Drama Daleko je Kandahar autorice Anite Čeko otvorila je novu sezonu Scene 55 HNK Split. U razgovoru povodom premijere, dramaturginja i scenaristica govori o djetinjstvu obilježenom ratom i selidbama, spoju psihologije i pisanja, obitelji koja ostaje kod kuće dok se rat odvija negdje daleko, ali i o planovima za budućnost.
Djetinjstvo ste proveli na različitim mjestima, Zadar-Split-Livno…
– Rođena sam u Zadru i ondje sam živjela s obitelji negdje do rata, do 1991. godine, kada tata ostaje na ratištu u okolici Zadra, a mama i nas troje male djece odlazimo u Bosnu, u jedno selo pokraj Livna, Podhum. Tata je iz Podhuma, a mama je Zadranka, točnije Privlačanka. Roditelji su se upoznali na studiju u Zadru, a onda je rat prekinuo zadarski život mlade obitelji.
Proveli smo osam mjeseci s mamom u Podhumu kod bake. Ponekad u životopisu navedem Livno kao mjesto stanovanja, iako smo zapravo osam-devet mjeseci živjeli u Podhumu i često kasnije kroz moje odrastanje boravili tamo.
Kada se zaratilo u Bosni, s mamom smo otišli u Split, slučajno ondje završili i konačno ostali. Tata je bio na ratištu pa je povremeno dolazio. Oblikovala su me sva ta tri mjesta, kad bih došla u Zadar, pričala bih zadarski, u Splitu splitski, a u Bosni bih imala bosanski naglasak. Sjećam se da su mi kao djetetu vršnjaci Splićani ispravljali govor, posebno ovaj bosanski, ako bi mi neka riječ “pobjegla”. Zapravo su me ti različiti mentaliteti oblikovali, bilo mi je interesantno promatrati razlike među njima i cijelu osnovnu i srednju školu sam puno boravila na svakoj od tih lokacija i svaka me oblikovala, izgradila.
Završili ste studij Psihologije i dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti, pretpostavljam da su Vam ta dva studija pomogla u stvaranju drame. Kako je tekao taj put?
– U Zagreb sam krenula na studij psihologije koji sam i završila na Filozofskom fakultetu. Sam studij sam doživljavala dosta suhoparnim, sjećam se uvodnog predavanja na kojem nam je profesor rekao da na toj katedri nećemo učiti o “duši” i da zaboravimo na taj pojam, što je meni bilo u startu odbojno. Ono zbog čega sam upisala studij je želja za radom s ljudima, pa slijedom toga i motivacija ući u područje kliničke psihologije koju kroz kolegije i praksu upoznajemo tek na završnim godinama. Paralelno sa studijem psihologije krenula sam i na scenarističke radionice. Prva na kojoj sam sasvim neočekivano završila bila je Palunko u okviru Zagreb Film Festivala 2009. Bilo je potrebno prijaviti se kratkim sinopsisom za film koji stane u jedan SMS, u sto šezdeset znakova. Nakon tog kruga išao je idući gdje smo trebali na jednoj stranici raspisati sinopsis. Dotad sam filmove samo pasionirano gledala, nisam znala kako se piše sinopsis i to je bila prilika vidjeti kako sve kreće, kako se razvija ideja i piše scenarij. Važno mi je napomenuti kako sam prije te radionice, krenula na glumačke radionice u studiju Kubus kod pedagoginje Simone Dimitrov Palatinuš, a u kojima mi se otvorio cijeli svijet spontanog i imaginativnog rada s tijelom, glasom, prostorom, partnerom, tekstom. Zapravo je mene incijalno zanimala gluma iako nikad do Kubusa nisam pohađala glumačke ili dramske radionice. Tijekom studija psihologije sam otišla i na prijemni iz glume dva puta i nisam prošla ni u uži izbor. To su bila gerilska pripremanja, ali samim tim odlascima se u meni oslobodnilo puno energije i shvatila sam kako me zaista vuče izvedbena umjetnost. Važnim trenutkom tog ranog otkrivanja puta na kojem sam danas vidim i učlanjenje u Kinoklub Zagreb 2010. Tamo sam prvo sudjelovala na scenarističkim radionicama, a kasnije se odvažila i krenula na radionice snimanja autorskog filma. Takve radionice podrazumijevaju da kao autorica imaš inicijalnu ideju u glavu, uzmeš kameru u ruke i jednostavno snimaš te na koncu prođeš i ubrzani tečaj montaže. U okviru tih radionica, nastali su meni jako važni i dragi filmovi Jabuka, tri dvopeka, jogurt i Blizina i to pod mentorstvom genijalnih filmskih autora i ljudi, Tomislava Šobana i Vedrana Šuvara. U tom periodu sam otkrila kako se kamera, na kojoj i dan danas baratam samo osnovnim postavkama, ponaša kao svojevrsna olovka i kako snimanjem mogu “slikopisati stvarnost”. Kinoklub je za mene iznimno važan i dan danas, aktivna sam i ponosna članica kluba koji okuplja filmske entuzijaste. Kinoklubaši se, bez obzira na formalno obrazovanje, žele izražavati filmom, vole film, cijene slobodu stvaranja u okruženju u kojem pogreška ne postoji, u kojem te mentori i ostali polaznici potiču na istraživanje i u kojem je svaki filmski eksperiment dobrodošao. S guštom i dalje sudjelujem na radionicama Kinokluba koje hrane kreativne mišiće.
