U željnom iščekivanju premijere Rijeke naše mladosti, antologijskog dokumentarnog filma koji će pokriti povijest riječke glazbene scene od završetka Drugog svjetskog rata do suvremenog doba, uspjeli smo uhvatiti nešto vremena da u prostorima Kockice popričamo i s jednim od autora ovog dokumentarca čija će se premijera odviti u petak 3. studenog u 20:00 u Art-kinu. Velid Đekić potpisan je na filmu kao koscenarist i narator, a riječkoj je javnosti otprije poznat po svojim književnim djelima lokalpatriotskog karaktera poput Zvali su me industrijska (o tristogodišnjoj povijesti Baračeve ulice), Red! River! Rock! (o riječkoj rock sceni šezdesetih) i brojnim drugim izložbama vezanima uz temu riječkog gospodarstva i riječke povijesti.
Kako ste se odlučili za ovu temu Vašeg dokumentarnog filma?
Pa da budem iskren, nije to bila moja odluka, to je bila inicijativa Alekseja Pavlovskog koji je urednik na HRT-u, a donedavno je bio urednik redakcije Pučke i predajne kulture. On je inače Riječanin, doktor znanosti koji se bavi etnologijom i etnografijom. Imao je moje knjige o riječkom rocku u rukama (Red! River! Rock!, monografija o riječkoj rock sceni šezdesetih i 91. decibel, sintetska priča o 20 lokacija i zašto su one važne) koje su mu bile interesantne i on je zapravo došao na ideju da napravimo jedan serijal o Rijeci poslije Drugog svjetskog rata. Govorimo, dakle, o svakodnevnom životu, o tzv. običnom čovjeku, ne o velikim političkim događajima, gospodarskim uspjesima ili neuspjesima, svim onim silnim tvornicama koje su obilježile grad, nego da vidimo kako je taj čovjek živio, dakle, kad bi došao s posla doma, najviše se to u ovom slučaju nekako odnosi na glazbu, gdje se izlazilo, što se nosilo, kako se družilo itd. Inicijalna je ideja bila da to budu 4 epizode za 4 dekade (pedesete, šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine), a onda smo mi počeli snimati i ja sam, eto, u toj priči koscenarist i narator i još nešto, ne znam više ni što sam sve unutra (smijeh), urednik je Aleksej Pavlovsky, a redatelj Davor Borić pa smo tu dosta utrčavali jedan drugome. Ideja je, dakle, bila napraviti četiri epizode, i onda smo s dosta tih ljudi o kojima sam ja pisao u svojim knjigama razgovarali, vodio sam ekipe na neke interesantne lokacije, i onda se materijala nagomilalo. Doduše, istina je da smo počeli snimati pred Coronu, taman negdje na početku 2020. godine i onda je to sve zablokiralo i dosta se to sve odužilo. Na kraju je ispalo da nije uvijek loše kada se nešto oduži, to govorim iz vlastitog iskustva, jer onda dobiješ dosta vremena da to napraviš boljim. Aleksej je uspio isposlovati da na kraju bude sedam epizoda po pola sata, zahvaljujući tom bogatom materijalu, mi smo u tih sedam epizoda razgovarali s valjda 40-50 osoba iz nekih vremena, i uvijek je to malo duži razgovor od po sat vremena. Naravno da se to mora kasnije dosta rezati, mene malo srce boli zbog svega što je bilo izrezano, ali to je valjda tako uvijek kad nešto dobro radiš.
