Iza ovog dijaboličnog imena u naslovu kriju se najzelenija pluća Hrvatske i vjerojatno najpošumljenija regija u Republici Hrvatskoj – Gorski kotar. Ime bi u prijevodu značilo „Vražji vrt“ i nije u davnim vremenima bez razloga nosilo takav naziv. Gorski kotar planinski je kraj s geografskim karakteristikama dinarskog krša. Do pred kraj 18. stoljeća nije imao kvalitetne prometnice i gotovo 250 do 300 godina bio je slabo poznat dio Hrvatske. Stari zemljovidi prikazuju ga kao pust i gorovit kraj, označen imenom Hortus diabolicus, bez stalnih naselja do 18. stoljeća, slabo povezan sa sjeverom i jugom ostatka zemlje. Bez jasno određenih granica, njegovim središnjim dijelom danas prolaze cestovna i željeznička infrastruktura od Karlovca prema Rijeci. Oko njih su se razvila goranska mjesta poput Delnica, Fužina, Liča, Lokava, Mrkoplja, Skrada, Ravne Gore i Vrbovskog. Gorski kotar obiluje i planinskim masivima poput Obruča, Risnjaka i Snježnika.
Život na ovom području zabilježen je još u doba paleolitika, kada su u špiljama obitavali neandertalci. Jedna takva špilja otkrivena je 1911. godine u blizini Lokava, u kojoj su pronađene kosti životinja ledenog doba, poput špiljskog medvjeda, koje su neandertalci lovili. Predantičko razdoblje na području Kvarnera obiluje većim brojem naselja, dok su u zaleđu postojale naseobine plemena Japoda, s kojima Rimljani dolaze u kontakt i sukobe tijekom širenja svoje vlasti. Ipak, Gorski kotar Rimljani uglavnom izbjegavaju, smatrajući ga gorovitim, teško prohodnim i gotovo nenastanjenim krajem. Na Ptolemejevoj karti Ilirika i Panonije iz 2. stoljeća pr. Kr. Gorski kotar nema zabilježena naseljena mjesta.
Gorski kotar se kao regija jasnije oblikuje u 14. stoljeću, kada dolazi u posjed Frankopana i Zrinskih. Oni uspostavljaju trgovačke veze između svojih posjeda na Kvarneru i susjednih krajeva te otvaraju karavanske putove prema unutrašnjosti. Iz luke u Bakru karavane kreću prema Modrušu i Zagrebu, prolazeći kroz Gorski kotar, gdje nastaju putne postaje s gostionicama i prenoćištima. Oko njih se s vremenom razvijaju stalna naselja. Na goranskim posjedima Zrinskih i Frankopana – u Delnicama, Lokvama, Brodu i drugdje – u početku nastaju manja naselja koja kasnije prerastaju u veća. Frankopani ubrzo prepoznaju potencijal regije te, uz eksploataciju šumskog bogatstva, iskorištavaju i željeznu rudaču te olovo i bakar. Zrinski grade talionice, najprije u Gerovu, potom u Čabru. Radnu snagu i majstore Petar Zrinski dovodi iz Kranjske, Njemačke i Češke, naseljavajući stanovništvo kako se posao širi. Izgrađeni su mlin, pilana, dvor, stanovi za radnike i činovništvo. Stanovništvo Gorskog kotara radilo je na prijevozu robe, nošenju pošte, sječi šuma i održavanju putova. Sve se mijenja nakon pada Zrinskih i Frankopana u nemilost, u poznatoj Zrinsko-frankopanskoj uroti.
Vražji vrt na starim zemljovidima
Prvi zemljovid s prikazom Gorskog kotara potječe iz 16. stoljeća pod nazivom Sclauonia oder Windisch Markc, Bossen, Crabaten etc. Karta smješta Gorski kotar između Kvarnerskog primorja i sjevernih dijelova Hrvatske u porječju rijeke Kupe. Zanimljivo je da je goroviti kraj prikazan bez naselja, prema zapadu označen kao Birnbaumer Wald (Hruščica), a prema istoku kao Tufels Gartn (Vražji vrt). Precizniji prikaz donosi karta iz 17. stoljeća hrvatskog kartografa Ivana Klobučarića, koji bilježi goranska mjesta opustošena osmanskim prodorima te planinske masive Obruč, Risnjak, Snježnik i Bjelolasicu. Talijanski kartograf Cantelli da Vignola 1690. godine objavljuje kartu s topografskim podatcima goranskih sela poput Gerova, Moravica, Lukovdola, Goljaka, Vrbovskog i Gomirja, uz prikaz planinskog masiva Kleka. Austrijski časnik Andreas Schillinger sredinom 18. stoljeća izrađuje niz vojnih topografskih karata, registrirajući sva goranska sela, putove i šumske čistine, uključujući masive Bitoraja, Bijelih i Sarmatskih stijena. Izgradnjom Jozefine Gorski kotar biva detaljno kartiran i prestaje biti tajanstveni Vražji vrt.
Ponovno naseljavanje Gorskog kotara u 18. i 19. stoljeću
Nakon prestanka osmanske opasnosti stanovništvo koje je pobjeglo u Belu krajinu, Kranjsku i Kočevje postupno se vraća. Prvi povratnici zabilježeni su krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Vraćaju se s izmijenjenim jezičnim izrazom, s hrvatsko-slovenskom fonetikom i leksikom. Najviše ih se vraća u Brod na Kupi, Čabar, Gerovo, Delnice, Lokve, Kupjak, Prezid i Skrad, čime Gorski kotar ponovno postaje većinski hrvatski. Doseljavaju se i lički Hrvati – Bunjevci – sa štokavsko-ikavskim govorom, osobito u mjesta bliža moru. Sa sobom donose nošnju, običaje i pjesmu. Naseljava se i vlaško stanovništvo, osobito u Drežnici, Jasenku i Moravicama, koje je Austrijska ratna komora koristila u obrani od Osmanlija. Po prestanku opasnosti mnogi ostaju te početkom 19. stoljeća, uz pravoslavnu konfesiju, prihvaćaju i srpski nacionalni identitet. Izgradnjom prometne infrastrukture – Jozefine, Karoline, Lujzijane – te željezničke veze sa Zagrebom i Rijekom, dodatno se potiče naseljavanje Gorskog kotara.
Literatura: Mirko Marković, Gorski kotar – stanovništvo i naselja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
Istaknuta fotografija TZ Gorski kotar
#Gorski kotar #Hortus diabolicus