Zanimala me obitelj koja ostaje kod kuće dok je otac u mirovnoj misiji
Nakon završenog studija psihologije odradila sam godinu dana pripravničkog staža na Klinici za psihijatriju Rebro gdje sam na koncu shvatila kako se u toj grani, koju i dalje jako cijenim, jednostavno ne vidim. Nisam se mogla zamisliti kako svaki dan odlazim u sličnu ustanovu, oblačim bijelu kutu i intervjuiram i testiram pacijente. Pogurana tim iskustvom i sviješću da mi nema druge nego ići za svojim instinktima, iste godine upisujem master studij iz filmske dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Odlučujem se baš za filmsku dramaturgiju jer sam imala pristupne radove koje sam mogla priložiti, odnosno scenarije koji su već bili napisani. To su bili scenariji Čudna jada i Pingvini za koje sam dobila i potporu HAVC-a za razvoj scenarija i prije nego što sam postala studentica dramaturgije. Bila sam „netko s ceste“, ali netko tko je prolazio razne scenarističke radionice.
Moji dramski tekstovi su zapravo uslijedili dosta kasnije. Iako, sad kad se sjetim, prvi u životu nastao je još u glumačkom studiju Kubus, negdje 2008. Za jednu završnu pokaznu vježbu trebali smo napraviti glumačku improvizaciju i tada sam kreirala dva lika, Sinjanku i Splićanku. Taj moj prvi dramski tekst je izveden na Akademiji 2016., na programu DeSADU, u kojem se svojim radovima predstavljaju studentice i studenti dramaturgije. Nedavno je jedna umjetnička organizacija izrazila interes za tim starim tekstom i sad me stvarno zanima hoće li zaživjeti meni i dalje draga komedija pisana za dva ženska lica.
Povezanost između psihologije i dramaturgije vidim u svom cjeloživotnom interesu za ljude, za ljudska stanja, emocije, motivaciju, traumu, za transgeneracijske procese u nama. Radeći kao psihologinja, što na Rebru, što kasnije u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna kao stručna suradnica psihologinja, što u edukaciji za psihodramsku psihoterapeutkinju, susretala sam se za živim ljudima i puno učila o svima nama na taj način, dok mi područje dramaturgije, pisanja i kreacije, bilo za film ili kazalište, pruža kreativnu slobodu i prostor za igru gdje mogu iz vlastite svijesti i podsvijesti kreirati razne likove i svjetove. Nekako su mi se dramaturgija i psihologija jako ispreplele u životu i lijepo se nadopunjuju.
Možete li nam nešto reći o scenarijima koje ste napisali i na kojima radite?