Najteže nam je bilo, nekako, ove starije dekade riješiti, recimo na primjer s pedesetima. Budimo realni, ljudi koji su pedesetih imali 20 godina sada imaju 70-80. Pitanje je tko je uopće s nama, tko ima što reći, ako ima što reći da li zna nešto reći… Evo sada moram već post festum pomalo i tužno kazati da od, čini mi se, četiri ili pet osoba s kojima smo razgovarali u toj kronološki prvoj epizodi, već su tri pokojne. Jedan je u takvom stanju da nije ni gore ni dolje, jedna se gospođa od 87 godina jako dobro drži i to nas veseli, obećala je doći na premijeru u Art-kino s unukom. Govorili smo o pedesetima i šezdesetima, to je već doba u kojemu su one najžešće ratne rane zacijelile. Ljudi obično danas misle: „Plasirane priče! Potpuni mrak! Ničeg nema.“ Mislim, puno je toga nedostajalo i vani, prema tome nije to bila nikakva, nažalost, iznimka. A da je bio neki mrak kad je riječ o slobodnom vremenu i zabavi, nije to baš istina. Recimo, ja znam na temelju istraživanja da je pedesetih godina bilo 47-48 mjesta, ne bi čovjek vjerovao koliko je bilo mjesta za stalne svirke u gradu. Doduše, istina je i to i da se u to vrijeme ljudi zabavljaju ne slušajući televiziju, pitanje je je li itko imao televiziju, nije bilo interneta, satelita, mobitela i stotine ostalih čuda. Dakle, pojam zabave je živa glazba. Dođete u neki ugostiteljski objekt, u neki vrt, baštu ili terasu, i svi se žele dobro osjećati, a bez žive glazbe to ne ide. Na svakom slobodnom mjestu, i u mjesnim zajednicama, terasama, ugostiteljskim objektima i svugdje je bila ta živa glazba i ljudi su jedva dočekali da izađu van, da se malo opuste i da ostave sve one ratne strahote iza sebe i taj naporan rad.
Na prijelazu u šezdesete već polako počinje rock ‘n’ roll dolaziti. U prvi mah je to bila zabavna glazba, a 1957. otvoren je prvi rock klub, to je taj famozni Husar. Danas često kažu disco klub, mislim i ja sam ga lansirao kao disco klub, ali nemojmo zaboraviti da Husar ima dvostruku ulogu, on je ujedno i rock klub jer u to vrijeme ne postoji klasična disco glazba, nego su ti mladi dečki i cure dobili prostor od Narodne omladine, tj. od ondašnjeg sustava, da se zabave su donosili ploče i gramofone, a na tim pločama je uvijek bila žustrija i ritmičnija glazba za plesanje, a to je tada rock ‘n’ roll. Postoji i politički okvir za cijelu priču, a granica je 1948. godina kada se Tito odlučio maknuti od Istočnog bloka u sukobu Tito-Staljin. Tito je usmjerio zemlju i otvorio ju prema Zapadu i zapadnim utjecajima i infekciji zapadne pop kulture. Amerikanci su odlučili podržati tog odmetnutog komunista iz tog bloka šaljući brodovima i hranu i oružje i svašta nešto, a to znači da je u Rijeku koja je bila glavna jugoslavenska luka, dolazio najveći broj brodova, te je grad bio preplavljen američkim mornarima koji sa sobom uživo donose infekciju te nove pop kulture koja se zove rock ‘n’ roll. Tad još nismo bili svjesni, a danas nažalost jesmo, da iz toga ne dolazi samo dobro nego i nešto loše, a to je ono što danas zovemo meka moć. Tužno je danas reći, ali Jugoslavija se 45 godina koliko je postojala uvijek bojala ruskih snaga i tenkova na svojim granicama, postojala je ta famozna parola „Rusi dolaze!“. Bio je jedan bend iz osamdesetih koji je to na pozornici izvikivao pa su ga maknuli brzo, a na kraju su ih pojeli Amerikanci. Svi smo kad smo bili klinci htjeli biti rockeri, gledali smo vestern filmove pa smo htjeli biti kauboji, svi smo htjeli biti John Wayne, Gary Cooper, itd., a na kraju smo postali, evo vidite, Amerika. Je li to dobro ili je to loše, u svemu ima i jednoga i drugoga. Taj Husar je prvi rock klub uopće u socijalističkom dijelu svijeta. To nije malo, to je pola planete barem, i baš zahvaljujući otvorenosti Jugoslavije zapadnim utjecajima, i rock je tako brzo ušao ovdje, a u ostalim socijalističkim zemljama došao je dosta kasnije. Zahvaljujući tome tu su 1960. godine počeli raditi Uragani, prvi jugoslavenski rock bend. Također je iste godine je prvi britanski rock bend ikada došao u socijalističku državu, a nastup je održan u Rijeci u Kinu Partizan, tj. Teatro Fenice. Imamo i tada čovjeka koji je počeo masovno fotografirati rock bendove koji su krenuli nastajati ovdje od Uragana nadalje, to je Ante Škrobonja, ja sam ga proglasio začetnikom rock fotografije u socijalističkom dijelu svijetu. To je taj politički okvir iz kojeg to izrasta. Bilo je suspregnutije nego na Zapadu, ali bilo je otvorenije nego na Istoku. Mi smo ta neka međuzona i ta dvostrukost je meni jako interesantna. To je ono što je obilježilo velik dio tih godina.
