Petak je popodne, 18 sati, neuobičajeno toplo za sredinu listopada. Grupa od tridesetak ljudi okupljena je na riječkoj Delti kod mosta, podno spomenika oslobođenja, u iščekivanju početka izvedbe. Atmosfera je ugodna, osjeća se festivalski hype – u tijeku je SmoQua, festival queer i feminističke kulture, i to njegovo sedmo izdanje. Od 2017. godine ovaj festival u Rijeci okuplja umjetnice, aktiviste, mlade i starije, građanke i građane, kako bi kroz svoj raznolik program (radionice, izložbe, tribine, filmove, predstave, drag show…) otvorio prostor propitivanja društvenih predrasuda, prostor za povezivanje, dijalog, borbu za ljudska prava i uključivije društvo, te promicanje queer i feminističke kulture. Ove je godine drugi dan festivala donio i eksperimentalno-dokumentarni performans pod nazivom Iza ugla kojega su za ovu prigodu kreirale i izvode članice Kolektiva Igralke, već poznatog riječkoj publici i šire po svojim društveno angažiranim dokumentarnim predstavama. Kolektiv čine diplomantice studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, a ovim radom žele kod publike osvijestiti problem svakodnevnog nasilja kojega nažalost mnoge osobe, najčešće žene, doživljavaju na ulici, u parku, javnom prijevozu.
Pitanje sigurnosti LGBTIQ+ osoba i žena u javnom prostoru zapravo je stavljeno u samo središte ovogodišnjeg programa festivala s temom „Zauzimanje prostora”, čime se želi potaknuti promišljanje o društvenom ugnjetavanju žena i marginalnih skupina u kontekstu grada i osjećaja sigurnosti na javnim mjestima. Odnosno, zauzimanje prostora je i metaforičko i fizičko. Performans Iza ugla je umjetničko-aktivistički rad kojega Igralke nude u okviru ove tematike. Propitujući koliko smo sigurne/-i, jesmo li oslobođeni/-e straha dok šetamo ulicom ili kad koristimo javni prijevoz, vode nas na interaktivnu šetnju u centru Rijeke, kroz priče i iskustva žena koje su prikupile tokom rada na svojim dosadašnjim predstavama. Tko prati njihov umjetnički rad zna da kreiranju same predstave prethodi teoretsko istraživanje problematike, a potom i neposredni rad s pripadnicima skupine čije priče iznose svojim dokumentarističkim kazalištem. Dio materijala, priča, iskustava koji u procesu nisu dospjele u same predstave, ovom prilikom objelodanjuju kako bi pokrenule dijalog o gorućem, a često trivijaliziranom društvenom problemu uličnog uznemiravanja kao jednog oblika rodno uvjetovanog nasilja. Ovdje treba spomenuti i nasilje prema osobama homoseksualne i biseksualne orijentacije te prema transrodnim osobama kao oblike rodno uvjetovanog nasilja. Slučaj napada djevojke upravo tijekom festivala zbog zastave duginih boja koju je nosila, pokazuje mjeru homofobnosti naše sredine i koliko je tema ovogodišnje SmoQue (nažalost) aktualna.
Na početku performansa, publiku izvođačice dočekuju upravo na jednom uobičajenom mjestu u gradu, na klupici pored parkića na Delti, mjestu s kojim se vjerojatno svatko može poistovjetiti prisjećajući se poneke zgode, druženja na baš toj ili drugoj klupici u Rijeci ili nekom drugom gradu. Velagić, Brđanović i Sabol za početak pozdravljaju publiku i nude uvodno objašnjenje performansa, a potom, ulazeći u ulogu, iscrtavaju sprejem krug oko klupice na kojoj sjede, gotovo ritualno, kao posvetu važnosti privatnosti i osobnog prostora osobe u koji se ne ulazi bez poziva i pristanka. U prvoj sceni Igralke utjelovljuju učenice srednje škole, a dok bezbrižno jedu kebab, paralelno iz bluetooth zvučnika čujemo ženski glas, djevojku koja govori o svom iskustvu upravo na ovoj klupici, u našem gradu. Priča je do Igralki došla prilikom pripremanja predstave Cure koja se bavi seksualnim odgojem i tabu temom ženske seksualnosti, dok su provodile radionice sa srednjoškolkama. Iz snimke čujemo da su se tom prilikom na ovom mjestu djevojke družile, marile svoja posla, uživale u fast food-u, a zatim su im prišli nepoznati muškarci i jedan počinje nasrtajno dobacivati razne brojke – „Koliko, koliko, a? Koliko vrijedite?“ – insinuirajući plaćanje za seksualni odnos. Glas srednjoškolske djevojke, maloljetnice, nastavlja se i saznajemo kako su se tada osjećale, o čemu su razmišljale i što se dalje dogodilo. Ostala dvojica muškaraca ponijela su se manje nasilno i omalovažavajuće, no izostala je otvorena osuda ponašanja nasilnika i seksualnih aluzija koje dobacuje. Iako su se u konačnici sva trojica udaljila, djevojke je bilo strah i jednu su prijateljicu zbog tog straha ostale otpratile skroz do doma. Čudile su se tom incidentu, a nisu, kako kažu, ni bile oskudno odjevene, bilo je hladno. Osim očitih negativnih psihičkih posljedica koja takva i slična iskustva ostavljaju na osobe, uznemiravanje potiče i samo-objektivizaciju žena te strah od prerastanja uznemiravanja u teže oblike nasilja i seksualni napad. Naime, uznemiravateljevo je ponašanje nerijetko nepredvidljivo. Prije kretanja dalje, izvođačice se opet obraćaju publici, ovaj put nas potičući da se prisjetimo koja su naša neugodna i traumatska iskustva, ako ih imamo, na kojim su se mjestima u gradu desila i koje su naše osobne strategije obrane od nasilja.
