Od 2022. godine festival Port of Dance je, uz izvedbe uživo, u program dodao i snimke predstava snimljene VR tehnologijom, što ga čini jedinstvenim u Hrvatskoj i jednim od rijetkih u Europi, čak i svijetu. Virtualna stvarnost dodaje dubinu prostoru i volumen oblicima, kojih nedostaje snimci običnom kamerom, te zaista stvara dojam da se predstava upravo odvija pred vašim očima. Naravno, namjera nije ni u kojem slučaju da se izvođenje uživo zamijeni ovom tehnološkom opcijom, već da se ponudi kao dodatan program ili da dopre do sredina gdje nije izgledno da će određena predstava gostovati. Također, zanimljiv je, precizan i zaista inovativan oblik arhiviranja plesne građe. Po riječima organizatora, dosadašnji dojmovi gledatelja su vrlo pozitivni, a posebno su ovim iskustvom oduševljeni oni najmlađi, koji su možda i generacijski bliži i otvoreniji prema novim tehnologijama. Organizatori također naglašavaju da je aspekt zajedničkog gledanja vrlo važan, kako bi se dobilo grupno iskustvo kao u kazalištu. Još jedna dobra strana svakako je i to što svaki od gledatelja preko VR naočala predstavu gleda iz prvog reda u sredini, dakle kao da uvijek ima najbolje sjedalo, što uživo naravno nije moguće. Osim ravnatelja HKD-a Edvina Liverića-Bassanija, osoba koju valja spomenuti kao glavnog „krivca“ za ovaj pothvat je Igor Crnković, riječki video dizajner i fotograf koji vodi tehnički aspekt projekta. Obojica sudjeluju od samog početka eksperimentiranja s VR snimkama, što je krenulo i prije pandemije koja je toliko sadržaja prenijela online i virtualno. Doba korone je pak te pokušaje i promišljanja propelirala te su se prva gledanja VR snimki počela nuditi publici kroz projekt plesne mreže Aerowaves „Springback Ringside“.

Gledanje „The Ephemeral Life of an Octopus“ Lée Tirabasso putem VR-a

Tko je pratio online izdanje festivala te pandemijske 2020. možda je pogledao i snimku začudnog kvarteta koji čini predstavu „The Ephemeral Life of an Octopus“. Vizualno je dojmljiva od samog početka, s izvođači(ca)ma u kupaćim kostimima/donjem rublju jarkih boja koje odskaču od bjeline plesnog poda pod jarkim, “radnim” svijetlom. Sliku upotpunjuje i mnoštvo crnih kablova za mikrofon razvučenih u nepravilnim linijama preko cijele pozornice. Svih četvero izvođača/ica (Catarina Barbosa, Alistair Goldsmith, Joachim Maudet i Rosie Terry Toogood) gotovo cijelim se trajanjem predstave kreću specifičnim plesnim vokabularom. Odvajaju se i nalaze nezgrapnom gracioznošću, a susreti su puni neočekivanih interakcija poput “sisanja krvi” iz vrata. Baletantskim skokovima i okretima dodana je težina udova i otpuštanje kontrole, a pogledi plesača su bez fokusa i blesavi. Takve postavke, možda i zbog asocijacija koju unosi naslov, odaju dojam gledanja riba u akvariju, mokrosti i viskoznosti. Začudnost hobotnice i njenih kretnji/anatomije prizvani su kružnim pokretima ruku i nogu, detaljima geste, pa i ispreplitanjem tijela u neodoljivi stvor. Predstava nudi promišljanja o evoluciji i njenim načelima, implicirajući sličnost između tijela čovjeka i ostalih živih bića, te o njihovim anomalijama, bolestima i propadanju. Sveukupnu šarolikost živog svijeta povezanog odnosima u hranidbenom lancu, reprodukcijom, slijedom vrsta i, u konačnici, smrću, Léa Tirabasso je prikazala kroz ljepotu i humor, ali ne i bez podsjetnika na zadatost i ograničenje imanja tijela. Iako je VR vjerno prenio doživljaj, ovu se predstavu svakako isplati gledati i uživo.

„The Ephemeral Life of an Octopus“, Léa Tirabasso

Uslijedila je zatim živa izvedba u HKD-u, rad dvojca Igor & Moreno (Igor Urzelai Hernando i Moreno Solinas), koji je vjerojatno bio sam vrhunac ovogodišnjeg festivala. Divlja, moćna i prepuna neočekivanih obrata, predstava „Karrasekare“ nabijena je ritualnošću i nepretencioznim ispipavanjem samih granica kazališnog čina. Autori Igor i Moreno crpe materijal iz paganskih karnevalskih tradicija sredina iz koje sami potječu, Baskije i Sardinije. ‘Karrasekare’ je sardinijska riječ za ‘karneval’, a autori su pokušali doprijeti do same srži drevnih praksi zajedničkog slavlja proljeća, kroz neukrotivo zajedništvo i razuzdano veselje sedmorca (uz Igora i Morena, izvode Giulia Vacca, Margeherita Elliot, Marcella Mancini, Alessio Rundeddu i Matteo Sedda). Na samom početku nas Igor Urzelai Hernando dočekuje na sceni u gustoj, crnoj haljini starinskog izgleda, kosom sapletenom u prekrasnim visokim pletenicama, te zadivljujućim glasom pjeva neku tradicionalnu (vjerojatno baskijsku) pjesmu. Cijela pozornica prekrivena je naboranom bijelom ceradom preko koje je navučena crno-prozirna tkanina. Scenografiju koja također ima svoj dramaturški efekt potpisuje Kasper Sophie. Po tom scenskom krajoliku se probijaju nagi izvođači u plaču.

„Karrasekare“, Igor Urzelai Hernando i Moreno Solinas

Dok žalovanje postepeno i neprimjetno prelazi u smijeh i veselje, energija se diže do katarze zajedničkog bivanja. Pritom je koreografija minimalistična, prevladavaju skakutanje na mjestu, plesanje u kolu i vrtnje do iznemoglosti. Pokladnim običajima isprepleteni su pretkršćanski i kršćanski elementi, a povučena je linija i prema sadašnjosti. Izvođači se svojim maskama pretvaraju u životinjske figure, ne toliko različite od zvončara iz naših krajeva, no s vrlo kreativnim otklonom prema queer-u. Vrlo mesnata, prepuna golotinje, suza i smijeha, krvi i čađi, predstava uranja u prošlost i korijenje da bi progovorila o socijalnoj funkciji festivala, karnevala i rituala danas. Raspušteno prenosi radost slavlja i života, zajedništva i uzbuđenja gomile. Tako visoko postignutu energiju na sceni valjalo je jedino upakirati kao što su plesači/ce upakirali cijelu gomilu rekvizita i sveukupnu scenografiju koju su s pomoću kuke i sajle uzdignuli nekoliko metara iznad poda scene. Posljednji decrescendo, vraćanje na sam početak, postignut je neočekivanim kapima vode koje se prelijevaju poput kiše preko ovog gustog oblaka svih ljudskih emocija, nastojanja, boli i smijeha. Na lokvicu koja se stvorila na podu došla se napojiti zvijer (lutka benevolentnog izgleda), kojom smo prešli iz ljudskog u iskonsko i animalno, do prirode same.