U sklopu festivala Port of Dance u HKD-u, u petak, 17. svibnja, riječka publika imala je priliku vidjeti Fatigue nagrađivanog mladog mađarskog autora i izvođača Viktora Szerija.
Predstava suvremenog plesa koju svakako vrijedi pogledati, u kojoj je autor i jedini izvođač, centrira se oko burnouta, odnosno sindroma izgaranja, fenomena kojemu se sve više posvećuje pažnja u suvremenom društvu, a prepoznaje ga i Svjetska zdravstvena organizacija kao sindrom koji je rezultat kroničnog stresa na radnom mjestu s kojim se osoba ne može adekvatno nositi. Autor kreće od vlastitog iskustva rada u svijetu suvremenog plesa.
Koliko dugo možemo aktivno držati pažnju gledajući istu stvar? Što se mora događati na pozornici da bi zadržali pažnju? Koliko je informacija dovoljno da nas zabavi i istovremeno ne prezasiti? Kada bi vas netko pitao što se događalo u predstavi Fatigue, ne bi pogriješili ako kažete da se u suštini nije događalo mnogo toga. Izvođač stoji na sredini pozornice i koristi isti set slow motion pokreta koji se neprekidno ponavljaju uz također neprekidnu glazbenu pozadinu, a opet bi mogli reći da ste izašli umorniji nego što ste bili na samom početku predstave. Upravo je to baza na kojoj autor gradi priču, a njome također izaziva i testira pažnju publike. U vremenima kada je trajanje naše pažnje sve kraće, a informacija sve više, takav izbor na sceni riskira dosadu kod publike, no ta monotonija vješto uvlači u autorov svijet zasićenja izazivajući osjećaje zamora, apatije i iscrpljenosti koji se javljaju i kod sindroma izgaranja.
Autor je ovaj fenomen veoma vjerno dočarao uz minimalno kretanje. Gotovo cijelo vrijeme donjim dijelom tijela ostaje nepomičan i fiksiran na istom mjestu. Tijelo plesača se minimalno kreće, torzo i ruke se pokreću kroz ograničenu sekvencu istih pokreta u neprekidnoj petlji, a cijela scena asocira na ples koji se može vidjeti po klubovima u kasnim noćnim satima. Kako bi iznio svoju priču i stanje u kojem se nalazi te uvukao gledatelje u sindrom izgaranja i svijet zasićenja, autor se koristi suprotstavljenim slow motion i fast-forward tehnikama, neprekidnom scenom partijanja kao i video pozadinom koja zaziva estetiku glazbenih videospotova ranih dvijetisućitih. Ponavljajuća neprekidna koreografska sekvenca u slow motionu i kontinuirana glazbena pozadina dočaravaju stanje izvođača i njegovu apatiju, umor, iscrpljenost i bezizlaznost, dok bliješteći svjetlosni efekti i slike na platnu koje se izmjenjuju u fast-forward tehnici (koji mogu izazvati i fizičku nelagodu kod publike) aludiraju na hiperproduktivnost i višak informacija koji se ne mogu obraditi. Time ističe i karakteristike suvremene kulture u kojoj je vizualni element dominantan.
Scena partijanja asocira na iscrpljenost neprekidnim plesanjem i nedostatkom sna, a osjećaj zabave i euforije koji bi se mogli očekivati u noćnom izlasku, u potpunosti su iznevjereni. Ekspresija lica izvođača također doprinosi atmosferi. On jasno pokazuje premorenost i stanje apatije, može se iščitati gubljenje kontrole i prepuštanje toj prezasićenosti koja ga guta i proždire, a dobiva se dojam da on nije osoba koja je određenom stanju, već da on sam postaje to stanje burnouta. Ovaj sindrom dolazi postepe
no, teško odrediti trenutak, odnosno granicu kada je nastupio, on dolazi pritajeno i gomila se tako da se primijeti kada smo već duboko u stanju iscrpljenosti iz kojeg je teško izaći. Tako u predstavi repetitivnost i jednaka dinamika zazivaju monotoniju i dovode do poistovjećivanja publike sa stanjem autora. Scenografiju ne možemo odvojiti od izvođača, već kako predstava napreduje, to ih više promatramo kao jedno. On postaje individua koja se pretvara u stanje zasićenosti i zamora iz kojeg nema izlaza. Na kraju autor odlazi s pozornice, na sceni ostaje glazba i bijelo platno na kojem se nastavljaju izmjenjivati ubrzane slike, a nama ostaje pitanje je li autor svojim odlaskom prekinuo petlju burnouta?
Fotografije: Tanja Kanazir/HKD
#burnout #Fatigue #HKD na Sušaku #Port of Dance #Viktor Szeri