– Prvi scenarij za dugometražni igrani film iz 2013. Pingvini inspiriran je mojim dugogodišnjim volontiranjem u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. U jednom trenutku su se razne impresije slile na papir, prijavila sam treatment i prošao je. Dogodine sam napisala scenarij Čudna jada, inspiriran mojim tinejdžerskim danima i ljetima koja sam provodila u Bosni. Iako s jedne strane jako volim taj kraj i rado mu se vraćam, s odrastanjem sam se suočila, a i dalje suočavam s činjenicom koliko je to podneblje snažno uronjeno u patrijarhalne obrasce i vrijednosti te kako je u mnogim aspektima bilo pogubno za žene koje sam poznavala. Iz tog unutarnjeg konflikta, izrastao je spomenuti scenarij.
Posljednjih mjeseci moj dragi prijatelj scenarist i redatelj Luka Galešić i ja zajedno finaliziramo moj diplomski scenarij za dugometražni igrani film Viktorija, na kojem Luka sudjeluje i kao scenarist, te se nadamo da ćemo uskoro dobiti sredstva za njegovu proizvodnju. Viktorija je crnohumorni coming of age film s centralnim likom četrdesetogodišnje Splićanke. U svemu nas prati i bodri produkcijska kuća Cobra Chicks iz Zagreba. Zajedno smo dosad na HAVC-u prošli razvoj scenarija i projekta, a i brojne domaće i međunarodne radionice te vjerujemo da će se Viktorija uskoro realizirati kao Lukin debitantski igrani film.
Trenutno u produkcijskoj kući Restart razvijam dva dokumentarna projekta. Dugometražni dokumentarni Daleko je Kandahar i kratkometražni Bi’ će žensko. Rad na dugometražnom dokumentarnom filmu ima svoje uspone i padove, prvenstveno u mojoj motivaciji i promjenjivom doživljaju toga što taj film zapravo je. On trenutno prati obitelj čiji je otac bio na višegodišnjim mirovnim misijama i onda se vratio doma. Recimo da je ovaj projekt po kronologiji priče nešto što dolazi nakon dramske priče koja je postavljena sada na Sceni 55, a koja prati obitelj čiji otac trenutno boravi u mirovnoj misiji.
Bi’ će žensko projekt je koji je trenutno u fazi montaže i u kojem kroz tri vremenske točke pratim svoju babu Bosanku i sebe tijekom moje tranzicije u majku. U prvoj točki dolazim babi trudna i pokušavam od nje dobiti neke savjete, primjerice kako roditi dijete ili čuti iskustvo njenih kućnih poroda. U drugoj točki kroz razigranu stop animaciju rekreiram porod kroz koji sam prošla, a u trećem se sa svojom malom bebom djevojčicom vraćam babi. Moram ovdje istaknuti nadasve inspirativne suradnice, a to su montažerka Hrvoslava Brkušić, animatorica Ivana Pipal, glazbenica Marta Kolega i snimateljica Andrea Kaštelan te naš producent Oliver Sertić koji nas je sve povezao. Najljepši dio ovog posla mi je upravo ovaj živi kontakt s ljudima, razmjena ideja, zajedničko stvaranje, propitivanje, eksperimentiranje, povezivanje i učenje. Na kraju dana osjećam kako nas je oko ovog projekta zapravo u prvom redu okupila moja baba i to mi je fantastično.
Istražujući Vaš rad, primjećuje se i poezija…
– Poezija je “dosta kasno” i nenadano ušla u moj život, u smislu da sam je krenula sama pisati, da su misli i impresije koje su se javile dobile suvisao oblik i da sam to poželjela podijeliti. Bilo je to u vrijeme pandemije, nakon što su mjere popustile i nakon što smo izašli iz karantene, u periodu kad sam otišla sama par dana kod svog dida u Privlaku. To ljeto sam iz čista mira počela čitati poeziju koju sam do tada rijetko čitala. Kasnije sam prošla i jednu radionicu pisanja poezije kod srpskog pjesnika i urednika Zvonka Karanovića koja je dosta sistematična i koja mi je generalno bila inspirativna za moje daljnje pisanje. Poezija koja je nastala u te dvije, tri godine, objavljena je na nekim portalima i u časopisu Poezija. Poeziju čitam i dalje, ne toliko intenzivno, a impuls za pisanjem poezije se zasad povukao. Ako opet dođe, tu sam. No, svakako mi je jako drago što mi se poezija približila i što sam se ja približila njoj.