Čak je i moja generacija bila obilježena time, primjerice Parafi su ljeta 1977. godine imali svoj prvi javni nastup u današnjem Parku Nikole Hosta, jedna onako gerilska akcija gdje su donijeli opremu, instrumente i nešto improvizirali koliko se tada moglo, jer su bili mladi dečki koji nisu imali opreme. Tako su se prištekali produžnim kablovima kroz prozor doma, jedno dvadesetak minuta su prašili vani, baš onako gerilski, prava urbana gerila, udari i nestani. To je prvi korak punka u Istočnoj Europi, tj. Srednjoj, jer mi baš i nismo bili Istočni blok. Tada još ljubljanski Pankrti ne postoje. Ima puno tih lijepih trenutaka gdje se vidi da smo mi kronološki prvi u nečemu, i kada se to počne ponavljati onda to nije slučajno. Slučajno je ako se dogodi jednom ili dvaput, ali kad se dogodi pet, šest, deset puta onda to više nije slučajno. Govorim o tome kako smo mi bili očigledno grad koji je lako prihvaćao pozitivne tendencije, otvorio prostora da se one realiziraju i to govori o nekoj civilizacijskoj, kulturnoj, kako god hoćete, razini određene sredine. U tom smo smislu prednjačili u mnogočemu u toj tadašnjoj državi, pa to je tako išlo sve do kraja osamdesetih.
S obzirom na raznovrsnost tema koje su obuhvaćene u Vašem dokumentarcu, kako biste Vi definirali utjecaj riječke glazbene scene na širu jugoslavensku, i danas hrvatsku kulturu?
Pa riječka scena ima te pionirske zasluge, sada sam izrekao neke od tih pionirskih highlightova, što bi se danas hrvatski reklo. To je važno jer to mijenja povijest popularne kulture. Ja sam uvjeren da će ta priča, i već polako postaje europski interesantna, Rijeka u tom smislu, njena scena postaje europski interesantna jer rock ‘n’ roll nije nešto što se samo događalo u Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj (npr. Krautrock), nego što je s ovim socijalističkim dijelom kontinenta? To će kad-tad postati dio zajedničke priče jer, recimo, nije punk u Londonu isti kao punk u nekom Sarajevu, Rijeci ili Beogradu. Drugačije su sociološke okolnosti, i ta je pojava tim egzotičnija, a time i interesantnija. Ta će priča kad-tad postati dio zajedničke europske povijesti i tu će Rijeka sigurno skočiti. Meni je bilo jako simpatično kad mi je prije negdje godinu dana na Wikipediji istrčao pojam Colin Hicks & The Cabin Boys. To je jedan britanski bend koji je nastupio u Rijeci 1960. godine, i ja čitam i vidim referencu koja kaže da je to bio prvi britanski rock bend koji je ikada nastupio u nekom socijalističkom dijelu svijeta, nastupio je u Kinu Partizan, a dolje je referenca neki moj tekst na kojeg se oni pozivaju. Hoću reći, evo jednog malog simboličnog detalja koji govori kako te naše informacije, ako ih plasiramo i ako su interesantne postaju dio te zajedničke europske priče. U tom je smislu Rijeka i važna, važnija nego što mi to mislimo. Logično je da ljudi često ne prepoznaju tu važnost zato što im treba netko to ispričati, istraživati itd. Zato su tu neki ljudi koji nešto istražuju i objavljuju. Rijeka je u tom smislu prednjačila u Jugoslaviji, imali smo tu prvi rock klub, prvi rock bend, prvog rock fotografa, prvi jazz rock bend, prvu folk ekipu, prvu punk ekipu i da ne nabrajam dalje. Evo, to su te pionirske zasluge koje su apsolutno interesantno.
