„Šta ja imam u životu od toga da znam šta je fašizam?! Reci, brate.“
„Škipi ti šema, brate.“
Onda su dvojica srednjoškolaca nakratko šutjela jednu stanicu pa promijenila temu; na red je došao spot, klađenje, koeficijenti, as usual. Bilo je to u busu za film koji se nikada neće snimiti, a naslov mu je „Tko to tamo govori“. Stari autobus u kojemu se odvija većina radnje Šijanovog hita „Tko to tamo peva“ je već odavno stvar filmske i muzejske povijesti. Taj film završava scenama bombardiranja Beograda, a današnji mladi likovi su već izbombardirani informacijama, a ideološke radioaktivne čestice su im (ireverzibilno?) već dobrano otrovale mozgove. Bombardiranje se nastavlja…
„Koje domaće pjevače voliš?“, pitao je novopečeni kolega na radnom mjestu moga mlađega frenda i suradnika. „Baru i Majke, Josipu Lisac, Dina“, ovaj mu odgovorio. „A, sve one koje ja mrzim!“ Mala stanka. „Ma nemam ja ništa protiv nikoga. Samo ne volim Srbe, Židove, vegetarijance i vegane.“ Moj frend skrušeno mu priznao da je vegetarijanac već desetak godina, a onda ga priupitao: „A koga ti najviše slušaš?“ Dobio je brz odgovor: „Thompsona i klasiku!“ Ostao je zatečen drugim dijelom odgovora: „Klasiku?“ Objašnjenje je odmah uslijedilo: „Ma znaš ono, klape i to, našu domaću muziku.“ Što ćete, naše tržište radne snage privremeno spaja ljude koji se ne bi nikada susreli na koncertu (o izložbama da ne govorimo). Ti su spojevi nadrealističkih kompozicija, ali što se tu može kad nam je stvarnost nadrealna.
Nakon projekcije filma „Gangster te voli“ Nebojše Sljepčevića, u sklopu Prve revije hrvatskog filma u Torontu prije desetak godina, prišao mi je jedan uglađeni hrvatski gledatelj i pitao me koji su to glumci igrali u filmu. „To vam je dokumentarni film, nema glumaca, svi su naturščici“, rekao sam mu uz šank. „Hoćete reći da ti ljudi tamo dolje stvarno postoje?“, pitao me je, s nevjericom u očima. „Pa da, upravo to!“, reagirao sam s osmijehom, ali i s razumijevanjem (čovjek je prije 30-ak godina emigrirao iz hrvatske u Kanadu). Kratka stanka. „Dajte mi malo vremena da ostanem sam. Pa ćemo popiti još jednu rundu“. Trebalo mu je par minuta da procesuira informaciju, za njega nevjerojatnu i šokantnu, pa mu je zatrebao i drugi solo-whiskey. Meni bi sada trebala čitava boca da bih mogao podnijeti sumiranje svih tih faca i situacija koje sam, po sudbini geografije, morao nekako probaviti proteklih decenija.
Braća po Ocu
Neki filmovi se najbolje vide zrcalno, ogledajući se jedan u drugome, supostojeći kao materija i anti-materija. Ako ih pogledate dan za danom, kao što se meni dogodilo, to vam postane očigledno i donosi vam vam dublji uvid u oba. Takva dva filma su „Marty Supreme“ Josha i Safdiea i „La Grazia “Paola Sorrentina. Prvome je glavni lik mladi sportaš (Timothee Calamet), a drugome je ostarjeli političar (Toni Servillo). Oba glumca su zvijezde; prvi je američka tj. svjetska (u usponu prema oskarovskom zenitu), a drugi je talijanska tj. europska (na zalasku, obzirom na životnu dob). Prvi igra lik baziran na životnoj priči stvarne osobe, stolnoteniskog šampiona Martya Reismana, a drugi glumi fiktivni lik predsjednika Italije Mariana de Santisa. Marty je američki Židov, Mariano je, naravno, katolik, a politički je demokršćanin. Marty nema nikakvog političkog stava, on ima san da postane svjetski šampion u ping-pongu. De Santis pak nikada ne sanja, a to bi, barem u sutonu svoga života, jako želio ali ne može (za njega je sanjala pokojna supruga Aurora, koja bi mu za doručkom pričala svoje snove). Marty vjeruje u svoj san, u Uspjeh po svaku cijenu (tako američki ), Mariano u Boga (tako talijanski ), a Papa mu je osobni prijatelj.
Mogli bismo nabrajati još razlika među njima, do kraja ovog teksta pa ćemo sada napraviti oštar rez (split cut) i prebaciti se na stilske izvedenice samih filmova, proistekle iz temeljnih razlika njihovih glavnih karaktera. Marty se u filmu preziva Mauser, a bliski frendovi ga zovu nadimkom Miš (Mouse). Njegov fizički izgled (mršav, naglašenijeg nosa, tankih brčića i s naočalama tankog okvira) odgovara onoj nacističkoj predodžbi o Židovima kao štakorima protiv kojih valja poduzeti totalnu deratizaciju (čitaj: holokaust). „Marty Supreme“ dozvoljava sebi sve kao film (kao što to isto sebi dozvoljava njegov glavni lik) pa i to da bude auto-ironičan i auto-subverzivan tj. da se smiono poigrava čak i s predodžbama Židova o njima samima kao izabranom narodu pa se jedan pas (koji igra važnu ulogu u eksplozivnoj radnji filma) zove Mojsije!
