U idealnom svijetu, za Envera Krivca pitanja bih izrezala na trake i ponudila mu ih na izvlačenje, u kokosu, uz temu Dartha Vadera. Ili bih odabrala neku od nadrealističkih metoda, koja bi rezultirala začudnim, kreativnim razgovorom. Što nije igra, nema puls. Ovako, oboje s iritacijom svjesni ograničenja formata, prije uključivanja diktafona dugo smo razgovarali o filmu i serijama, uz, od svih mogućih glazbi, Bajagu u pozadini. Kad je pak krenula Suada, uključili smo i diktafon, s dozom mrzovolje.
Envere, ljudi te vole. Nitko o tebi nije imao reći nešto falično. Okarakterizirali su te kao barda pop-kulture kraja 20. stoljeća, autentičnog, kreativnog, maštovitog, predanog, marljivog, skromnog, pristojnog, erudita. Najgore što sam čula je da ‘zazireš od istinske provokacije’. Enver Krivac kao Ivica iz Djeco Ivica se zovem, u najboljim godinama, bez unutarnje potrebe da ga bilo tko slijedi ili zove. Kako se s tim identificiraš, baviš li se svjesno kultiviranjem takvog postojanja/imidža?
Ne razmišljam kako se ponašam, nemam neki plan. To bi mi bilo prekomplicirano, nisam toliko pametan. Mislim da je to stvar odgoja. Lijepo je čuti takve opservacije, ali ja o sebi ne razmišljam na takav način. Samo se kritiziram i svađam se sam sa sobom. Ne idem po stanu razmišljajući kako sam ja super i kako me svi vole. Ja sam sa sela, iz malog mjesta… Ne kažem da neki grozni ljudi ne mogu doći sa sela, ali na selu je djetinjstvo puno jednostavnije. Puno baka je bilo oko mene, bar pet, dvije bake, tri prabake… Žene su me odgojile. Ne znam. Takvi smo mi, Žagari i Krivci.
Baviš se književnošću, stripom, glazbom, videom, jesi li aktivan na još nekom polju umjetnosti? Jesi li se okušao u glumi, ima li išta što ti izrazito ‘ne ide’?
Ne, ali volio bih slikati.
Tako multitalentiran i s gomilom interesa, kako si se snašao u svijetu koji preferira fah idiote?
To je svakako problem. Katica za sve, majstor ničega. Zna sve, a ništa ne zna napraviti kako treba. A stvar je distribucije vremena, koncentracije i pažnje. Nisam se glazbom bavio od raspada Japanskih premijera prije godinu dana. Čak sam i instrumente spremio. Bend se ružno raspao, to mi je i emotivno teško palo, nisam svirao godinu dana. I mislio sam da to izlazi iz mog života jer je hobi, i to sam uvijek radio kao hobi. Zanimljivo mi je bilo promatrati kako se stvari mijenjaju. Ali onda – bum, Vava me nazove, on i Iva pitaju bi li nešto napravio i sad sam opet zadnjih tjedan dana producent. Stvar je ciklička, jedna ode, druga dođe. Ničemu se ne možeš posvetiti 100%. To mi izaziva frustracije. Nije me bilo dugo u književnosti i vidim da svi nešto rade, stvari izlaze, a ja 10 godina nisam ništa izdao. To je bio i poticaj za Osamotne okolnosti. Toliko toga imam, to stoji doma, napravit ću nešto. Bolje je baviti se jednom stvari. Ili barem dvije. Ali s četiri-pet, uvijek te razvuče. Ide mi na živce što me ljudi prezentiraju na taj način, kao da sam neki freak.
Kakav freak, to je renesansni čovjek, ideal postojanja u civiliziranijim vremenima.
Jedno vrijeme sam krao izjavu od Petera Gabriela – različite umjetnosti su kao različiti jezici. Možemo pričati iste stvari, ali na različitim jezicima. Onda sam to govorio, kao, nije to toliko čudno. Ima masa ljudi koja radi više stvari, nastavljaju se jedna na drugu. Strip ne može postojati bez likovne umjetnosti, bez književnosti. Mora biti jedno i drugo. Video ne možeš raditi ako nisi vizualan. Editing videa je jako sličan kao editing teksta. Život konstantno zahtjeva editing – kako ću pospremiti stan, kako ću složiti drva… Sve je to isti mišić, tako da nije to toliko čudno. Ljudi pristupaju tome kao teškoj egzotici.
