I dalje u sklopu vlastite akcije/ reakcije o političkoj umjetnosti udruga Domino i ove se godine odlučila na „ono političko“, dubinski ID o insignijama moći, te je ovogodišnja Noć performansa održana na temu Politički art – nacionalizam i umjetnost, kroatizacija kulture, uz sudjelovanje sedmero umjetnika/ica (selektori: Zvonimir Dobrović i Arijana Lekić-Fridrih). Sve je krenulo toga petka u 20.30 h ispred HDLU-a autoprotestom Karla Štefaneka pod autoagresivnom odrednicom poštenja Protiv sebe samog. Naime, umjetnik je, kao organizator autoprotesta, vodio okupljene od HDLU-a, trase koju je nekoć, davne 2008. godine, Labrović koristio kao polazišnu točku svoga protestnoga hepeninga autopisno nazvanoga Protest. Karlo Štefanek u autoironičnoj poziciji autoprotesta okupljenoj skupini demonstranata podijelio je plakate protiv sebe samoga ispisane sloganima poput „Karlo Štefanek, sram te bilo!“, „Pederčina željna pažnje“ do slogana o etičkoj poziciji umjetnosti, npr. „Umjetnik mora biti odgovoran“, „Umjetnik mora imati poštovanja“, „Umjetnik mora biti etičan“. I u takvoj atmosferi anti-protesta skupina je pristigla do prostora ZPC-a, gotovo kao sigurne zone Noći performansa, za izvedbu sljedećih performansa, izložbenih plakata i instalacija.
Tako smo mogli u ZPC-u pogledati zvučnu, prostornu instalaciju Zapaljiva povijest Emila Matešića, plinsku bocu otvorenoga ventila sa snimljenim off-zvukom opasnoga zvuka siktanja plina. Zlatna boca s crvenim ispisanim HISTORY postavljena je na crvenom postamentu s dvije bijele upaljene svijeće sa strane, na crnim postamentima. Kao što umjetnik navodi, i što je vidljivo s obzirom na navedenu simboličku paradigmu, rad se bavi „estetizacijom i fetišizacijom plinske boce koja se pokazuje kao sredstvo utjecaja na političke i društvene promjene“. Istina, eksplozije plinskih boca, i privatno i društveno sve su češće.
Lucija Žuti, koja navodi da je njezin način izražavanja istaknut kroz humor i dosjetku, u radu Volim Hrvatsku polazi od početnog nacionalnog simbola šahovnice, i pritom grb modificira u našem društvu prisutne ustaše, jugonostalgičare, Srbe, Rome, katolike, homoseksualce i Druge, Druge Druge itd. Tako pored grba „Volim Hrvatsku“ pronalazimo i grb „Volim (nacrtana crvena zvijezda) Jugohrvatsku“.
Lara Mandli u performansu Imamo Hrvatsku!: crven, bijeli, drugi u dvorištu ZPC-a izvela je ribanje, pranje, bojenje hrvatske zastave (prošle godine navedenim se performansom predstavila na Zadru snova; umjetnica je pored instalacije imala položenu torbu s izložbe Čistač Marine Abramović). Pritom, među ostalim, umjetnica pozicionira vrlo bitan stav: „Pravo na hrvatstvo i domoljublje prisvajaju političke grupe i određene društvene skupine, negirajući isto to pravo svima onima koji nisu ukalupljeni u njihovu dogmatiziranu sliku onoga što domoljublje i hrvatstvo jesu.“ Umjetnica je odjevena u kratku crvenu suknju s navijačkom majicom, i kako riba, boji, pere zastavu i sâma poput žive skulpture postaje umrljana bojama političkih insignija. Insignije na kraju nestaju, na mjestu njih umjetnica uljepljuje zastavu LGBTIQ ponosa.
