Postoji jedno prastaro mjesto s prastarom granicom. Ta granica jest, u stvari, pješčani rub oko jednog majušnog, drevnog otoka – otoka Suska. Susak, ili Sansego na talijanskom, čitav sazdan od pijeska, nalazi se na udaru morskih valova. Oni bi ga sigurno raznijeli da nije čuvan i učvršćen trskom. Taj pješčani rub otoka granica je prema moru.
Podrijetlo Suska je zagonetno. Nakupina pijeska usred kamenitog Kvarnera. Jedna od čudnijih pretpostavki o podrijetlu pijeska otoka Suska kazuje da je pijesak moguće afrički te da se u neka davna vremena na to mjesto sručio ogroman zračni vrtlog, tzv. tromba. Bilo kako bilo, otok je fantastičan, kao i njegova trska koja drži tu gomilu pijeska i čini granicu pred morskim valovima.
Susak je položen zapadno od Lošinja. Na otoku su dva sela koja su, u biti, jedno. Ono starije smjestilo se na rubu povišenog pješčanog platoa, a ono mlađe uz obalu. Osim vinogradarstva, od djelatnosti zastupljeno je i ribarstvo, no najveći prihod ostvaruje se od turizma. Arheološke iskopine ukazale su da je Susak naseljen još od rimskih vremena; pronađeno je rimsko naselje. Nadalje, pronađeni su i ostaci srednjovjekovnog benediktinskog samostana pokraj današnje crkve. Stanovništvo je od starih vremena hrvatskog podrijetla. S obzirom na nepristupačnost i izoliranost otoka, stanovnici su sačuvali svoj stari, autohtoni govorni izraz i običaje, nošnju i njezino nošenje.
Geologija Suska jedinstvena je među hrvatskim jadranskim otocima. Osnovica otoka je vapnenačka ploča na kojoj su se nataložile dvije debele naslage prapora, pijeska i prašine. Donji, čvršći sloj tanji je, a tvore ga crvenkasta ilovasto-pjeskovita fosilna tla. Deblji gornji sloj, po kojem je Susak poznat, čini žućkasti praporasti nanos. Sastoji se od šest, sedam slojeva pjeskovitog lesa ukupne debljine trideset i sedam metara. Samo trećina njegovih zrna ima sastav koji odgovara domaćim stijenama. Geomorfolog Andrija Bognar mišljenja je da je većinu naslaga nanijela rijeka Po te druge rijeke iz Alpa i srednjih Apenina i nataložile ih u sjeverozapadne dijelove današnjeg Jadrana. Odatle su prašinasti les vjetrovi raznijeli na stjenovitu kršku površinu današnjeg sjevernog Jadrana. Bilo je to prije nekih tristotinjak tisuća godina, kada je razina mora bila niža za stotinjak metara pa je cijeli prostor današnjeg Jadranskog mora sjeverno od crte Zadar – San Benedetto del Tronto u Italiji bio suha zavala. Bila je to tada dolina kojom je tekla rijeka Po, u koju su se ulijevale pritoke sa zapada, sjevera i istoka. Što se tiče vode na Susku, zbog veličine, sastava tla i konfiguracije terena nema površinskih vodotokova, ni stalnih izvora niti akumulacija.
Povijesno gledano, otok se prvi put u dostupnim zapisima spominje sredinom 9. stoljeća, kada su se u njegovu akvatoriju sukobili Saraceni i Mlečani. Na pomorskim kartama upisan je vrlo rano pod romanskim nazivom Sansacus ili Sansegus, što vjerojatno dolazi od „sampsychon“ (grčka riječ za mažuran, kojega na otoku ima u izobilju). Kasnije će iz toga proizaći hrvatski naziv Susak.
Posebnost otoka ponajviše je stanovništvo. Ono je od davnine hrvatskog podrijetla i vuče korijene još iz doba turskih ratova, kada su krajem srednjeg vijeka i početkom novog pristigli prognanici i izbjeglice od Sinjske krajine do Pounja. Novo pristiglo stanovništvo izmiješalo se s prvotnim stanovnicima otoka i stvorilo osebujnu mješavinu u govoru. Štokavsko narječje izmiješalo se s čakavskim kakvim se govorilo u Bihaću i okolnim krajevima prije turske opasnosti.