Udubljeni u mislima, selimo se na Kont, baš na onaj dio gdje grupice mladih sjede u krug, slušaju glazbu, piju. Mjesto gdje često vidimo (ukoliko gledamo) i žene koje skupljaju prazne boce da bi spojile kraj s krajem. Jedna od njih bila je protagonistica u predstavi Bakice u kojoj Igralke u fokus stavljaju upravo njihove priče. U idućoj sceni Sabol nam kroz ulogu „bakice“ iznosi crticu iz predstave, odnosno iz stvarnog života te žene, kada joj je prišao nepoznati muškarac, koji također skuplja boce, i prijetio fizičkim nasrtajem kako bi „obranio svoje pravo“ skupljanja. Štapom u ruci, žena odgovara na prijetnje snažno, samouvjereno, ne želeći dati nasilniku do znanja da ju je strah, braneći i vlastito pravo na preživljavanje. Prijeti mu da će zvati muža, sina, ali (nama u povjerenju) dodaje „Ne smiješ im nikada dati do znanja da si sama.” Iako je problem uznemiravanja žena na javnim mjestima nedovoljno akademski istražen, postojeća su društvena istraživanja pokazala razne uvide, poput onog da je veća učestalost uznemiravanja nađena kod nezaposlenih žena te mlađih žena bez partnera (Lenton i sur., 1999.). U tom su smislu žene o kojima govori predstava Bakice, žene na rubu siromaštva, nerijetko prepuštene same sebi, dvostruko marginalizirane i u većem riziku od nasilja u javnom prostoru. Kod žena koje nemaju partnere i koje su mlađe se veća učestalost uznemiravanja može pripisati i tome da se češće kreću same ili u društvu drugih žena, pa strah koji izaziva nesigurnost na ulici samo povećava njihovu ovisnost o muškarcima kao pratnje te umanjuje njihovu mobilnost zbog izbjegavanja određenih „opasnih mjesta“. Obje su specifičnosti autorice prepoznale i akcentuirale u performansu.
Postojeća istraživanja pokazuju da je fenomen uznemiravanja žena na javnim mjestima prisutan u različitim zemljama i kulturama te, iako variraju po metodologiji i opsegu, gotovo sva pokazuju poražavajuće visoke stope pojavnosti. Hrvatska, naravno, nije iznimka. Kako bi potaknule progovaranje o tako učestaloj pojavi uznemiravanja, a za koju najčešće nedostaje i društvene reakcije i sankcije za uznemiravatelje, članice Udruge Pariter (koja uz Udrugu LORI organizira festival SmoQua) pokrenule su 2020. godine kampanju #ženeujavnomprostoru koja je preplavila društvene mreže pričama žena koje su doživjele neki oblik nasilja na javnim mjestima, što je rezultiralo i stranicom Bitna.si na kojoj su takve priče skupljene na jednom mjestu dobile veću vidljivost. Takvom imenovanju problema svakako je doprinio i ovaj performans, a s obzirom na njegovu raširenost, potrebno je i više umjetničkih radova i akcija koje se njime bave, ali i edukacije i zagovaranja. Vođena tura se nastavlja prema i na trsatskim stubama, gdje zastajemo na jednom od odmorišta. Promišljanja jedne petnaestogodišnjakinje o tome kako je biti u tijelu žene i osjetiti nasilje koje tako često ono doživljava čujemo dok nam Sabol čita tekst učenice Vite Tijan naslovljenog „Moje tijelo moje vlasništvo“ iz školskog časopisa KULT:
Jeste li ikada razmišljali kako je to biti u tijelu žene? Kao petnaestogodišnja djevojka, lako vam mogu odgovoriti na to pitanje. Zastrašujuće. Nelagodno. Frustrirajuće. Dehumanizirajuće. Užurbano hodanje mračnim ulicama noću, čvrsto stezanje ključeva u šaci, natezanje suknje, spuštanje glave, glasno pričanje na mobitel, nekontrolirano drhtanje, osvrtanje za sobom svakih nekoliko sekundi, ubrzano disanje i lupanje srca, plakanje. Prethodno su opisane radnje za mene započele već s trinaest godina. Od tada sam imala iskustva od kojih mi je i danas mučno, zbog kojih se ponekad pitam smijem li obući tako kratku suknju, tako otvorenu majicu… Onda se sjetim se kako su mi odrasli muškarci dobacivali bolesne komentare i dok sam na sebi imala traperice i debelu majicu na kojoj piše Men of quality don’t fear equality. Nije ni bitno što imamo na sebi, takvi će uvijek misliti da su naša tijelo njihova – za gledanje, komentiranje, seksualiziranje, diranje, objektiviziranje. (…) I zato, djevojke, kada u vas u busu zuri muškarac, kada vam na ulicu komentiraju tijelo i govore vam što bi s njime radili, kada za vama trube iz automobila, kada pokušavaju nastaviti razgovor i onda kada ste rekle da ne želite pričati, kada vam obećavaju „noći koje nećete zaboraviti“, kada vam kažu da im se javite za dvije godine kad postanete punoljetne i, važnije, legalno dostupne, kada misle da ćete pognuti glavu, gledati u mobitel, šutjeti i otići – vičite, prijetite, derite se, vrištite, snimajte, koračajte, zurite natrag, dignite glavu i recite: Moje tijelo nije tvoje vlasništvo i nikada to neće biti!
Ovdje izvođačice s nama dijele i vlastita uznemirujuća iskustva seksualnog nasilja u javnom prostoru. Statistike tako dobivaju lice, taktilnost, tjelesnost, mjesto. Šokantno je čuti kako je jednu od njih upravo ovdje na trsatskim stubama pred nekoliko godina muškarac napao i pokušao silovati dok se vraćala kući s izlaska. Spasilo ju je vrištanje iz petnih žila i reakcija žene koja živi u kući pored. U tom se trenutku panično pitam što bih ja napravila i vraćaju mi se vlastita neugodna iskustva. Taj odvratni osjećaj kada hodaš mračnom ulicom, nigdje nikoga, osim njega čije korake čuješ iza sebe. Je li to neki nasilnik, hoće li se nešto zaista desiti? Pomišljaš: ključevi, mobitel. Želiš biti spremna u slučaju da… Čak i ako se ništa loše ne desi, taj osjećaj nesigurnosti i straha, promišljanja hoće-neće, već su vrlo neugodni. Za kraj performansa izvođačice pozivaju i nas iz publike da podijelimo svoja iskustva te obilježimo na karti Rijeke gdje su se desila. Da zajednički mapiramo (ne)sigurnost grada, strah i tragove koje takva iskustva na nas ostavljaju.
Čuli smo nekoliko priča, a karta grada postala je sve „šarenija“. Na pitanja kako stati na kraj ovom problemu, spriječiti nasilje, jedan od odgovora došao je u obliku poziva na radionicu samoobrane koji se također održao u sklopu SmoQue. Osnaživanje žena i povećanje svijesti o problemu uz njegovo imenovanje kao nasilničko ponašanje i oblik diskriminacije žena te širi društveni problem zaista su ključni koraci ka njegovom rješavanju. Svakako puno bolji od strategija izbjegavanja koje znamo čuti od naših mama i baka. Mjere suzbijanja uznemiravanja su i rad s nasilnicima, edukacija, ali i oštrije sankcije. U konačnici, tu su i prevencija, odnosno sustavna promjena vrijednosti i normi te zakona i politika. Nepovjerenja u policijsku službu pri prijavi takvih slučajeva, koje je dio publike izrazio, znak je koliko je potonji korak nužan. Kako bismo „iza ugla“ pronašli pravednije i sigurnije društvo, svijet u kojem se uznemiravanje na javnim mjestima ne smatra neizbježnim dijelom javnog života, potrebno ga je zamišljati, a potom i stvoriti.
Autorica fotografija: Tanja Kanazir
#Iza ugla #Kolekiv igralke #LGBTIQ+ #LORI #Smoqua
