici da kasnije izvede prvu od ukupno tri točke. Ovoga puta, kroz zvučnike čujemo humoristični nerazgovjetni glas koji se kroz skelet sarkastično obraća svojoj odabranici. Sjede jedan kraj drugog, naslonjeni ramenima, provodeći vrijeme u razgovoru pa u svađi. Oni se razilaze pa vraćaju jedno drugome. U jednom trenutku umjetnica se okreće od publike te kretnjom gornjih leđnih mišića izvodi pokrete kojima je utjelovila izopačenost i strah, detalj koji zasigurno treba naglasiti, ne samo zbog svog vizualnog učinka, već i zbog same kompleksnosti čina. Nakon tuge i bijesa dolazi svjetlo. Uz melodije laganog surf rocka ulazimo u novi čin u kojemu vidimo drugu stranu odnosa sa smrću, onu u obliku romantičnog zavođenja i bezbrižnog plesanja. Kontradiktorno, zar ne? Najman zavodničkim stanjem svijesti opet osvaja Smrt, zavodi ju, mire se, izmijenjuju nježnosti. Ta „ljubavna“ pomirba može se protumačiti i kao osobno pomirenje sa smrću, zato i ne bježi već se upušta u dance macabre. Ali sreća ne traje dugo, nesuglasice i sumnje isplivavaju na površinu. Igra koja se vodi između dvoje protagonista dodatno je razrađena u izmjeni mjesta na statičnom trapezu. Smrt je gore, pa se spušta na pozornicu, pa opet bježi i uzdiže se iznad. U određenim trenucima Smrt odlazi u svoju domenu (svijet izvan našega poimanja) pa je napušta ponovno padajući na tlo (ovozemaljski svijet). Treba naglasiti i samu koreografiju skeleta, koji se pomoću tehničkih domišljatosti „samostalno“ kreće po pozornici.

Završni čin dovodi do kulminacije odnosa. Love – hate varijabla ne može biti rješenjem pa čak niti u vezi sa smrću. Kad tad, dolazi do zasićenja – jedna se strana umori i prepusti kognitivnom bezdanu ove nadrealne relacije. S obzirom da nema izgovorenih riječi, muzička kulisa vjerodostojno upotpunjuje gestikulacije i koreografiju dovodeći do izražaja i najmanju emociju kroz koju prolaze/prolazi. Pri samome kraju predstave, Smrt se okrene prema publici u polu prijetećem, polu osuđujućem raspoloženju, razbijajući četvrti zid. Protagonistica se miri sa sudbinom i prihvaća Smrt. Smrt se spušta i naklanja joj se.

Mentorica za lutkarske elemente: Marijana Matoković

Mentorica za akrobatiku i pokret: Marina Cherry

Umjetnički mentor: Nikola Mijatović

Glazba: Penny Rimbaud, Berio: Sequenza#3 for solo voice Cathy Berberian

Izrada lutke: Lutkarska kompanija Arketal

Distribucija: Jadranka Žinić Mijatović, cirkorama@gmail.com

Produkcija: CIRKORAMA 2021.