Ali imamo jedan problem: obično prvi pionirski skočimo, nekako smo avangardni, ali nismo izgradili infrastrukturu. Dakle, diskografske kuće, medije, televiziju, ono što je potrebno da bi se scena realizirala u svoj svojoj produktivnosti, koliko je to moguće. Tu smo uvijek zakazivali, i onda bi nam se događalo, recimo, da mi krenemo prvi a onda npr. Zagreb ili Beograd ili netko drugi preuzme priču i plasira je medijski. To je u redu što se plasira, ali nije u redu što se prešuti ovaj dio i onda ispadne da je tamo bilo sve a ovdje da nije bilo ništa. Ali to opet ne može negirati ove podatke o kojima ja govorim. Dakle, i u tom smislu Rijeku niste mogli držati pod kontrolom, ona napravi svoje, ne realizira se do kraja, vi idete mimo nje, dakle plasirate priče o zagrebačkoj, beogradskoj, sarajevskoj, ljubljanskoj. Dapače, to je sjajno, ali ona je uvijek tu negdje ali nekako ostane postrani, nedovoljno prepoznata i plasirana i onda dobije taj neki status neke čudne oaze kao relacija London-Manchester, koji je barem bio grad industrije, grad čudnih bendova, neobičnih, autorskih, samosvojnih, i to su neke opće naočale kroz koje se promatra riječku scenu. Tako je na neki način i danas. „Odi u Rijeku.“ „Da, oni su ti malo posebni, oni su ti uvrnuti, oni su samosvojni i jaki.“ To je naš plus jer imamo svoje ja i to je naš minus zato što nas vrednuju onoliko koliko bi trebalo, ali i taj neki rubni položaj ima svojih draži jer nisi onda prisiljen da moraš trčati za nakladama, za televizijama, jer to ti oslobodi prostora da ne moraš udovoljavati ni uredniku u diskografskoj kući ni TV uredniku nego radiš ono što ti je gušt pa ako se nekom sviđa dobro, a ako ne i dalje je dobro. I zato tu ima puno tih nekih bendova i izvođača koji su nekako uvrnutiji od tog mainstream sustava, i na svjetskoj i na jugoslavenskoj te hrvatskoj razini.
Koliko se izmijenila vizura, funkcioniranje i utjecaj riječke glazbene scene u modernoj Hrvatskoj u usporedbi s osamdesetima i ranije?
Pa, život čini svoje. Čovjek bi očekivao da će Rijeka postati na neki način važnija jer je država postala manja, pa svaki dio koji je onakav kakav je automatski dobije veći dio tog manjeg zajedničkog kolača. Na moju žalost priča se na neki način ponavlja. Kako si bio marginaliziran u doba Jugoslavije u tom nekom mainstream medijskom smislu tako si zapravo skoro pa i danas. Tu se nažalost ništa nije promijenilo. Ponekad imaš osjećaj da je bila galama protiv Murte da bi zajahao Kurta. Na svu sreću vremena su se tehnološki promijenila, prema tome jučer si bio osuđen na sliku, recimo, iz nekog centra ili televizijske kuće, a danas je ipak Internet donio do neke mjere neku tehnološku demokratizaciju pa ti onda možeš plasirati svoju sliku neovisno o različitim centrima moći. Ja to znam iz osobnog primjera. Nekad je bila plasirana samo slika o hrvatskom i jugoslavenskom rocku koja je došla iz centra, a ovo nije moglo doći u medije. Evo, moje knjige i moje pisanje danas je takvo da sam ja neovisan o tim medijima i plasiram svoju sliku kroz knjige i Internet onako kako ja to hoću, i sad vodimo neki paralelizam. Mala je država, i glupo je što vodimo taj paralelizam. U Zagrebu se drže samo svog filma, a ja kažem: „Baš me briga, ja tjeram svoje.“ I okrenut ćemo leđa jedni drugima što je, naravno, blesavo, ali je tako kako je. Ja se nadam da će doći taj neki treći trenutak kad ćemo sjesti u tom malom prostoru, objektivno posložiti stvari i to je zapravo najkorektnije, najpoštenije i najobjektivnije. Evo, danas se u tom smislu malo promijenilo.
Je li riječki punk doprinio liberalizaciji unutar socijalističkog sustava ili je on došao kao posljedica liberalizacije sustava?
