Povodom održavanja predstave Moja smrt i ja u sklopu Periskopa – festivala suvremenog plesa i cirkusa, razgovarali smo s mladom domaćom umjetnicom/cirkusanticom te cirkuskom pedagogicom Petrom Najman o njezinim počecima bavljenjem suvremenim cirkusom i o stanju na domaćoj cirkuskoj sceni.
Za početak, možete li nam se predstaviti u par rečenica?
Zovem se Petra Najman i dolazim iz Zagreba. Cirkusom sam se počela baviti s 12 godina u udruzi Cirkorama. Sjećam se da sam bila pogledala jednu predstavu u kojoj me zaintrigirala i privukla akrobacija – bilo je to nešto zanimljivo, drugačije, nešto ekstremnije što mi se odmah zasviđalo. Preko interneta sam saznala za udrugu Cirkorama koja je tada svoje prostore imala u skvotu Medika, bilo je to 2012. To je mjesto gdje sam počela trenirati i raditi svoje prve predstave, ukratko mjesto mojih prvih umjetničkih koraka. Prva službena predstava u kojoj sam sudjelovala Danse Macabre izvedena je 2014. Predstava je igrala dvije godine po Hrvatskoj te smo gostovali u Beogradu.
Nakon prvotnih koraka u Zagrebu, kako se nastavio Vaš obrazovni put, kada ste odlučili da je cirkus nešto čime se želite ozbiljno, karijerno baviti?
Kroz razgovore s kolegama i prijateljima iz udruge Cirkorama, koji su me uputili na činjenicu da u Europi postoje načini obrazovanja u cirkuskoj struci i da se može živjeti od umjetničkog rada, odlučila sam slijediti svoje želje. Kako imam jak interes za rad na projektima, radionicama i za rad s djecom, odlučila sam s 18 godina otići u Francusku u cirkusku školu Turbul preko Erasmus projekta kako bi izučavala cirkusku pedagogiju s djecom i mladima. Nakon godinu dana sam položila pedagoški ispit, ali nekako to nije bilo to. Ipak mislim da je moj put više bio u umjetničkim vodama te je interes za cirkusku umjetnost prevladao. Zato sam i upisala profesionalnu cirkusku školu Piste d’Azur gdje sam nakon dvije godine specijalizirala statični trapez; učila o teatru, radila akrobatiku, ples te također shvatila kako funkcionira cirkuska scena u Francuskoj. Nakon toga upotpunjujem svoje znanje u cirkuskoj školi FLICK u Torinu, gdje nastavljam izučavati statični trapez i cirkus.
Ovo će biti interesantno. Usporedi nam cirkusku scenu u Hrvatskoj i Francuskoj. Postoji li uopće u Hrvatskoj nešto što bi se nazvalo cirkuskom scenom?
Kada sam odlazila na školovanje ljudi oko mene su mi objasniti stanje stvari na terenu. Ljudi se u Hrvatskoj ne žele/ne usude baviti cirkusom jer znaju da će teže, ako će uopće, zaraditi za dostojan život. Općenito je teško raditi na projektima u kulturi u Hrvatskoj, a još je teže ako dodamo toj jednadžbi i cirkus. Situacija je ipak kod nas je puno bolja u zadnjih deset godina. Postoji scena ljudi, ROOM 100, Cirkorama, Prostor Plus, Cirkus kolektiv koji rade i trude se podignuti svijest o cirkusu na domaćem terenu. Jedno je imati želju i volju raditi predstave, a drugo je realnost financiranje istih. Teško je raditi bez financiranja i dosta često se radi besplatno jer želiš raditi umjetnost i prezentirati nešto svoje, pogotovo kada nema potvrde i podrške. Ponekada ulazimo u minus jer imamo ideja koje želimo ostvariti, ali budžet nije dovoljan i onda uskačemo s vlastitim sredstvima kako bi ostvarili taj projekt. Smatram da je u Francuskoj najbolja cirkuska scena jer imaju državno definirana prava koja im omogućava bolji status, a samim time i bolju državnu pomoć. Situacija je dobro razrađena – tamo postoji status koji bi mogli usporedit sa statusom slobodnog umjetnika u Hrvatskoj, ali nema prijevoda za taj status jer se koristi specifično u Francuskoj (možda još i u Belgiji, ali opet za njihov kontekst). Naime, kroz ugovor dobiješ određeni broj sati koje trebaš odraditi, nakon završetka projekta ti kao cirkuski ili bilo koji umjetnik odlaziš s potvrdom u državno tijelo i na temelju toga ti država isplaćuje 1,500 eura mjesečno sljedećih godinu dana. Ta svota rasterećuje svakodnevni život i dopušta osobi da se fokusira na svoj kreativni rad plus što još živimo od honorara. U Hrvatskoj dobiješ samo honorar koji ponekada iznosi puno manje od odrađenog posla. Također, mi ovdje još ne možemo dobiti status slobodnog umjetnika kao cirkuski umjetnici. Udruga DUSC, odnosno Društvo umjetnika suvremenog cirkusa počelo je pisati molbe ministarstvu kulture što je donekle rezultiralo pozitivnim pomakom; kada prijavljujemo projekte sada možemo odabrati želimo li prijaviti suvremeni ples ili suvremeni cirkus. Nadamo se da ćemo u budućnosti dobiti status slobodnog umjetnika koji bi nam omogućio blagodati prijave u mirovinski i zdravstveni sustav, ali sada kada razmišljam o Francuskom sustavu – možda za 100 godina.
Vidiš li sebe kao nekoga tko će pridonijeti popularizaciji cirkusa unutar Hrvatske na širem spektru, odnosno da li bi se uključila u „borbu“ za boljim uvjetima?