Osim govora, posebnost stanovnika otoka jest i križanje među rođacima. Zbog izoliranosti i udaljenosti od drugih otoka, stanovništvo je kao mala zajednica stvaralo bračne zajednice isključivo međusobno. Zlata Dolinar-Osole, slovenska antropologinja, u svom radu Utjecaj rodbinskog križanja na raspodjelu krvnih grupa AB0 kod stanovnika otoka Suska ukazala je na veliki broj brakova u srodstvu. Njezino terensko istraživanje pokazalo je veći broj brakova među bliskim rođacima; primjerice, kod jedne ženske osobe prabaka po ženskoj liniji i pradjed po muškoj liniji bili su brat i sestra. Morfološki gotovo da nije dokazan nikakav oblik degeneracije ili deformacije, premda je bilo mnogo slučajeva daltonizma. Podaci se temelje na 669 uzoraka krvi: 310 krvne grupe 0, 337 krvne grupe A i 17 krvne grupe B.
Dragutin Hirc, hrvatski putopisac i prirodoslovac, boravio je 1903. i 1912. godine na Susku te ostavio bogate zapise o otoku u djelima Na kvarnerskim otocima i Proljetna flora otoka Suska i Unija. U njima je opisao život, izgled i stanovništvo. Tako je na jednom mjestu zapisao: „Kad mi je Dinko s Osorščice pokazao otok Susak, reče o njemu ovo: ‘Dignuo ga vulkan iz mora; na njemu ne ima “kamika”, sam “sablun” melj morski, puži svih vrsti’…“
Sam prvi dojam otoka ovako opisuje: „Nestrpljivo sam čekao čas, kad ću stupiti na Susak, koji mi postajaše sve to zagonetniji, što su mi prijatelji o njem više pričali. I napokon primakosmo se tako blizu, da mi bijaše njegova slika posve jasna. Cio otok nalikuje ogromnomu amfiteatru, kojemu su podovi zarasli vinovom lozom, živica im od trstike, a cielo podnožje pokriveno šumom ove naše najveće trave, koja bude ovdje i do 7 m. (!) visoka, a na dva tri prsta debel. Na najvišoj stepenici (98 m) uzdiže se gornji Susak sa župnom crkvom sv. Marije, dočim se uz more razkrilio dolnji Susak, oba sa 1700 duša, koje je naokolo zaokružilo more“.
Dragutin Hirc dotaknuo se i politike: „Nedaleko terase stoji pučka škola u kojoj se predaje jezikom hrvatskim, samo dva puta u tjednu jezikom talijanskim. U donjem selu ima i “Trgovačko društvo” (konzumna zadruga) u kojoj se prodaje naša roba i trgovina izbija iz ruku Talijancima, našim protivnicima, kojih ima i na Susaku, te se i tu ugniezdiše kao kukavica u tudje gniezdo. Došao sam ovamo u vrieme ljute političke borbe, jer su se u Lošinju imali obaviti obćinski izbori. Čuo sam i gledao Talijance kako bjesne protiv Hrvata, ako su se i rodili na našoj grudi, ali i vidio, kako se hrvatstvo ovdje razmahalo, a zaslugom mjestnoga župnika Šparožića Ivana, neustrašivog borca”.
Danas je stanovništvo, poput većine naših otoka, izloženo depopulaciji. Malo je Suščana, Suicana ili Sansegota preostalo na otoku. Ima ih više u prekomorskim zemljama, primjerice u Americi, nego na rodnom otoku. Depopulacija se ponajviše proširila nakon Drugog svjetskog rata, kada je zbog ekonomske krize, između ostalog i zatvaranja vinske zadruge, brojno stanovništvo migriralo u SAD. Ipak, njihovi potomci nisu zaboravili otok svojih predaka te ga redovito posjećuju.
Istaknutu fotografiju snimio Ivan Brčić
#Dragutin Hirc #Susak