Kako to sve posložiš u smislu praktičnijih aspekata življenja?
Radim kao free-lancer i prvo završavam plaćene projekte, a onda sve ostalo. Osobne volje i razgovori sami sa sobom o korištenju slobodnog vremena, do čega mi je stvarno stalo u nekom trenutku. Skačem s jedne strane na drugu.
Osamotne okolnosti su almanah. Za almanah je obično nužan određen broj ljudi. A ti si almanah sam ispunio. Nalaziš li da je almanah, za sad, najidealniji format za tvoj rad? Hoćeš li opet raditi almanah?
Što se tiče stripa i književnosti, da. Video ne može ući u priču, a glazba bi mogla kao neki nosač zvuka koji se prodaje uz knjigu, ali to je stara ideja koja mi ni onda nije bila simpatična. Ali ovo paše skupa, za predstavljanje književnosti i likovnosti, ovo je savršeno. I knjiga izgleda savršeno, Damir Bralić je knjigu dizajnirao svjetski, ja sam prezadovoljan. Izgleda svjetski, američki, što je meni barem što se bookmakinga tiče, plafon. Mislim, ima dobrih knjiga svugdje po svijetu, ali pratiš neke autore i gledaš knjige, jer knjiga… Važan je i aspekt dizajna proizvoda. Naravno da u knjizi mora postojati kvalitetan sadržaj, ali ona mora i dobro izgledati. Ima i drugih ljudi po Hrvatskoj koji bi to super napravili, ali Bralića i mene je zbog benda život ponovno spojio – ta suradnja imala je najviše smisla na svijetu jer smo imali zajedničku stripovsku povijest od početka 90-ih s Varieteom Radikale.
Koliko su suradnje bitne u tvom kreativnom radu? Imaš potrebu za osamotnim okolnostima, ali imaš i niz uspješnih suradnji u kojima, ako je suditi po rezultatima, uživaš?
Suradnje su neminovne. Ne tražim nužno suradnje, kad radiš sam ti si egzekutivni producent svega. Ako moje ime piše gore, onda to moram biti ja. Sad više nisam u toj poziciji, ali kad je došlo vrijeme za prvu knjigu, podrazumijevao sam da ću ja raditi naslovnicu, budući da mi je likovnost u životu konstanta od malena. Uopće, to je bila najnormalnija stvar, nije se trebalo o tome ni razgovarati, ali ne… Pisca se ne tiče naslovnica. Što razumijem, svako ima svoj posao, ali osobno meni je to neshvatljivo. Kako te nije briga kako će ti knjiga izgledati?! Zastranio sam. Suradnje su neminovne, pogotovo u glazbi. Jako dugo sam htio biti one man bend, sobni producent. Ali muzikalnije je kad je uključeno više ljudi, i zanimljivije i dublje. Ali književnost i strip su usamljenički poslovi, zato se knjiga i zove Osamotne okolnosti. Nekad postoji grupa autora koja piše knjigu, i sam sam na faksu pisao s kolegama, jednu knjigu s Kapidžićem i jednu s Kapidžićem i Novkovićem, to su bile neke prijateljske, studentske ludorije. Imam super odnos s mojim urednikom, Lokotarom. I inače mi je imperativ dovesti tekst na najviši mogući nivo tako da su njegove uredničke intervencije minimalne ili ne postojeće. Bilo bi mi jako čudno imati urednika koji mi ide mijenjati strukturu i zadirati u tekst. Nisu svi pisci na istoj razini poimanja teksta kao cjeline i estetski, urednici su nužni.
Točno, nekad odličan urednik ili odličan producent spasi cijelu stvar.
Ne kažem da sam bolji od urednika, ali želim biti gazda. Što kaže Mišo Kovač, čije ime piše na plakatu? Čim toga više mogu sam napraviti, to sam zadovoljniji.
U radu gusto koristiš reference, ali istovremeno uspijevaš zadržati autentičnost. Kako to postižeš? To je vrlo rijetko.