Psihologija i dramaturgija u mom su se životu jako ispreplele i nadopunjuju se
Za svoj dramski tekst „Daleko je Kandahar“ dobili ste nagradu Marin Držić…
– Dobila sam nagradu Marin Držić 2021. godine, treću nagradu za Daleko je Kandahar, koja je pisana u jeku pandemije i to na radionici dramskog pisanja koju organiziraju Marulićevi dani u Splitu, a pod mentorstvom profesora, dramaturga i dramskog pisca Tomislava Zajeca. Tekst je izletio u ta dva tjedna radionice, kasnije sam ga polirala i poslala na natječaj. Veliko hvala definitivno ide Tomislavu Zajecu koji je kao osoba i mentor bio toliko prisutan, nježan, pronicljiv i pun znanja i podrške tijekom tog procesa.
Prije Kandahara sam pisala kratke dramske tekstove koji su nastali kao vježbe na Akademiji. Iako sam incijalno studirala filmsku dramaturgiju, zanimalo me i kazalište pa sam samoinicijativno pohađala i kazališne kolegije, kako teorijske, tako i praktične. Kratki dramski tekst Nenad X kasnije je inspirirao i moj scenarij za kratki igrani film Stepska lisica (2018., r. Andrija Mardešić) a s Nasukanima (r. Morana Novosel) sam sudjelovala na međunarodnoj radionici u Grožnjanu u organizaciji Hrvatskog centra ITI. Bila su mi to vrijedna iskustva prije nego što sam zapravo napisala konkretni cjelovečernji dramski tekst.
Navedeni tekst je postao i dio nove kazališne sezone na Sceni 55…
– Osjećam, prije svega, zahvalnost i zadovoljstvo što je Daleko je Kandahar postavljena na Sceni 55. Ispunjena sam što sam imala priliku i privilegiju raditi sa sjajnim autorskim timom i ponovno se vraćam na to koliko je kvalitetan proces ono što me najviše ispunjava u radu. Budući da je tekst napisan prije četiri godine, osjećam da se postavio u pravom trenutku jer da je bilo drugačije, mimoišla bih se s divnom osobom i redateljicom, spisateljicom i glumicom Teom Alagić s kojom planiram i neke daljnje suradnje. Tea već trideset godina živi i radi u New Yorku, završila je glumu na Praškoj akademiji, režiju na Yaleu i postavila nebrojeno predstava, jedna svjetska žena. No, ono što je meni bilo dragocjeno za vidjeti je njen kolaborativni pristup radu. Zanima je što svi suradnici proživljavaju, kako se osjećaju i što njihovo kreativno oko vidi i osjeća u svakoj fazi. Meni je sve to, s obzirom na moju “psihološku pozadinu”, bilo važno i vrijedno i pokazalo mi na koji način i sama želim dalje raditi s ljudima u kazalištu.
Tea i ja smo i prije postavljanja, prije prve probe, imale sastanke na Zoomu gdje sam joj detaljno čitala tekst. Ona mi je postavljala pitanja i zapravo smo zajedno, a na Teinu inicijativu, odlučile pojačati lik matere i dati joj, iako i dalje suptilan, jasniji karakterni luk. Tako je lik matere isplivao kao glavni. Mater igra Marija Šegović, fantastična glumica koja se od prve probe cijelim bićem bacila na tekst, i lik kojeg je neprestano živo istraživala, gradila, nudila drugačija rješenja. Tu su i ostali, divni glumci Luka Čerjan (sin Toni) i Andrijana Vicković (baba) koji su u stalnom postavu ansambla HNK, te vanjska suradnica, iznimno talentirana mlada glumica Nika Petrović (kćer Luce) čije vrijeme tek dolazi. Moram spomenuti i Miju Jurišića (ćaća) koji se kao lik oca javlja samo putem glasovnih poruka, odnosno Skypa i koji nam je bio na dispoziciji cijelo vrijeme.
Od prvog dana smo na probama jako duboko ušli u tekst. Budući da je inspiriran nekim mojim događajima iz života, glumci su u početku bili iznimno oprezni i sramežljivo me pitali smiju li biti brutalno iskreni u analizi likova, motivacije i tema na što sam, naravno, pristala. U trenutku kad sam napisala tekst, on više nije moj i uzbudljivo mi je bilo slušati i gledati što sve drugi u njemu iščitavaju. Tu sam shvatila kako ulazim u ulogu dramaturginje koja u procesu treba imati zdravu distancu prema tekstu i koliko-toliko hladnu glavu.
