Dugo iščekivana splitska premijera Teatra Poco Loco u koprodukciji s Gradskim kazalištem lutaka na scenu donosi avanture djevojčice Nastje nastale iz slikovnice Tisje Kljaković Braić koja je i autorica vizualnog identiteta.
U četrdesetak minuta redateljica, ujedno i scenografkinja Renata Carola Gatica je uspjela vjerno prenijeti popularnu slikovnicu ne gubeći draž koju nosi.
Sve priče su povezane motivom NU TV, televizijom koja prenosi vijesti iz zgrade gdje živi Nastja koja ne smije skakati po stanu da ne bi uznemirila susjede, posebno gđu Čagalj koja živi ispod njih. NU TV nas vodi iz priče u priču, a iz slikovnice su uzeti najzanimljiviji primjeri likova kao Božo Lijenčina, gđa Tapir, dida Ante, koka Anđelka koji su i povezani međusobno jer su svi plod Nastjine mašte. Autorice dramatizacije i tekstova songova Ivana Đula i Milica Sinkauz fino balansiraju između dijaloške forme i pjesme, a sve je zaokruženo i glasom pripovjedača (Mladen Badovinac) koji prati radnju i komentira razvoj. Autori glazbe Ivana Đula i Luka Vrbanić tonom prate atmosferu djela. Kostimografkinja Sonja Obradović prati cjelokupnu sliku vizualnog identiteta predstave koji se također naslanja na slikovnicu tako da su likovi obučeni pretežno u bijelu boju koji na sebi imaju crteže koji su povezani sa scenografijom (asistent scenografije Luka Duplančić, izrada scenografije Nenad Keč). Scenografska rješenja su odlično izvedena tako da u obliku kutijica dobijete dojam skučenosti življenja u zgradi koja djeci onemogućava igru. Koreografkinja Noemi Dessardo zadala je glumcima zahtjevan zadatak, ali sve je bilo u fluidnom stanju igre, pjesme, kretanja, mijenjanja scenografije koji su glumci vješto izveli. Oblikovatelj tona Franko Perić i oblikovatelj svjetla Lucijan Roki, neizostavni su dvojac koji je bez greške odradio izmjene.
Milana Buzolić kao mala Nastja u fizičkom obliku i s lutkom, Ivan Medić od dida Ante do Bože i Nina Vidan kao gđa Tapir ili Nastjina majka samo su neke od uloga u kojima su se izmjenjivali, ali odlično popratili sve radnje i odigrali različite uloge koje su tražile fizičku izdržljivost.
Tisjin prepoznatljivi rukopis, bilo da piše ili crta danas je postao odraz jednog vremena koje je iza nas, a koje evocira nostalgiju kojoj se rado vraćamo. Odrastanje u zgradi koja nosi svoje zakone malome djetetu nije niti malo lako. Treba se prilagoditi situaciji koja ne ostavlja puno slobode, ali zato mašta tu preuzima ključnu ulogu i nosi nas u svjetove koje temeljimo na stvarima koje nas okružuju. Gospođa Tapir je evokacija na sve gospođe koje su nekad redovito odlazile u frizera i izlazile s natapiranom frizurom kojoj ni bura nije mogla ništa (ili kako bi TBF rekao „samo ondulacija je trajna“). Gospodina Božu smo svi imali u susjedstvu, to je onaj što je ljeti cijelo vrijeme bio u potkošulji s čačkalicom u ustima.
Svaka generacija bi trebala imati onog nekog tko će nakon određenog vremenskog razdoblja djetinjstvo i pogled na odrasle pretočiti u priče koje ćemo čitati svojoj djeci s osmijehom, a našoj generaciji je to uspjela učiniti Tisja koju je ovom prilikom Gradsko kazalište lutaka pretvorilo u predstavu.
Istaknuta fotografija: Jelena Popić
#Gradsko kazalište lutaka Split #Pita moja mama imate li jedno jaje #predstava #Split #Teatar Poco Loco