Jako dobro postavljeno pitanje jer me podsjeća na ono čarobno pitanje: „Što je starije: kokoš ili jaje?“ Ljudi su uvijek ljudi, vole sebi pripisivati neke zasluge. Ja mislim da je ta punk generacija vrlo često sebi pripisivala neke zasluge za demokratizaciju pa možda i veće nego što realno jesu bile. Ali istina je da sustav nije imao demokratskih elemenata, u najmanju ruku, u sebi da ne bi bilo punka, jer ako Partija, UDBA ili OZNA i tko je sve već bio tako enormno moćan kako nas danas uvjerava. Naravno da su to sve mogli potaracat’, kako bi se lijepo reklo. Istina je u tome da unutar nekadašnje vlasti nije to bilo monolitno, kao što ni danas nije monolitno. Uvijek vas uvjeravaju u neke monolite, ali tko god vas uvjerava u neke monolite znajte da vas laže. Tako je i jučer, tako je i danas. Hoću reći da je unutar nekadašnje vlasti bila i ona demokratična struja koja je puno toga htjela dopustiti, i više nego što se dopustilo, i ona tvrdokorna onovremena staljinistička struja, i sad sve zavisi koja bi u nekoj fazi ili u nekom mjestu sredinu pretegnula. Mene su x-puta znali uvjeravati kako je šezdesetih bio mrak, ali istina je da su ti bendovi svirali, prema tome kako su vas zabranjivali ako ste nastupali ovdje, ondje i onamo? Naravno da to nije bilo bezbolno, tako je bilo i s mojom generacijom. Punk je istupio na scenu jer je društvo bilo do neke mjere poludemokratsko, zbog ove druge polovice biste mogli dobiti informativne razgovore u Policiji, pa bi došli da vas spriječe od upisa na fakultet ili bi vas sprječavali da se zaposlite na nekom mjestu. Dakle, postojala je iza zavjese jedna struja koja je upravljala i ovim malo nepoćudnim elementima. „Nemojte im dopustiti da se oni malo previše razmašu ili zasjednu na neka mjesta jer tko zna kamo to vodi.“ Znamo mi kamo to vodi, ali ako mislite da je danas drugačije onda ste, mladi čovječe, jako naivni, ne vjerujte im jer države se mijenjaju ali se zapravo u suštini uopće ne mijenjaju.
Koji Vam je najdraži glazbenik, glazbenica ili glazbeni sastav iz Rijeke koje ste slušali i koje ste pokrili u Rijeci moje mladosti?
Jao, jao. Eto teškog pitanja. U mojoj generaciji je bio uobičajen stav da je sve krenulo s Parafima. Naravno, ništa nije prije bilo što je, naravno, istina, ali ja znam da ovaj moj prokleti arhivarski crv kaže: „Naravno da je to istina, ali aj’ pogledaj činjenice i podatke.“ Teško mi je reći koji su mi najdraži. Parafi su mi apsolutno emotivno puno znače, Termiti mi puno znače, bilo je tu i sjajnih pop bendova, primjerice Grč mi je fantastičan bend. Jako su mi bliski postali i bendovi iz prijašnje generacije. Nedavno sam objavio i jedan CD box, kao što postoji i Riječki novi val koji dokumentira tu scenu krajem 70-ih i 80-ih, što je moja generacijska priča. Onda sam lansirao i tu prijašnju generaciju kroz Riječki prvi val s 3 CD-a. Na jednom su Uragani koji nikad nisu imali album, a sada su ga prvi put dobili. To su dokumentarno-arhivske priče, rahli materijal ali daje neke informacije. Na drugom CD-u su Miljenko i Dario, a na trećem su svi ostali čije sam snimke nekako uspio skupiti. Nije baš pravi odnos snaga u kvaliteti, ali to je ono što imaš. Dragi su mi i ti bendovi koje tamo čujem. Danas ima sjajnih bendova, recimo Jonathan je odličan, One Piece Puzzle je meni bio sjajan bend. Naravno, kad ste u formativnim godinama imate neke prioritete, ali kako se ipak nekako širite, razvijate ako ste od pravog materijala za to čime se bavite onda vam se obzori nekako razmiču, i onda najčešće to u praksi ispadne da slušaš tog dana ono kakvog si raspoloženja tog dana. Danas si jedno pa slušaš Grč, sutra si drukčiji pa slušaš neki umilniji, nježniji bend, trećeg si dana nešto treće. Teško mi se opredijeliti.
Autorica reprodukcije s naslovnice: Klara Stilinović
#Aleksej Pavlovski #Rijeka #Rijeka moje mladosti #Velid Đekić