Najviše me ispunjava kvalitetan proces i rad s ljudima koji su živi i prisutni
Scenografiju nam je radio Filip Triplat, čovjek vedrog duha, uvijek na raspolaganju, nema kod njega “ne može”. Glazbeni suradnik, skladatelj i kompozitor Goran Cetinić Koča koji je baš za predstavu iz Pakistana nabavio instrument rabab, tradicionalni afganistanski instrument i na njemu skladao originalnu glazbu. Dizajner svjetla Boško Kutlešić Bijader, čovjek s višegodišnjim iskustvom i idejama, brz, točan, precizan. Dizajner videa Dragan Đokić, kreativna mašina koji je nudio nebrojeno mnogo ideja i rješenja i s kojim bismo, da je bilo još vremena, dodatno iskoristili video aspekt. Oblikovatelj tona Silvio Mojaš, mirna ruka, koji je debitirao u kazalištu i bacio se na glavu u ovaj projekt. Maja Peruzović, kostimografkinja koja se svakom liku detaljno posvetila i izradila totalno pogođene kostime. I na koncu, naša ultra sposobna inspicijentica Rubina Sarajlić, brza, precizna i senzibilna suradnica kojoj s punim povjerenjem, budući da smo Tea i ja otišle iz Splita, ostavljamo našu predstavu. Dakle, to su sve ljudi koji su bili jako živi i entuzijastični u procesu, nitko nije “odrađivao posao”, a veseli me i što je naša zajednička WAPP grupa, evo skoro i mjesec dana nakon premijere i dalje živahna.
Dojmovi publike su, po onome što dođe do mene, ili još važnije, po onome što sam i sama krišom slušala na izlazu iz kazališta nakon izvedbi, mahom pozitivni. Najčešći komentari su kako je predstava slojevita. Drago mi je bilo čuti jedan random komentar meni nepoznatog gledatelja koji je nekom pored sebe nakon predstave rekao kako odmah kupuje kartu za izvedbu u siječnju jer “ovo želi ponovno gledati”. Veseli me vidjeti na koji način će i hoće li predstava zaživjeti, ali to je sad nešto što stvarno više nije u našim rukama.
Budući planovi?
– Trenutno je u montaži navedeni kratki dokumentarni film ‘Bit će žensko’ i finaliziramo igrani projekt Viktorija, a pišem i promišljam i nove stvari, uvijek nešto črčkam u svojih sto blježnica i foldera. U ovom pozivu i poslu stvari funkcioniraju tako da dok se neke stvari trenutno postavljaju i finaliziraju, ti paralelno u tišini svoje sobe ili kafića razvijaš zametke.
Što se tiče kazališta, 2024. godine je trećom nagradom Marin Držić nagrađena moja drama ‘Justina je stisnula gas’ i trenutno se dogovara njena praizvedba u jednom kazalištu u Zagrebu za 2027. godinu, što me jako veseli. Izrazito je važno i zdravo za kazališnu scenu i zajednicu da se postavljaju izvedbe živućih dramskih pisaca, pogotovo mladih ljudi, da se pišu kvalitetne, argumentirane i nepristrane kazališne kritike, da se organiziraju umjetničke rezidencije i natječaji za nove dramske tekstove kako bi se dramsko pismo u globalu moglo razvijati i bujati. Uvijek me veseli kada na daskama mogu pogledati radove svojih kolegica i kolega, novih i svježih glasova definitivno fali. Za Justinu sam nedavno dobila i poticaj HAVC-a za razvoj scenarija dugometražnog igranog filma ‘Justina je stisnula gas’ te u ovom trenutku intenzivno razmišljam o suradnicama i suradnicima koji će srcem ući u tu priču. Znam koliko je dug i mukotrpan put od scenarija do filmskog platna, ali isto tako znam da nema druge nego krenuti i okružiti se svojim ljudima. Oni često putem postanu i prijatelji što zapravo postane vrijednije od bilo kakvog filma.
Istaknutu fotografiju snimila Ana Matijević
#Anita Čeko #Daleko je Kandahar #HNK Split #Scena 55
