No win for dance, autorski projekt umjetnika Tonija Flege, zamišljen je kao klupsko-scenski događaj koji donosi spoj performansa, poezije i plesne umjetnosti. Ono što je na jučerašnjoj premijeri u Circolu dokazano jest da je konačni rezultat nešto još i šire – vizija koja je prerasla u neponovljivi kolektivni doživljaj plesa, glazbe i scene, uz slike i misli koje ostaju visjeti još dugo nakon što se svjetla ugase.
Inspiriran radom poljskog redatelja Krzysztofa Kieslowskog, osobito njegovim radom Tri boje, predstava No win for dance podijeljena je prema bojama. Crveni početak bio je izrazito energičan, obilježen efektnom elektronskom glazbom i pokretom koji nalikuje na onaj u klubovima – raspuštanje unutarnjih poriva za oslobađanjem, zadovoljstvom i strašću, privremeni “high” prije padanja u bijelu boju.
Već je u samom startu bilo jasno da ovo neće biti uobičajena plesna predstava već cjeloviti i nepredvidivi scenski događaj koji ne obraća pažnju samo na pokret vođen glazbom već i na estetiku, izgovorenu riječ, zvuk, scenski izražaj i poruke koje se ponekad direktno a na trenutke vrlo nenametljivo ali efikasno provlače kroz sve navedeno.
Okružen bijelom izmaglicom, uslijed buđenja, triježnjenja i shvaćanja, Flego ulazi u mirnije stanje i gotovo meditativni ples i nečujni razgovor s velikim papirnatim ždralom, u dojmljivom prikazu moralnih dilema i introspektivne borbe i zla – i možda pronalaženju vlastitog mira u društvu koje od njega uporno bježi. Treća boja je plava, u znaku nostalgije, pružajući zadnji pečat pokušaju brisanja granica između osobnog i političkog, stalnog balansiranja između osobne slobode i kreativnosti i života unutar sustava. “Prošlost je smeđa boja, budućnost je nijansa plavosive, a moja je najdraža boja ljubičasta.”
U vizualnom smislu, ovdje se autor najviše uklopio u neobaroknu estetiku dvorane Circola, premda je ona odlično funkcionirala i u kontrastu sa suvremenijim elementima poput disco kugle, jarkih svijeća na lusteru i sapuničastih mjehurića. Još jedno pomirenje prošlosti i sadašnjosti, propalih ideja i neizvjesnosti onoga što tek dolazi, unutarnjeg i vanjskog.
Osim što konceptualno propituje pad ideje jedinstvene Europe i stvara atmosferu hladnog rata u kakvoj se sada zapravo nalazimo, No win for dance, na tragu samog naziva predstave, otvara pitanje tretmana umjetnika u društvu. “Samo zato što ne djelujem unutar institucije, ne znači da sam nevidljiv”, izgovara Flego u jednom trenutku. “A svaki podij je plesni podij.” To je ujedno odraz osobnog iskustva plesača i umjetnika koji je odselio u Italiju gdje trenutačno živi i radi, jer u rodnom gradu kojeg i dalje voli po tom pitanju nažalost nema što tražiti.
Kao plesač, performer, koreograf i umjetnik, koji zapravo ne želi biti stavljen u niti jednu od tih ladica, Toni Flego je s predstavom No win for dance uspio ostvariti ideju stvaranja senzualnog i introspektivnog iskustva koje nadilazi klasičnu plesnu izvedbu. Uz uspješno dramaturško vodstvo Žaka Valente i kroz koreografiju koja se stilski naslanja na suvremeni ples, ali je neupitno i autentično njegova, autor je zagrebao u kompleksne i teške teme, ali je unatoč tome uspio probuditi one najčišće raznježene emocije, pogotovo na samom kraju. Tu smo – svi zajedno – i ne znamo što će biti, ali dok je tako, bit će u redu. Osim toga, kada gledatelj dobije osjećaj da je ta predstava upravo ono što mu u tom trenutku treba, onda autor može biti siguran da je ostvario nimalo lagan cilj.
Predstava No win for dance se reprizno izvodi i danas, 1. lipnja, a upiti oko rezervacija primaju se na nowinfordance@gmail.com.
Istaknuta i ostale fotografije: Ira & John
#No win for dance #predstava #Toni Flego