Nedavno sam se vratila sa školovanja u Italiji i jako mi je lijepo bilo tamo, ali lijepo mi je i ovdje uz sve kolege i prijatelje s kojima mogu surađivati i raditi predstave. Jedna od ideja i je biti dio domaće priče, pokušati doprinijeti da se ovdje situacija popravi. Vidim se u ulozi nekoga tko će pridonijeti cirkuskoj sceni i pomagati da se razvijamo. Idealno bi bilo živjeti na relaciji Hrvatska-Francuska, ali zašto se ograničiti. Postoji cirkuska scena, između spomenutih, također i u Njemačkoj i Poljskoj. Elitistički mi zvuči da se zatvorim samo u Francusku, treba raditi projekte po Europi, povezivati scenu i ljude. Također, nemamo škole u Hrvatskoj gdje bi se moglo steći formalno cirkusko obrazovanje. Postoje radionice i amaterski treninzi, ali ništa što bi sadržavalo određeni fond sati u kojemu se odslušao određeni broj specifičnih predmeta. U Francuskoj postoje tri akademije gdje dobiješ diplomu za cirkuske discipline poput trapeza, plesa, akrobatike, teatra te naravno da ne govorimo o uvjetima i prostorima za trening.
Jedno klasično pitanje: koliko ti smeta usporedba sa stereotipima u društvu kada netko spomene cirkus? Ljudima prvo na pamet padnu životinje u kavezima, klaunovi, buka, vika itd.
Postoji razlika između tradicionalnog i suvremenog cirkusa. Ja spadam pod suvremeni cirkus gdje ti sam sebi ili koreograf kreirate predstavu u kojoj si interpretator pri čemu se ispituju životne, filozofske teme, ne nužno uvijek, ali su dio repertoara. Također, u suvremenom cirkusu interdisciplinarnost je jako bitna, zaživjela je i predstavlja spoj umjetnosti koji se trenutno želi naglasiti na Europskoj cirkuskoj sceni.
Ako ćemo gledati iz povijesnog konteksta, svojevrsni jaz se dogodio krajem 1980-ih i početkom 1990-ih kada je cirkuska grupa Archaos vođena francuskim cirkusantom Pierrot Bidonom počela izvoditi točke malo drugačije od tradicije. Specifične točke koje nisu klasična HA HA HI HI prezentacija uključivala je motorne pile i cross motore, prenamijenjene aute te su eksplozijama dizali stvari u zrak u stilu Mad Maxa. Punk estetika. Naravno da postoje predstave koje su usmjerene prema djeci i mladima, ali ovo je ipak nešto drugačije, ekstremnije što je napravilo pomak. Recimo, svima poznata točka bacanja noža nije više samo bacanje noža prema ženi zbog preciznosti, nego se danas konceptualizira predstava sama iz takvog detalja u nešto puno slojevitije.
Kakve su reakcije okoline, prijatelja? Zanima me koliko su još prisutni stereotipi oko cirkuske branše.
Reakcije variraju: „..Ajmeee baviš se cirkusom, kako cool i super…“ ali onda im pokušam objasniti da ne koristim životinje u svojim predstavama i onda misle da je to nešto apstraktno. Postalo nam je smiješno da se riječ cirkus stalno koristi za nešto ne nužno negativno, ali nekakav metež, kaos. Koristi se za svaku banalnu situaciju u saboru; koliko puta čitamo u medijima; cirkus u saboru, izbio je cirkus – to je ta valjda neka naša narodna strana, automatski povezuješ cirkus s majmunima na slonovima koji se vrte na zadnjim nogama. Ali to je percepcija naše cijele umjetnosti, jer neće se iskoristit fraza: ples u saboru ili teatar u saboru (dobro ajde drama možda i hoće haha) što zapravo dosta govori o stanju i prihvaćanju cirkuske umjetnosti. Ljudi nisu krivi, nisu dovoljno informirani. Šteta što političari nisu otvoreni prema marginaliziranim umjetnostima -. to bi bilo super.
I za kraj, reci nam nešto više od svojoj predstavi Moja smrt i ja, kako je tekao proces stvaranja, dolazak na Periskop? Ovo ti je prvi puta da gostuješ u Rijeci ili si već imala neke realizacije?
Moja smrt i ja autorska je predstava na kojoj sam počela raditi još u Francuskoj, a premijeru je imala nedavno dok sam bila u Italiji. Paralelno dok sam se školovala radila sam na konceptu i izradi istoga. Zainteresirala sam se za lutkarstvo te sam uz pomoć jedne francuske kompanije izradila kostur koji igra jednu od glavnih uloga. Predstava je rezultat spoja više situacija koje su me bile „zatvorile“ u sobu. Slomila sam ruku, dobila mononukleozu pa još covid pandemija, sve se to skupilo u trenutak nemogućnosti i ulaskom u kako se kaže, depresijicu. Počela sam razmišljati o životu, propitkivala svašta, a onda se javila i želja za nastavkom usavršavanja lutkarske tehnike. Počela sam tražiti ljude koji će me podučiti lutkarstvu što me dovelo do Marjane Matoković koja me je uputila u tehnike lutkarskog manipuliranja što je i rezultiralo predstavom. Osobna introspekcija i želja za preispitivanjem smrti, odnosno našeg/mojeg odnosa s njom bili su dio pokretača ideje. Nives Soldičić iz udruge Prostor Plus je vidjela moju predstavu i pozvala me na gostovanje na Periskop festival u Hrvatski kulturni dom na Sušaku. Zahvalna sam na pozivu i prilici da se predstavim riječkoj publici.
Naslovna fotografija: Petra Najman, fotografirao Zlatko Tot
#ArtKvart #HKD na Sušaku #Periskop - festival suvremenog plesa i cirkusa #Petra Najman #suvremeni cirkus