Hvala ti, to nije planski. Ne razmišljam o tome. To nikada nije bilo planski. Prije je toga bilo puno više, u pisanju pogotovo. Kako si stariji, ne moraš više nikoga impresionirati, ne moraš pokazati što ti sve znaš. Meni je to svakako zabavno. Likovi iz Hellen Keller cijelo vrijeme pričaju kao što pričaju zadnji nerdovi na kavi. To mi je bilo zanimljivo. Imam s tim i problem, jako puno ljudi, pogotovo prije je naglašavalo pop-kulturu. Maločas smo razgovarali o Dini, prva priča u Osamotnim okolnostima je o frajeru koji je s nekom groznom ženom cijelo vrijeme, ali takva je situacija, nema s kim drugim bit pa je s njom. Ta žena mu je jednom ispričala kako je istukla svog starog i dok ga je tukla s malom električnom grijalicom joj je u glavi svirala tema iz Dine. Meni je to užasno neobična situacija, ta epska tema grupe Toto i zadnje obiteljsko nasilje, neka čudna emocija se tu desi kad se tako stvari spoje. To mi je zanimljivo. Ne da spomenem Dinu samo da bih je spomenuo. To je dio mog života, meni je to skroz normalno. U zadnje vrijeme forsiram odgovor, nije to pop-kultura, to je kultura. Jer, uostalom, do kad ćemo više Star Warse zvati pop-kulturom. To je isto kao Shakespeare, u smislu da je toliko u tkanju društva, kulture, života… Ne znam koliko je ta distinkcija još uvijek smislena. Odrastao sam na televiziji, na radiju. To mi je hram, to je crkva. I moj pradjed i baka i dida i mama… Na nekom malom selu, oni su znali slikare, glumce, pjevače i onda odrasteš u takvom okolišu, treba znati tko to pjeva. To je dobro znati, to je normalno.
Kako si se našao u RiLitu?
U RiLitu sam od samog početka. Moje sjećanje je dosta ementalersko. Znam da smo imali neki nastup, mislim u Palachu, prvenstveno oko udruge Katapult koju smo imali u Rijeci, to je odavno preseljeno u Varaždin. Onda smo shvatili kako nam je dobro skupa i kako bi mogli tako češće i onda je Vava inicirao taj prvi RiLit. Čisto jer nam je dobro bilo skupa.
Imate li pripreme za RiLit ili je to uglavnom velika improvizacija na samoj Noći čitanja?
Od samog početka je bilo važno da svatko zna koliko ima vremena. Da ne dođu ljudi na večer čitanja deset autora i onda to traje po dva i pol sata. Bez obzira na to što ima desetoro ljudi, cijela stvar može trajati maksimalno sat i pol vremena. Zbog koncentracije. Zajedničke teme nema. Znale su bit vanjsko tematske stvari, kad je Bowie umro, svatko je izlazio na Bowijevu pjesmu i imali smo ogromnu bijelu zastavu s crnom zvijezdom, blackstar. To je bila Bowie-themed fora, ali ne u tekstovima, nego samo kao poveznica. Ove godine ćemo svi izlaziti na glazbene teme iz serija. Kod RiLita je super što nema velikih opterećenja, sve je vrlo easy going. Kao bend koji svira jednom godišnje. Nije bilo nikakve filozofije, to nije neki pokret, grupa, izam. Čisto jedno ‘daj da se malo vidimo’. Tako je bilo od početka, a sad je pogotovo tako jer smo stariji, ljudi imaju djecu, poslove, bolesti, raselili su se… Slabo se viđamo pa je ovo prilika da svi pričamo u isti čas. Taman toliko socijalne interakcije mogu podnijeti. Imamo probu prije čitanja, čisto da Vava može napraviti track listing, da vidi tko ide s kim, jer to je isto važno, kako ćeš pejsati večer da ne dosadiš. Ima tu pažnje, ali uvijek govorimo o neformalnoj grupi da naglasimo da nismo nekakav ekskluzivni klub. Kroz vrijeme je došlo nekoliko novih članica i članova, što je bilo logično, glupo je ne pozvati nekoga tko je izrazito aktivan. Ne postoji prijavnica, niti mi moramo razmišljati hoćemo li nekoga primiti…
Ali opet funkcionirate na poziv?
Da.
Razgovor s Doris Panžić pročitajte na sljedećoj poveznici.