Performans Pranje Angele Stipić gledala sam u jednom drugom izdanju; riječ je o programu They/perform now izvedenom ove godine u sklopu programa Akademije dramske umjetnosti (produkcija: Marko Čavlović). Prostorno osmišljen performans Angele Stipić, studentice 2. god. diplomskog studija glume, zaista je tražio dio Galerije ULUPUH koji je svojim bijelim pomičnim vratima sugerirao prostor doma (u Noći performansa odabrana je dvorana ZPC-a). Naime, Angela Stipić kao jedini zvuk performansa određuje mehaničko okretanje veš mašine, koji u tom verbalnom performansu nostalgije, čežnje za domom negdje na dalmatinskom Jugu, ispunjava pjevanjem šlagera kao poveznice s domom, a što je sugerirala i jedenjem i dijeljenjem soparnika publici, s centralnim dijelom performansa kada na štrik vješa A4 papire s ispisanim riječima (svaka riječ na papiru zasebno) LJUBAV, DOM, OBITELJ, DOMOVINA (ironičnim potezom kada vješa papir s ispisanom riječi DOMOVINA, umjetnica gotovo mehanički stavlja kvadraturu-papir prema srcu). Tu podsjećam (i ponavljam svog prethodno napisan prikaz ovoga performansa) na knjigu Stefa Jansena Razlog za dom, u kojoj je polazišna točka u razumijevanju pojma doma i pitanja vezanih uz stvaranje (engl. home-making), ali i osjećanje doma, autorova kritička konceptualizacija definicije doma. Naravno, uslijedilo je završno „ovješavanje“ i papira-diplome prijediplomskoga studija glume, i uz pjesmu „Zemljo moja“, koja se intenzivno u vrijeme rata slušala, medijski oglašavala kao glazbeni motiv konsolidiranja zamišljene zajednice. Vizualno vrlo jaka slika doma s veš mašinom, na kojoj se i jede i piše, u toj bijeloj izložbenoj kocki: izvođačica u bijeloj košulji, tajicama, stiliziranim borosanama, bijelom veš mašinom i štrikom s ovješenim papirima, a sve kroz autobiografsku priču o umjetnosti koja bi trebala biti korisna (umjetnost zajednice), i sve to kroz ironijski komponentu susreta s knjigom Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima koji potpisuju u uspješnoj suradnji Ichiro Kishimi i Fumitake Koga. Bijela vizualna slika nostalgije za domom i ironije o domu/domovini/domovnici u jednom tematizira opće društvene i političke toponime “dom”, “domovina”, “obitelj”, “ljubav” te umjetnica pročišćava ove pojmove najobičnijom mašinom za pranje rublja. Vraćanje na početke kroz simboličko i konceptualno ponovno razumijevanje ovih pojmova pokreće pitanja o osobnim motivima ostanka u Hrvatskoj. Umjetnica preispituje značenja ovih pojmova, pogotovo u odnosu činjenice da njena obitelj već godinama živi vani.
Siniša Labrović izvodi ljubavno-politički performans Tvoje hladno srce, moje vrele usne, ironično pozicionirajući ljubav prema bisti Franje Tuđmana; umjetnik grli, ljubi, obraća se izljevima ljubavi toj hladnoj, pohlepnoj bisti. Društveno trenirani da volimo političke figure (sjećam se OŠ Karl Marx u Zapruđu i svake učinioce u kojoj je bila Titova slika, jer „Tito nas voli“; no, sjetimo se reakcija na zahtjev Europske civilne inicijative Zagreb iz 2019. godine da se ukloni raspelo istaknuto u OŠ Dugave u Zagrebu), učeni da budemo poslušni kao što su u Krležino gimnazijsko vrijeme djevojčice bile trenirane da šute. I kao što Labrović navodi: „Mokri snovi o Hrvatskoj pretaču se u živu sliku i izvedbu u kojoj vrele usne tope hladno srce.“ Odjevno pritom umjetnik kao da preuzima boje šahovnice: crvene hlače, bijela košulja.
Bruno Isaković, trajna figura političkoga performansa gotovo na svim Perforacijama, ove se godine u Noći performansa predstavio plakatnim radom pod nazivom Hrvatska politička misao. Pritom umjetnik preuzima formu plakatne rugalice, i to sasvim opravdano, jer žalosno je što si tzv. politička elita dopušta u odnosu na podjarmljene. Podsjetimo na citate na rubu pameti: Franjo Tuđman – „Imamo Hrvatsku“; Milan Bandić – „Znate li vi koje su to pare“; „Sanja Musić Milanović – „Crni kruh koji preporučujemo skuplji je od bijeloga, no crni kruh naprosto možete rezati na tanje šnite“ itd. Sve navedene „Hrvatske političke misli“ zaslužuju i traže dopunu Antologije suvremene hrvatske gluposti – Greatest Shits u izboru Borisa Dežulovića i Predraga Lucića iz 1999. godine.
Davne, 2017. godine svojoj knjizi Topoi hrvatskoga performansa pisala sam o art-veksiologiji domaćega postsocijalizma, i to od postsocijalističkih devedesetih, s naglaskom na razdoblju od 2005. – Cvijanovićeve naci EU zastave – do 2011. godine, zaključno sa zastavom Republike Agrokor kako su je osmislile novinarke H-Altera Mašenjka Bačić i Tamara Opačić u okviru projekta Rafaele Dražić, Gospodaru, želim te obogatiti, odnosno do bijele, potopljene hrvatske zastave Bojana Šumonje (Underwater Flag, 2012.), i upravo ova Noć performans dala mi je poticaj da se vratim na navedenu vrlo bitnu temu… Slijedi vremenska dopuna poglavlju, post-2017.
Istaknuta fotografija: Siniša Labrović – Tvoje hladno srce, moje vrele usne; autor fotografije: Zoe Šarlija.
#16. Perforacije #Domino #HDLU #Noć performansa #ZPC