S druge strane (iste medalje) redatelj će sebi dozvoliti jedan jedini (ali kakav!) flash-back u čitavoj priči; onaj u kojemu prikazuje sjećanje Martyevog suparnika u polu-finalu svjetskog prvenstva u Londonu, također Židova (poljskog ili češkog?), koji je bio zatočen u konc-logoru, ali s većom slobodom kretanja, obzirom da je bio europski šampion u ping-pongu (fašizam, onda i sada, vrlo cijeni tj. precjenjuje sport tj. fizičku snagu i zdravlje). On je, dakle, u šumi pokraj logora otkrio košnicu punu meda pa se, nakon što ga se najeo, namazao njime po torzu da bi ga logoraši iz njegove barake mogli kasnije polizat. Ova fascinantna i potresna priča o humanosti našla je svoje mjesto u naraciji filma malo nakon Martyeve izjave za štampu pred polufinalni meč da će dovršiti posao koji Auschwitz nije uspio s njegovim suparnikom. Novinari ostaju zaprepašteni, ali Marty odmah nonšalantno dodaje: „Sve je ok, ja sam Židov, ja to mogu reći“.
Spermiji i petarde
Sorrentino kaže da njegov film prikazuje političar kakav bi trebao biti: odgovora, moralan, suzdržan, pravedan i osjetljiv na probleme koji muče društvo. De Santis upravo takav jest jer je fiktivan lik (pa će pri kraju mandata potpisati zakon o eutanaziji i pomilovati zatvorenicu koja je ubila supruga „u preventivnoj samoobrani“. Njegov predsjednik izgleda, ukočeno stoji i gleda u daljinu svoga sjećanja kao što to Magritteov čovjek sa šeširom radi na njegovim slikama. Film se referira na jednog drugog slikara (ne nadrealističkog nego metafizičkog) – na de Chirica (kojeg je predsjednikova prijateljica iz gimnazijskih dana, povjesničarka umjetnosti, mišljenja da bi sve muzeje u Italiji trebalo srušiti, osobno poznavala). Sorrentino očigledno tako voli svoju Italiju i Europu kao muzeje koji čuvaju umjetnost i kulturu za čitavo čovječanstvo) da je sav njegov film (naročito svojom fotografijom suzdržanom ali i toplom elegancijom) jedan veliki hommage tradicionalnim humanističkim vrijednostima Europe.
No, kako je i on dijete svoga vremena, dozvolit će sebi par provokativnih petardi: njegov Papa je Crnac, s rasta frizurom, koji se vatikanskim vrtovima vozi motorom), a na kraju će se ispostaviti da ga je obožavana supruga jednom prevarila ne s njegovim najboljim prijateljem (kao što je bio umislio) nego s njegovom najboljom prijateljicom (rečenom povjesničarkom umjetnosti)! S druge strane (Atlantika), u Saldievom filmu sve pršti od eksplozija petardi (dijaloških, muzičkih, akcionih, idejnih…), sve teče kao bujica, sve žuri svome cilju, velikome finalu u kojemu će se konačno sve sjesti na svoje mjesto i sve će biti prosvijetljeno i iskupljeno Istinom. A ona je Ljubav: koju na kraju izjavljuje svoj djevojci koja mu je rodila sina. Sve do tada on je negirao očinstvo jer mu je bilo smetnja u ostvarenju njegova sna (da dokaže da je najbolji ping-pongaš na svijetu), sve do tada je maestralno lagao i varao sve oko sebe, manipulirao svima, prelazio moralne granice lakoćom i brzinom ping-pong loptice, a sve to da bi ostvario svoj san o Uspjehu, ali kada ga je sinčić pogledao u oči smiješeći se Marty je doživio katarzu i zaplakao.
The end. Tu završava film, a počinje Život! Otac i Sin – i Duh sveti (dopire nečujni šapat iz Rima, iz Sorrentinovog filma). Saldiev film započinje mikroskopskom snimkom spermatozoida koji ulazi u jajnu stanicu, a sve ono između (sva ona Martyeva jurnjava, sva padanja i dizanja, laganja i snalaženja itd. itsl.), sve su to bila nesputana kretanja krajnje intenzivnog nagona za Životom koji je sam sebi cilj i smisao. Svi uspjesi (u sportu, glumi, biznisu…) samo su surogati tj. prazni su u sebi i Marty ih je sve ostavio iza sebe (nakon što je dao sve od sebe da svoj sportski ostvari). Ne sjećam se jesam ikada u životu vidio toliko vitalistički film koji slavi Život, već ovaj, na Zemlji. Po tomu je tako židovski (pa onda i američki), kao što je „La Grazia“ tako katolički (pa onda i talijanski). A oba su svjetska tj. univerzalna!!!
,
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #katoličanstvo #Split #židovstvo
