Palača šećera u srijedu je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Prijatelji, umjetnici, poznanici, uzvanici i ljubitelji kulture došli su čuti priču o ženi koja je svijet oplela snagom vlastite vizije – Jagodi Buić – i o autorici koja je tu priču strpljivo, predano i s dubokim poštovanjem slagala gotovo dva desetljeća: Svjetlani Hribar. Promociju je moderirala Marina Banićević, precizno, nježno i s osjećajem koje obje protagonistice večeri zaslužuju.
Knjiga “Život i po – Jagoda Buić privatno i javno” nastajala je dugo, uporno i tiho, kako to već biva s djelima koja nose tuđu sudbinu. Kako je ispričala Svjetlana Hribar, sve je počelo jednim običnim novinarskim zadatkom:
– Došla sam raditi razgovor, nismo se poznavale. Pripremila sam se, ali nitko vas ne može pripremiti za Jagodu Buić. Kad sam odlazila, pitala sam je tko će pisati biografiju. Rekla je da joj se nudi jedna Kanađanka… Rekla sam joj da je ona neće razumjeti. “Biste li vi?” – pitala je. “Bih.” Dogovorile smo se u pet minuta, prisjetila se Svjetlana Hribar.
Od 2007. do posljednjih godina Jagodina života autorica je vodila paralelni dnevnik susreta: jednu liniju činila su Jagodina sjećanja, a drugu njezini vlastiti zapisi – zapažanja, atmosfere, sitne geste, ono što bi u službenoj biografiji ostalo nevidljivo. Hribar je uporno bilježila sve, pa i fusnote sa svim imenima koja se u knjizi spominju, kao i njihovim najznačajnijim ostvarenjima.
– Prvi urednik me je uvjeravao da su mi fusnote višak, da svi ionako znaju tko su ti ljudi. Ne biste vjerovali, danas imamo studente koji ne znaju za Juru Kaštelana, za Tonka Marojevića, a niti za Jagodu Buić, kazala je autorica.
U večeri koja je otkrivala i privatno i javno lice velike umjetnice, ponovno se jasno vidjela širina njezina puta. Od djetinjstva u Splitu “koji je tada bio jednak Parizu i Beču”, preko ratnih lomova i obiteljskih tragedija, do zagrebačkog kruga intelektualaca i odlaska u Rim i Beč, gdje je “svugdje činila šušur” i osvajala znanjem, duhom i razigranošću.
Bila je scenografkinja, kostimografkinja (“nisam radila kostime, nego likove”), slikarica, kiparica, redateljica; ali svijet ju je najviše zapamtio po monumentalnim tapiserijama koje su je sedamdesetih godina postavile u sam vrh europske avangarde. Njezini radovi putovali su svijetom, a Jagoda je oblikovala vlastiti svemir – od tapiserija “koje su htjele biti skulpture”, do papira koji je “imao svoju svijest”, pa sve do skulptura od sitnih metalnih dijelova prikupljenih na otpadu i puhanog stakla. I naravno, do kultne Kolorine u Dubrovniku, “njezinog najvećeg umjetničkog djela”.
Uz umjetnost, knjiga otkriva i život – strastven, slobodan, grandiozan. Ljubavi, prijateljstva, susrete, bijegove i povratke. Sve ono što je, kako je rečeno sinoć, činilo “biografiju u koju poželite zaviriti”.
Knjiga nije lako našla put do izdavača. Svjetlana je to ispričala jednostavno, iskreno, bez pretjerane gorčine koja bi možda ostavila sjenu na lijepoj večeri u Palači šećera i otkrivanju života umjetnice koja je bila umjetnost sama po sebi.
– Knjiga je čekala i čekala. Gubila sam sigurnost. A onda je Rade Šerbedžija pitao bih li poslala rukopis u Podgoricu njegovom izdavaču. Poslala sam rukopis, tri dana kasnije potpisala ugovor i knjiga je sada tu pred vama, zaključila je Svjetlana Hribar.
Na kraju večeri ostala je jasna misao: da je ovo važno djelo. Ne samo zbog Jagode Buić, jedne od najvećih hrvatskih i svjetskih vizualnih umjetnica, nego i zbog autorice koja je njezin život ispisala s poštovanjem, znanjem i tihom, novinarskom upornošću.
Svjetlana Hribar, dugogodišnja novinarka i kroničarka hrvatske kulture, ovim je izdanjem doista potpisala knjigu svog života.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Jagoda Buić #Jagoda Buić - Život i po #Marina Baničević #Palača šećera #Svjetlana Hribar
