Kao novi spisateljski glas generacije Z, mlada Petra Prtajin već je pokazala svoj sjaj na domaćoj književnoj sceni i privukla mnogo pažnje romanom „Samo jedna od”.
Rođena 2003. u Zagrebu, Petra je pohađala V. gimnaziju, a svoja je iskustva, primjećivanja i razmišljanja pretočila u izravni i pitki ali i pomno složeni roman o sadašnjim srednjoškolcima, odrastanju, konformizmu i vršnjačkom nasilju. Urednik joj je bio ni manje ni više nego Kristian Novak, a o tome kako joj je prošao proces uredništva i pisanja te koliko ima realnosti u životima njenih likova ispričala nam je u razgovoru povodom svojeg predstavljanja na ovogodišnjem Vrisku.
„Samo jedna od” je tvoj prvijenac, a odmah je zadobio interes većeg izdavača i javnosti. Što misliš koja je njegova najveća vrijednost i snaga?
Dok sam pisala, nije mi bilo bitno hoće li roman zadobiti interes javnosti i koliko će se knjiga prodati – samo sam htjela da postoji. Htjela sam napisati nešto na što ću biti ponosna, nešto osobno i iskreno. Mislim da je njegova najveća vrijednost u tome što sam ga uspjela učiniti autentičnim, a najveća snaga u tome što je, između ostalog, glavna poanta romana upravo čuvanje vlastite autentičnosti.
Struktura romana – kombinacija gotovo pa scenarističkih dijaloga, ispisanih poruka i lirskih dijelova – podsjetila me mrvicu na „Slučaj vlastite pogibelji”. Igrom nekog drugog slučaja, Kristian Novak ti je bio urednik. Kako je to prošlo?
U prvom mailu kojeg sam poslala Kristianu istaknula sam probleme s kojima sam se susrela dok sam u osnovnoj školi pokušala napisati roman. Nisam znala strukturirati roman, povezati glavnog lika s čitateljem, nisam imala dovoljno znanja o radnji koju sam opisivala. Sve su to bile početničke greške, ali i ključne sastavnice dobrog romana.
Kristian me naučio da je najbolje početi od teme i mjesta koje najbolje poznajem – Zagreb, srednja škola, odnosi s vršnjacima. Priča je kroz naše mailove polako dobivala formu, glavu i rep. Naučila sam kroz cijeli taj proces da je sve bitno – smisao, stil, ritam, poruka. Svaka je riječ važna, točno na tom mjestu, u toj rečenici.
Jedan od najkorisnijih savjeta koji mi je dao Kristian bio je da svaka rečenica u romanu mora imati funkciju, mora voditi priču korak dalje. Ako je rečenica beskorisna, treba je maknuti. Ako je karakter glavnog lika na kraju scene isti kao na početku, i nju treba maknuti.
Koliko si toga vukla iz vlastitog iskustva i okruženja, a koliko je fikcionalno?
Ovaj roman nije autobiografski, već je priča u kojoj se likovi suočavaju s različitim oblicima nasilja; neka se njihova iskustva potom isprepliću, a neka pak ostanu zaboravljena. Na taj sam način pokušala povući paralelu s realnosti u kojoj živimo. Imala sam dodira s vršnjačkim nasiljem, ne samo osobnih, nego i sa iskustvima mojih prijatelja, poznanika, ali i starijih. Mislim da je to nešto s čime se svakodnevno susrećemo, ali ponekad na to uopće ne obraćamo pažnju.
Misliš li da su vršnjačko nasilje i pritisak kod generacije Z prisutniji u stvarnom ili virtualnom svijetu?
Mislim da su jednako zastupljeni. Naravno da s razvojem tehnologije nasilje u virtualnom svijetu postaje učestalije, ali ne mislim da je zbog toga nasilje u stvarnom svijetu manje zastupljeno. Ipak, ne bih ove oblike nasilja ograničila samo na generaciju Z. Danas su ovi oblici nasilja i pritiska prisutni u svakoj generaciji. Prema tome, mislim da će se s romanom moći poistovjetiti i starije, ali i mlađe generacije.
Razgovara li se o tome dovoljno, znamo li uopće što se zaista događa u gen Z svijetu? Koliko serije poput Srama i Adolescence s pravom upozoravaju na neke probleme?
Teško mi je govoriti u ime cijele generacije. Ja s roditeljima i prijateljima često razgovaram o problemima koji me muče, ali vjerujem da se ne mogu svi s tim poistovjetiti.
Marginalizacija ostavlja trajne posljedice. To je proces koji traje; prema tome, može se i trebao bi se – uz pravovremenu i konkretnu pomoć onih kojima je istinski stalo – spriječiti. Potrebna je puno veća angažiranost nastavnika, psihologa i roditelja jer dijete nad kojim se vrši nasilje neće isticati svoju izoliranost i ranjivost.
Adolescence nisam gledala, ali rekla bih da Sram ipak realnije prikazuje živote adolescenata u Zagrebu s obzirom da je sniman na našim prostorima.
Jesi li se za stvaranje romana imala čime inspirirati u domaćoj literaturi, odnosno postoji li još romana namijenjenih srednjoškolcima koje je napisala mlađa ruka?
Dok sam pisala, nisam previše tražila inspiraciju u drugoj literaturi. Također, ne znam puno domaćih mladih pisaca, a ni romana namijenjenih specifično srednjoškolcima.
Tko ti je još s domaće književne scene interesantan?
Od domaće književnosti uglavnom čitam starije pisce, iako u zadnje vrijeme nemam baš puno vremena i uglavnom čitam stručnu literaturu.
Sada si se u romanu bavila temom konformizma, identiteta i vršnjačkog nasilja. Koje ti se još teme čine važnima, a da ih nisi uspjela obraditi u ovoj priči, pa ih možda možemo očekivati u sljedećima?
Još nisam razmišljala o sljedećem romanu. Postoje brojne relevantne teme o kojima bih mogla pisati, ali mislim da moram čekati da me ponovno inspirira neka meni značajna problematika.
Jednom si rekla da na ljudsko zdravlje želiš utjecati i kao liječnica i kao spisateljica. Na koji način knjige utječu na mentalno zdravlje mladih? Kako tvoja generacija gleda na čitanje?
Knjige nam pružaju priliku da sagledamo život iz tuđe perspektive. Likovi se besramno otvaraju čitatelju, dok u stvarnom svijetu ljudi skrivaju svoju ranjivost. Mislim da je sposobnost sagledavanja svijeta iz tuđe perspektive temelj empatije koja je u današnjem svijetu svedena na minimum. Knjige nas na jednostavan način uče kako razmišljati izvan vlastitih okvira.
Ponavljam, teško mi je govoriti u ime cijele generacije, ali mislim da moja generacija puno manje čita od starijih. Mislim da je to posljedica razvoja tehnologije koja je mladima omogućila drugačije hobije i načine izražavanja. To nije nužno loše, ali definitvno bi trebalo pronaći balans između virtualne zabave i književnosti.
#Gen Z #intervju #Naklada Ljevak #Petra Prtajin #Samo jedna od #Vrisak
